“Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.” (Mt 7, 1–2)
“Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Mt 7, 3–5)
Nema dvojbe: ministar znanosti, obrazovanja i sporta u Lijepoj Našoj dr. Željko J. već je punih sedam godina, otkad je postao saborski zastupnik (2007.), najgrlatiji, najuporniji i najagresivniji moralno-politički poduzetnik i križar u redovima SDP-a. Kad pišem o njegovu moralno-političkom poduzetništvu i križarstvu, mislim na definiciju moralnog poduzetništva koju je 1963. znanstvenoj zajednici i javnosti na razmišljanje ponudio slavni američki sociolog devijantnosti, medicine, umjetnosti i glazbe Howard S. Becker. On je razlikovao dva tipa moralnih poduzetnika: tvorce pravila i utjerivače pravila. Prema Beckeru, poticaj za moralno poduzetništvo i križarstvo dolazi iz uvjerenja moralnih poduzetnika-križara da postoji neko strašno društveno ZLO koje ugrožava društveni sklad i razvoj društva u poželjnom smjeru.
U mislima i mašti ministra dr. Željka J., ključno, pa i jedino, društveno ZLO uvijek je bila i još uvijek jest Hrvatska demokratska zajednica koju je on – u Saboru i javnosti – proglasio i još uvijek proglašava „zločinačkom organizacijom“.
Upozoravanje na zlo
U upozoravanju na to ZLO i u vlastitom moralno-političkom križarstvu ministar nije nikad oklijevao, a nije birao ni riječi. Moglo bi se kazati da je on – kad je u pitanju moralno križarstvo protiv HDZ-a – istodobno bio i „tvorac pravila“ i njihov „utjerivač“. Upravo zbog te činjenice, s velikim sam zanimanjem, ali i s nemalim iznenađenjem, pročitao članak „Uhljebio se: Ministar dobio posao na Medicini pa ga zamrznuo“: najavljen na naslovnici i objavljen u jučerašnjem Večernjem listu (2. svibnja 2014.). Tipična je to „novozavjetna“ hrvatska priča o političarima koji bez po muke, često i sasvim nesvjesni, vide svaki „trun“ u oku političkih protivnika, a „brvna“ u oku svome i očima svojih (a često i u očima svojih stranačkih drugova, gospode, kumova i prijatelja) uopće ne opažaju.
Nakon što je tjednima, kao resorni ministar, javno vodio križarski verbalni rat protiv još jedne „nečuvene sramote HDZ-a“ (novinarskog otkrića i akademskog sankcioniranja plagijata diplomskog rada glavnog tajnika te stranke Milijana Brkića Vase), priča iz Večernjeg lista otkrila je da je sam u doba dok je bio ministar dopustio da bude biran u znanstveno-nastavno zvanje na neodređeno vrijeme docenta koji djeluje kao neki rijetki akademski čudnovati kljunaš.
U zvanje docenta izabran je na Medicinskom fakultetu u Osijeku na temelju natječaja raspisanog dok je bio ministar (natječaj je raspisan u siječnju 2013.), a radno bi mu mjesto u nekoj zasad nesagledivoj budućnosti trebalo biti u nastavnoj bazi tog fakulteta u – Opatiji (u Thallasotherapiji).
U zvanje docenta i stalni radni odnos izabran je kao jedini (!) kandidat, a zatim je, kako se šika, svoj stalni akademski posao – zamrznuo. S trunčicom dobrodušne ironije, mogli bismo kazati da je postao – zamrznuti docent. Nešto kao jedan od legendarnih Šenoinih kamenih svatova ili jedan od 26 smrznutih partizana iz Matić poljane u Gorskom kotaru.
Da sam ministar dr. Željko J. u cijeloj priči ne vidi baš nikakav moralno-politički problem, svjedoči njegova izjava citirana u Večernjem listu: „Za natječaj nije trebala suglasnost MZOS-a pa osobno nisam mogao utjecati na izbor kandidata.“
Nažalost, ministar i zamrznuti docent dr. Željko J. nipošto nije jedini političar koji ranije zakržljali dar za znanstveni rad i napredovanje tijekom političkog mandata pretvara u „fascinantnu“ produktivnost. Brojni su politički moćnici boravak na ministarskim, predsjedničkim i inim položajima koristili i, nažalost, još uvijek koriste za ubrzano znanstveno i nastavno napredovanje. U sadašnjem VRH-u ima nekoliko takvih znanstvenih Alija Sirotanovića (legendarni rudar, heroj socijalističkog rada, koji se u bivšoj zemlji nalazio na jednoj od novčanica) koji tijekom mandata u „fušu“ uspijevaju doktorirati, ubrzano napredovati, objavljivati znanstvene monografije, udžbenike i knjige.
Ta tužna činjenica svjedoči o sluganskom i podaničkom mentalitetu brojnih vođa akademske zajednice, posebice dekana i rektora koji naklonost političkim moćnika nastoje, pa i uspijevaju dobiti nuđenjem zvanja i titula doktora znanosti, docenta i profesora – odmrznutih i zamrznutih.
Pozabavimo se stoga abecedom političke i akademske korupcije.
Glasovita misao Lorda Actona iz 1887. godine “Vlast (moć) korumpira, apsolutna vlast (moć) korumpira apsolutno“ u doba kad je nastala više se odnosila na, danas stereotipni, stav kako svaka vlast (moć) kvari ljude, nego na suvremena shvaćanja tog pojma, tj. stjecanja nelegalnih osobnih ili privatnih (većinom materijalnih) koristi zloporabom vlastitog položaja, ovlasti, uloge ili odluke. Takvo općenito shvaćanje korupcije sadržano je u enciklopedijskoj natuknici briljantne Opće enciklopedije JAZU (danas HAZU): “Korupcija (lat. corruptio), zavođenje, podmićivanje; pokvarenost; potkupljivost (ministara, poslanika, činovnika, novinara i dr.). Korumpirati, potkupiti, potplatiti. Korupcionaš (korupcionist), osoba koja se bavi korupcijom, koja prima mito; podmitljivac, pokvarenjak“. (Svezak 3., str. 608). Gotovo istu definiciju sadrži i Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića (1974:708). Itekako zanimljiv pristup definiranju pojma korupcije nudi The Social Science Encyclopedia koju su uredili Adam i Jessica Kuper (1985:163-164): “U najširem smislu korupcija znači iskvarenost ili napuštanje određenog standarda ili vrijednosti. U užem smislu korupcija se odnosi na napuštanje očekivanih standarda ponašanja onih na vlasti s ciljem nesankcioniranog vlastitog probitka.“
Zaključiti mi je: osobno se, kao umirovljenog redovitog profesora Medicinskog fakulteta, veselim potrebi i ambiciji sadašnjeg, a možda i budućeg ministra, bivšeg naslovnog, a sada „zamrznutog“ docenta dr. Željka J. da se bavi znanošću i nastavom. Štoviše, vjerujem mu na riječ kad kaže: „Razlog moje prijave (na natječaj Medicinskog fakulteta u Osijeku) jest želja da se i za vrijeme obavljanja dužnosti u Saboru i MZOS-u i dalje nastavim baviti znanstveno-nastavnim radom, jer ne želim potpuno izgubiti kontakt sa svojom osnovnom strukom.“
Priznao ili ne...
Želio on priznati ili ne (ali i dekan osječkog Medicinskog fakulteta prof. dr. Aleksandar Včev), njegov izbor u docenta i „zamrzavanje“ docenture paradigmatski su primjer jednog od brojnih oblika „baršunaste“ političko-akademske korupcije koja nije ništa manje opasna od onih svima lako shvatljivih: podmićivanja političara i sveučilišnih nastavnika, prodaje i kupovanja ispita, akademskih i političkih ucjena i iznuda, nepotizma, pa i zarobljavanja fakulteta, sveučilišta i države.
Koliko god sam bio uvjeren da u njegovu slučaju zamrznutog docenta nema baš ničeg nezakonitog, neuobičajenog i nemoralnog, dobri poznavatelji prilika u hrvatskoj politici i akademskoj zajednici znaju da nije u pravu. Trgovinu utjecajem lako je nazrijeti u tom i u mnoštvu drugih primjera kod kojih, primjerice, sveučilišni profesori omogućavaju političarima da zadovolje svoje težnje za akademskim titulama, a ovi im se, kad osvoje vlast, „revanširaju“ veleposlaničkim, ministarskim i drugim položajima.
>> Jovanović: Odustajem od mogućnosti aktiviranja posla na Medicini u Osijeku
Slazem se sa prof. Leticom uz jednu vaznu nadopunu. Nisu samo politicari na najvisim razinama politickim nepotizmom ubrzani u dobijanju akademskih titula. U pitanju su i politicki poslusnici na " nizim " nivoima koji su se okoristili u " znanstvenom " napredovanju bez obzira na uvjete za stjecanje akademskih titula kao i kvalitetu doktorskih disertacija koje ionako nitko ne provjerava. Ocito, sa politickom podobnoscu i dobrim vezama se brzo mogu doseci akademske " visine ".