Odlično pitanje iz članka o poziciji Hrvatske u Europskoj uniji, objavljenog prošlog petka u Večernjem listu: “Nitko nas ne voli ili nismo našli svoju nišu u EU”?
Odgovore i svoje analize nude Zdravko Petak, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, i Ivica Maštruko, iskusni hrvatski diplomat. Iz perspektive dopisnika u Bruxellesu, čini se da odgovor na pitanje kakva je hrvatska pozicija u EU leži u ovome: jesmo, našli smo svoju nišu, ali upravo zbog tako odabrane i koncipirane niše ne nailazimo baš na podršku ostatka EU. Problem je, dakle, u tome što nitko drugi ne voli tu nišu koju mi volimo. Ta niša se obično, u izjavama dužnosnika ne samo ove nego i prethodnih hrvatskih vlada, opisuje kao pomaganje daljnjoj stabilizaciji jugoistoka Europe. Odnosno, iskorištavanje činjenice da jedna članica EU poput Hrvatske tako dobro i duboko poznaje tu regiju za brži i bolji napredak država te regije prema euroatlantskim integracijama.
U praksi, ta niša koju odabire Hrvatska izgleda ovako: blokirati Srbiju na njezinu putu prema EU sve dok ne pristane riješiti otvorena pitanja koja su važna za Hrvatsku te pomagati Hrvatima u BiH da se izbore ako već ne za entitet, onda za izborne jedinice kroz koje vjeruju da mogu ostvariti veću jednakopravnost kao konstitutivni narod u BiH. Ne ubijajte glasnika, ali mali problem leži u tome što ostatak EU ne samo da ne dijeli s Hrvatskom stavove i ciljeve takve hrvatske niše, nego vjerojatno ni ne želi uopće dozvoliti da Hrvatska ima takvu nišu u EU.
Što znači da je naša niša u EU odabrana i postavljena tako da ne proizvodi nikakav učinak. Barem ne vani, u EU, gdje bi učinak jedino i trebala proizvoditi. Jedini učinak koji takva niša proizvodi je unutarnjopolitički: služi za osvajanje birača, njihovo uvjeravanje da hrvatski političari rade na nečemu na čemu realno ne rade (jer da bi se moglo reći da rade, potrebno je vidjeti učinak u EU, a njega nema), ukratko – za prodavanje magle. Političari koji takvu maglu prodaju znaju da je to utrživo na unutarnjopolitičkoj sceni, i već im je to dovoljno, a također se i nadaju da će takva magla s vremenom moći biti prodana nekome i u EU. Pa ako i u tome uspiju, onda će im, računaju, uspjeh biti dvostruk. Problem je što im uspjeh takve strategije u EU ne samo da nije zagarantiran nego se u ovom trenu čini sve udaljeniji i manje izgledan. Nakon dva-tri pokušaja blokade Srbije, u EU se učvrstio dojam da Hrvatska ne smije i neće biti mjerilo brzine napretka Srbije prema EU. Moći će, naravno, uvijek usporavati taj napredak (a pitanje je po kojoj cijeni po sebe samu), ali na prosječnu brzinu i na sam proces neće moći znatnije utjecati. Srbija će, naravno, s druge strane morati odustati od dojma (koji joj je i sama Hrvatska pomogla stvoriti svojim ne baš politički sofisticiranim ponašanjem) da može napredovati i ući u EU tako da provocira i ispod površine potiče stalnu svađu s jednom državom članicom, Hrvatskom.
Ali sve dok Hrvatska kao svoju nišu u EU shvaća blokiranje Srbije na uvjetima koji su za ostatak EU bilateralni, a ne uvjeti ili mjerila čitave EU, pratit će nas dojam da nas u EU “nitko ne voli”, ili barem ne razumije kad govorimo o uvjetima za Srbiju. Slično je i s hrvatskom nišom u EU koja se tiče naše potpore europskom putu BiH. Ma koliko to bilo nepopularno reći u Hrvatskoj, gdje prevladava interpretacija da je Europski parlament u rezolucijama od 2014. do danas više puta zauzeo stav u korist političkih ciljeva hercegovačkih Hrvata – odnosno stav da federalizam zagovaran iz Mostara, kao koncept suprotan i separatizmu iz Banja Luke i unitarizmu iz Sarajeva, jedini otvara europsku perspektivu BiH – tu interpretaciju malo tko dijeli u ostatku EU.
Niti je EP to tako eksplicitno rekao (to jest, doduše, rekao Davor Ivo Stier u veljači 2014. u raspravi o BiH na plenarnoj sjednici EP-a, ali tekst rezolucije nikad nije bio tako jednoznačan), niti su Europska komisija i Vijeće preuzeli takve teze u svoje odluke koje, za razliku od neobvezujućih rezolucija EP-a, imaju težinu. Ne može EU sama, pa čak ni EU u kombinaciji sa SAD-om, odrediti novo unutarnje uređenje BiH. To mogu učiniti samo narodi BiH i njihovi politički predstavnici. EU ih u tome može potaknuti, i Hrvatska kao najzainteresiranija članica EU može imati ključnu ulogu u tom poticanju. No, trenutačno, četiri godine nakon ulaska u EU, problem s hrvatskom nišom u EU je u tome što ju je potrebno pametnije redefinirati. Jer ovako definirana ne postiže željeni učinak. I teško je vidjeti čemu zaista vodi, osim lupanju glavom u zid.
Ne pricaj. gluposti. NITKO NAS NE TREBA VOLJETI. ONI NAS TREBAJU, AL BUDUCI DA NE BUDU DOBILI TO STO ZELE MOGU NAS MRZITI. BOLJE DA SE PRODAJEMO KO PROSTITUKE? TO TI MOZES, Ne damo se pokolebati, to tebe I EUU smeta. Mali smo ali vrazji.