Ovakav izborni sistem upravo generira ovakav profil i ovakvo ponašanje predstavnika nacionalnih manjina kakav imamo. Garancija participacije u određenom broju zastupnika morala bi se jamčiti kroz stranke. To konkretno znači, ukoliko u SDP-u postoje dva zastupnika koja su redovnom procedurom ušla u Sabor (recimo Grbin i Bauk) i ako u nekoj drugoj stranci postoji još jedan zastupnik u sklopu te stranke, onda je ustvari kvota zadovoljena (u praksi je ustvari uvijek i premašena). Ne treba stoga nikakva stranka samo zato jer ima prefiks neke nacionalne manjine imati mjesto koje ničim osim tim prefiksom nije zaslužila. A u Saboru mogu svi ti zastupnici manjina imati manjinski klub koji bi po pitanju manjinskih interesa imao zajednički stav.

Nikakve logike nema da u Hrvatskoj postoje bilo kakve političke stranke osim onih koje zastupaju interese države i svih njenih građana u cjelini. Sve ostalo mora biti na razini interesnih udruga. Zašto onda nemamo osigurano 40% mjesta u saboru za Hrvatske iseljenike i njihove potomke. To bi bili otprilike sukladni omjeri. Ako netko misli dati primjedbu da to ne bi bilo u redu jer ti ljudi ovdje ne žive, ista se primjedba može dati i za manjinu koja ima Hrvatsku putovnicu i dolazi glasati ovdje ali ustvari živi u Srbiji....

Manjinski zastupnici podgrijavaju nacionalizam i netrpeljivost nacionalne manjine prema većinskom stanovništvu ( ne svi). Većinski narod zna da su igla na vagi i to mu smeta. Umjesto da budu faktor povezivanja, postali su faktor razdora. To će u konačnici naškoditi nacionalnoj manjini, a to nije dobro.