U svijetu stvarnih i percipiranih neizvjesnosti i opasnosti, u doba sloma povjerenja prema autoritetima i institucijama, želja za sigurnošću postaje središnja točka individualne i kolektivne potrebe. Sukobi, teroristički napadi, hakerski napadi, kao onaj nedavno na mrežu A1, pandemija, poskupljenja izravan su udarac na osobni integritet, bilo puko fizički, psihički ili pak virtualni kroz izloženost osobnih podataka. Nasuprot silama nepredvidljivosti, brze transformacije i složenosti, želja za sigurnošću kanalizira potrebu i želju za većom pouzdanošću i stabilnošću te prije svega povjerenjem.
Današnji svijet obilježava asimetrija i iz nje proizlazi većina osjećaja nesigurnosti. Povećanje nejednakosti u bogatstvu i erozija srednje klase, izuzetno nejednaka raspodjela bogatstva može u konačnici dovesti do društvenih nemira unutar zemalja i geopolitičkih napetosti. Uspon interneta i širenje digitalne tehnologije rezultirali su povezanijim svijetom, ali i promijenjenim poslovnim modelima i zamagljenim granicama.
Internet je omogućio svakome tko ima internetsku vezu da pokrene posao, promiče aktivizam ili potiče društvene nemire. Starenje stanovništva predstavlja demografski pritisak na poduzeća, društvene institucije i gospodarstva i dovodi u pitanje otpornost kritične infrastrukture. Populizam redom dovodi do sloma globalnog konsenzusa i uspona nacionalizma. Promjena ekonomske moći znači da se pojavljuju nove strateške geografske zone i otvara put novim trvenjima između država ili između skupina unutar država. I naposljetku povjerenje, koje bi trebalo biti ljepilo koje drži društvo erodira: pada povjerenje institucije i tehnologiju te čelnike, primarne izvore sigurnosti za građane i kompanije. Porazno je da prema raznim istraživanjima, a jedno je Edelman Trust Barometer, manje od polovice ispitanika ima povjerenje u vladu, što je razina koja je ostala relativno nepromijenjena u posljednjih pet godina.
Koncept sigurnosti izvorno se koristio u filozofiji i odnosio se na sigurnost pojedinca. No nakon Drugog svjetskog rata, definicija se promijenila te je prvenstveno označavala opstanak nacionalne države u bipolarnoj logici hladnog rata. Međutim, politički sigurnosni krajolik nakon završetka hladnog rata s fokusom na mir, ljudska prava i robusnost samog društva omogućio je proširenje koncepta sigurnosti. Sadašnje značenje sigurnosti postalo je šire i pokriva više sektora u društvu, što je u oštroj suprotnosti s onim prije nekoliko desetljeća, kada se sigurnost uglavnom doživljavala kao odgovornost policije i vojske.
Iz fokusa nacionalne sigurnosti, fizička i institucionalna sigurnost državnog teritorija i njezina administrativnog aparata klasična je dimenzija sigurnosti. Baza joj je zaštita granica, osiguravanje uredne migracije, zaštita od vojnih prijetnji, uključujući špijunažu, i, gdje je potrebno, projiciranje vojne moći. To također znači osiguranje fizičke sigurnosti kritične infrastrukture. Posljednjih godina fizička sigurnost proširila se i na upravljanje krizama. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Pregled sposobnosti nacionalne sigurnosti iz 2018. identificirao je bolesti i prirodne opasnosti kao jedan od šest glavnih izazova s kojima se britanska sigurnost suočava, što se pokazalo točnim nekoliko godina poslije, dolaskom pandemije COVID-19, no i pokazalo da – iako formalno postoji rizik od širenja zarazne bolesti, to ne znači da je država pripremljena za to, a još manje da će se snaći u pandemiji. U ovom dijelu ključna je uloga vlasti koje ne samo da moraju postaviti i izgraditi infrastrukturu otpornu na prijetnje, već i predvoditi odgovor cijele zajednice i planirati ga prije nego što dođe do katastrofe. COVID je u većini zemalja pokazao kako to u praksi ne prolazi tako glatko, s ad hoc rješenjima, stavljajući sigurnost građana na drugo mjesto.
Digitalna sigurnost pojavila se kao vitalni blok društvenog povjerenja, pokrivajući osobne podatke, bez obzira na to jesu li u vlasništvu vlade, korporacija ili neprofitnih organizacija (podaci o osiguraniku, financijska evidencija, intelektualno vlasništvo i podaci o zaposlenicima) ili privatnih osoba, kao što su biometrijski podaci. Oni koji žele nezakonito steći digitalnu imovinu i osobne podatke ciljaju na privatni i javni sektor, kao i na pojedince, bilo kao usamljeni kriminalci bilo kao eksponenti koji djeluju u ime države koji žele poremetiti usluge kao što su energija, voda ili komunikacije.
Doista, hibridno ratovanje – kombinacija tradicionalnih vojnih i kibernetičkih napada – postalo je dio svakodnevnih aktivnosti država i drugih agenata za koje su informacije ili dezinformacije, lažne vijesti ili alternativne činjenice postale oružje. Trošak ulaska u “posao” je nizak, rizik od otkrivanja može biti zanemariv, a vjerojatnost da će biti pozvani na odgovornost vrlo mala. Digitalna sigurnost također uključuje pravo pojedinca na privatnost i povjerljivost te etiku u vezi s korištenjem osobnih podataka, što je ključno za poticanje povjerenja javnosti. Nije samo riječ o, primjerice, krađama podataka i kreditnim karticama, već postoje dublji problemi koji mogu zahtijevati kompromise između dijeljenja informacija i kasnijih dobrobiti za društvo. Na primjer, analiza podataka može unaprijediti razumijevanje upravljanja bolestima i poboljšati javno zdravstvo, ali što bi to moglo značiti na individualnoj razini, zahtijeva otvorenu raspravu.
Međusobno povezana globalna ekonomija u središtu je pružanja ekonomske sigurnosti. To se postiže suradnjom i kontinuiranom fiskalnom disciplinom na lokalnoj, nacionalnoj i multilateralnoj razini te suradnjom prekograničnih agencija u borbi protiv financijskog kriminala. Osnova za ekonomsku sigurnost pojedinca zahtijeva pak da građani imaju dovoljan prihod za zadovoljavanje osnovnih potreba, idealno s malo viška, pristup poslovima, obrazovanju i jakoj zdravstvenoj skrbi.
Stabilno, sigurno društvo rezultat je zajedničkog života ljudi, traženja sreće i dijeljenja nekih osnovnih vrijednosti. Da društvo bude legitimno i da “ima smisla”, mora postojati smislen društveni ugovor. Taj ugovor, pak, mora ovisiti o povjerenju u institucije. Tako pojedinci osiguravaju osnovna prava i dobivaju nešto zauzvrat od države: određene osnovne građanske slobode koje mogu uključivati slobodu informacija, zaštitu podataka, zaštitu od uplitanja u unutarnje stvari i stabilnu vlast. U socijalnu sigurnost ne ubraja se samo ona koju definira sustav socijalne skrbi već i osiguravanje pristupa obrazovanju i razvoju vještina, jednog od osnovnih institucionalnih preduvjeta za napredak, osobito u novoj digitalnoj eri. Nedostatak vještina za pojedinca predstavlja prepreku za dobivanje dobrih poslova i pristojnih prihoda, a za društvo prepreku prema razvoju i boljitku. Ne ispune li se ti uvjeti, svi gube.
Video: Što agresija Rusije znači za Hrvatsku?
