Premijer Andrej Plenković nije nam rekao koliko nas milijuna košta arbitražna odluka o nedostatku dokaza da su sporni ugovori s MOL-om iz 2009. o plinskom biznisu i ustupu upravljačkih prava plod koruptivnih aktivnosti. U svakom slučaju sitnica u odnosu na milijarde koje smo izgubili proteklih 13 godina koliko nam je trebalo da bi shvatili gdje smo bili i što smo radili, odnosno da je Ina naš “strateški interes” i “nacionalno blago”. Bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak procjenjivao je štetu samo od ugovora iz 2009. na šest milijardi USD. A sve je 2003. počelo prodajom četvrtine dionica Ine za pola milijarde dolara, koje bi sada otkupili po tko zna kojoj cijeni.
S odlukom arbitraže ugasile su se i privremene mjere izrečene na zahtjev Hrvatske, a koje su štitile Inu od urušavanja poslovanja, kako od zatvaranja rafinerija, tako i otpuštanja radnika ili bilo kakvog drugog djelovanja na štetu poslovnih interesa Ine. Stoga je vjerojatno i reakcija Vlade bila tako brza i energična. Je li Ustavni sud kriv za izgubljenu arbitražu? Je li moguće da se pri prosuđivanju najveće izdaje nacionalnih interesa dogodila još veća izdaja, i države i pravde, u režiji 11 ustavnih sudaca? Što god mislili o bivšem sastavu Ustavnog suda, nevjerojatno je da bi se usudili tako moralno srozati odlučujući se na takvu drskost u slučaju koji je pod takvom lupom javnosti. Ali, neovisno o tomu, zar smo i skupu arbitražu vodili kako bi sud u Ženevi ponovio ono što kažu naši sudovi?
Zar je moguće da su se arbitri - Franklin Berman, i profesori William W. Park i Brigitte Stern - u toj mjeri oslonili na naše pravosuđe, iako je i među hrvatskim građanima povjerenje u nj na najnižim granama u europskim okvirima!? Premijer je rekao da smo arbitražu protiv MOL-a izgubili jer nije dokazano da su sporni ugovori plod koruptivne aktivnosti, te je nadodao i da je Ustavni sud ukinuo pravomoćnu odluku hrvatskih sudova koja je to dokazivala. Znači li to da bi odluka arbitraže bila drukčija da Ustavni sud nije ukinuo presudu kojom je Ivo Sanader osuđen i za slučaj “Ina-MOL”? Taj kazneni postupak još nije završen. Znači li to da bi u slučaju naknadne osude Hrvatska mogla ponovno pokrenuti arbitražu očekujući tada povoljan ishod? Kakav je to sud koji ne odlučuje svojom glavom?
Sam Ustavni sud, sluteći konotacije svoje odluke, već je u njoj istakao kako “ne vidi da bi odluke domaćih sudova, uključujući one Ustavnog suda, općenito mogle imati utjecaja na arbitražne postupke koje Republika Hrvatska pokreće ili vodi u području međunarodnog trgovačkog prava”, odnosno opće načelo u arbitražnim sporovima je da “arbitražna sudišta nisu vezana pravomoćnim presudama domaćih sudova”, već ih smatraju činjenicama koje sami procjenjuju. Arbitražu je Hrvatska pokrenula tri mjeseca prije nego je Vrhovni sud pravomoćno osudio Sanadera, a tužba je temeljena na tada nepravomoćnom utvrđenju zagrebačkog Županijskog suda o podmićivanju bivšeg premijera od strane MOL-a. Za očekivati je da se arbitraža temeljila isključivo na dokazima koji su bili poznati hrvatskim sudovima. Ako je arbitraža sudila neovisno o presudama naših sudova, ne govori li onda odluka arbitraže u Ženevi u prilog odluke Ustavnog suda koji je problematizirajući dokazivanje postojanja korupcijskog sporazuma “kao središnjeg pitanja cijelog slučaja Ina-MOL” među ostalim obrazložio: “Ostaje, stoga, nejasno kojim su dokaznim sredstvima i na koji način utvrđeni mjesto i vrijeme dogovora kako to piše u pravomoćnoj izreci presude”. Niti u obrazloženju prvostupanjske presude, obrazložio je Ustavni sud, “nema nijedne riječi o načinu na koji je došlo do inkriminiranog dogovora”. Odnosno, to što u prvostupanjskoj presudi piše da je “početkom 2008. godine” bivši premijer sa Zsoltom Hernadijem kao predsjednikom uprave MOL-a “dogovorio da će za iznos od 10 milijuna eura...”, Ustavni sud iz toga ne vidi da taj dio izreke presude sadrži činjenični opis inkriminiranog postupanja već samo utvrđenje da se Sanader “dogovorio”.
Ako je arbitražni sud zaključio da ponuđeni dokazi od strane hrvatske Vlade nisu dovoljni za zaključak da je dokazana korupcijska pozadina spornih ugovora, to je onda svojevrsno međunarodno priznanje i potvrda opravdanosti inače kod nas kontroverzne i dijelom osporavane odluke Ustavnog suda. Naravno, sve se može promatrati i u svjetlu teorije zavjere pa su u tom slučaju i ugledni arbitri podlegli isključivo “izdajničkoj” ocjeni našeg Ustavnog suda. Teško je nakon svekolike medijske i političke hajke prihvatiti da možda nema dokaza.
>> Ina otkrila: Evo pod kojim uvjetima bismo se vratili u Siriju
Trebalo bi jednostavno reći da se, kao i u toliko drugih slučajeva i situacija, naši ljudi i naša zemlja nisu snašli i nisu znali snaći u poslovnim i inim međunarodnim vodama, kako zbog nedostatka znanja, tako i nedostatka iskustva (plus i po kojeg zlonamjernog pogodovanja, lijenosti, korumpiranosti itd.) te da smo zbog toga svi mi zajedno na ogromnoj, teško uopće izmjerljivoj šteti. Kao i kod toliko toga drugog, i za ovo su najviše krivi naši vodeći mediji koji su navijali za prodaju važnih firmi (kao što i danas navijaju za privatizaciju HEP-a), koji su se bavili svim i svačim, počevši od pornouradaka raznoraznih pevaljki pa do duginih parada, umjesto da se bave temama krucijalnim za dobrobit države i naroda i koji nikad, ali ama baš nikad nisu istinski tražili odgovornost kojekakvih aktera ovakvih fijaska - osim ako je bila riječ o ljudima politički već namijenjenim odstrijelu. Naši neobrazovani, s koca i konopca skupljeni i uglavnom lijevo-liberalni "novinari" snose najveću odgovornost za stanje države i društva.