Dvije situacije u posljednje me vrijeme intenzivno muče i zabrinjavaju. Jedna se događa tu na kućnom pragu, u Europi, a druga na Dalekom istoku. Iako papa Franjo već neko vrijeme tvrdi da je treći svjetski rat odavno počeo, upravo ove dvije situacije jako me podsjećaju na onu do koje je došlo 28. lipnja 1914. u Sarajevu.
Sjeverna Koreja već je dulje vrijeme izvor trzavica i napetosti u svome dijelu svijeta, a osobito otkako je prije šest godina na vlast došao zaista bizarni i nepredvidivi vođa Kim Jong-un. Više od dvadeset godina SAD i njezine snažne europske saveznice obmanjivale su se da će taj problem riješiti kombinacijom tihe diplomacije, pregovora, ponešto sankcija garniranih s ponekom pozitivno usmjerenom inicijativom. Iako sve to nikada nije funkcioniralo, barem je poslužilo za stvaranje ničim utemeljene iluzije da zapadne sile drže stvari pod kontrolom. No pravi ključevi za rješavanje ovoga problem oduvijek su bili u Pekingu koji do današnjeg dana nije donio odluku da je Kimov režim pretjerao.
No atentat na vođina polubrata Jong-nama u Kuala Lumpuru mogao bi u svekolikim odnosima na Dalekom istoku biti okidač vrlo sličan onome iz Sarajeva 1914. godine. Kada je Barack Obama Donaldu Trumpu predavao vlast, upozorio ga je da bi upravo Sjeverna Koreja mogla biti najveća ugroza američkoj, ali i svjetskoj nacionalnoj sigurnosti.
Otada Trump, koji je tijekom kampanje opetovano ponavljao kako će na tu zemlju baciti nuklearne bombe, o toj temi šuti kako zaliven, a jedini potez koji je povukao je slanje dodatnog naoružanja u Južnu Koreju, na što su i Japan i Kina odgovorili izdvajanjem dodatnih količina novca za obranu i naoružavanje. Na jednoj strani stvorila se osovina SAD – Japan – Južna Koreja, a na drugoj su Kina i Rusija koje upozoravaju da će na zveckanje oružja odgovoriti – zveckanjem oružja.
Kina je protivničku stranu pozvala da snizi tenzije jer će u protivnom biti odgovorni za novi velik rat na korejskom poluotoku koji bi mogao izazvati tenzije i sukobe na puno većem području. Odabirom Malezije kao mjesta za likvidaciju Kim Jong-nama, i ta je zemlja uvučena u tu ratnu slagalicu.
Druga krajnje nezgodna situacija zbila nam se tu, pred kućnim vratima, a riječ je o obračunu između Turske, odnosno Recepa Tayyipa Erdoğana i nekih europskih zemlja kojima se baš i ne sviđa da pomalo povampirena ekipa iz Ankare lobira po njihovim zemljama za referendum koji će Erdoğana pretvoriti u apsolutističkog vladara.
Činjenica da je Erdoğan zbog toga Njemačku i Nizozemsku nazvao fašističkim zemljama trebala bi nas zabrinuti zato što je on najavio da će se s tim zemljama adekvatno obračunati. Tko će ga uopće moći zaustaviti kada nakon referenduma (16. travnja) dobije sve ovlasti koje želi? Obračun s Nizozemskom (što bi mogao biti okidač za nešto ozbiljnije) zapravo je već počeo. A muči me i to što je dio Balkana koji se nije uspio uvući u EU postao poligon na kojem se Turska i Rusija vrlo intenzivno bore za zone utjecaja.
