Prošlo je ljeto, tko je zaradio, zaradio je – ova parafraza splitskog grafita s razvratnom i zdvojnom porukom izgleda mi primjerena za otvaranje teksta o društvenim aspektima ovogodišnje turističke sezone u Lijepoj Našoj. Raščlambu te izrazito važne teme (mi Hrvati ipak najviše živimo od turizma) poduzimam postupkom indukcije: na slučaju jednoga primorskog grada i neposredne mu okoline nastojim ustanoviti neke opće odrednice toga oblika gospodarstva kod nas danas i njegova međuodnosa sa zajednicom. Riječ je o gradu i priobalnom području koje se još od početka šezdesetih godina prošloga stoljeća po njemu naziva Makarskom rivijerom.
S obzirom na to da sam rođen u Makarskoj, a potječem iz obližnjih Tučepa, kao i zbog brojnih članova moje obitelji i dobrih poznanika koji tu žive, trebao bih biti valjano upućen u taj kraj. Život u njemu dobro sam poznavao u sretnim danima mladosti, kad sam ljetnih mjeseci radio u turizmu (isprva kao čuvar na parkiralištu, potom pomoćni recepcionar, a najdulje sam bio redar na terasi glasovitoga hotela „Jadran“) i sjajno se zabavljao s vršnjacima iz naše zemlje i inozemstva.
Ali ovoga desetljeća razmjerno rijetko dolazim tamo, između ostalog i zato što ljetne praznike radije provodim u puno većem Splitu (u kojem ipak postoje neki zakloni od najezde turista i žive meni bliski ljudi imuni od nervoze zbog ishoda turističke žetve) i „malim mistima“ na obližnjim otocima gdje je užitak još uvijek autentičan. Jim Morrison u poemi „Slavlje kralja guštera“ ustvrdio je da treba biti spreman kad se ulazi u grad svoga rođenja, a ja se posljednjih godina već nakon što u vožnji prođem veliki natpis „Makarska rivijera“ na Vrulji osjećam emocionalno i misaono nespremnim na ono što ću tamo zateći. Ovoga kolovoza ipak sam proveo pokoji dan više nego ranije u zavičaju; razgovarao sam s ljudima o radu i životu ondje, pregledavao statistike te čitao neke znanstvene i druge tekstove o toj problematici.
Tuga socijalne zbilje
Već oznaka “rivijera” upućuje na golemu važnost turizma za žitelje Makarske i drugih mjesta toga začudno lijepoga, pedesetak kilometara dugoga dijela srednjodalmatinskog primorja u podnožju veličanstvenoga Biokova. Slogan lokalne Turističke zajednice „Makarska, zagrljena prirodom“ stoga vjerno izražava potku privlačnosti Rivijere. No za razliku od prirode, tamošnja društvena zbilja već je dulje vrijeme daleko od idilične: zarobljen u klinču različitih problema, taj grad kao i okolna priobalna naselja, sve teže dolazi do zraka. Jurica Pavičić u nedavno objavljenoj „Knjizi o jugu“ na temu odnosa te vrste uslužne ekonomije i identiteta oporo ustvrđuje: „Turizam kao da ima poljubac smrti“, pri čemu učestalo navodi primjere vezane baš za Rivijeru.
Brojne su i javnosti uglavnom poznate teškoće Makarske i okolnih mjesta koje ometaju gospodarski i drugi razvoj toga područja. Ovdje navodim samo neke od tih „nelagodnosti u turizmu“ koje se posljednjih godina poput bujice ‘šporke’ vode šire u gotovo sve niše tamošnjega kolektivnog života. Najatraktivnije dijelove plaža izvjesni gramzljivi koncesionari sve više zagrađuju ležaljkama, što dovodi do sukoba između njih i turista; pojedini su baš zbog takvoga „tretmana“ odlučili prekinuti ljetovanje u tom kraju. Nadalje, vehementna direktorica TZ-a Makarske i bivša TV voditeljica Hloverka Novak Srzić sredinom je srpnja na svom Facebook profilu oštrom kritikom nastupa narodnjaka („glazbenog treša“) iz Srbije u nekim lokalnim klubovima izazvala žučne rasprave u gradu i široj, našoj i stranoj javnosti.
Grogirana od udaraca
Vrijedi citirati dio njenoga istupa: „Potrudili smo se napraviti odličan program za Makarsko kulturno ljeto, od operete do opere, koncerata klasične glazbe, vrhunskoga jazza i rock’n’rolla… I onda privatni poduzetnici koji dođu na mjesec dana po profit u ‘Petar Pan’ dovode Karleuše svih fela… I jedino po tome, na koncu, neki žele zapamtiti i ‘obilježiti’ naš grad“. Iako u njemu ove godine, za razliku od prijašnjega razdoblja, postoji koliko-toliko raznovrsna kulturna ponuda te unatoč tome što su mnogi Makarani ovoga ljeta izrazili nezadovoljstvo zbog nastupa narodnjaka s istoka, Makarska se u izvjesnim medijima percipira kao grad koji je „pokleknuo pred cajkama“ („Slobodna Dalmacija“, 12. kolovoza).
Ako već nije (potpuno) pokleknuo pred izvođačicama koje u svojim pjesmama promiču poruke poput: „Napravi mi sina/ pod svetlima kazina/ biće milioner“/ biće smrt za žene/ kao ti za mene“, Makarska je već neko vrijeme grogirana od udaraca koje trpi ne samo njezin nego i općenito hrvatski najizdašniji resurs – prostor.
Napose je teška situacija u prigradskom naselju Veliko Brdo, u sjećanjima iz moga djetinjstva ubavom podbiokovskom selu, u kojemu su u najvećoj mjeri tijekom ovoga desetljeća bespravno izgrađeni uglavnom ružni kubusi dominantno namijenjeni iznajmljivanju turistima. To naselje ima vodu i struju, ali nema kanalizaciju (problem se „rješava“ korištenjem 500 septičkih jama?!), pa ni mnoge druge sadržaje komunalne infrastrukture, a škola, trg i slični sadržaji nisu ni u zamislima. Na takva narušavanja prostora, prisutna i u nekim drugim rubnim dijelovima Makarske pa i ostalih mjesta u primorju, unatoč brojnim upozorenjima lista Makarska kronika i nekih aktera civilnoga društva, različite lokalne i druge vlasti dugo nisu (primjereno) reagirale.
Izgleda da je u posljednje vrijeme što se tiče takvih problema ipak nekima „dogorjelo do nokata“, pa je početkom lipnja ove godine u tom gradu (u organizaciji Večernjega lista, Poslovnoga dnevnika i TZ-a Grada Makarske) održana konferencija „Turizam i urbanizam”. Na tom je skupu između ostalog upozoreno na izrazito nepovoljan nesrazmjer u ponudi različitoga smještaja u Hrvatskoj: kod nas je samo 16 posto hotelskoga, a sve ostalo je smještaj u privatnim objektima i u kampovima. I u Makarskoj je u tom pogledu situacija također nepovoljna, što pokazuje podatak tamošnjeg TZ-a prema kojemu je 18. srpnja ove godine od ukupno 15.793 turista koju su se toga dana odmarali u gradu (taj broj je zasigurno veći, jer neki gosti nisu bili prijavljeni) samo 3.103 (19,6 posto) bilo smješteno u hotelima.
Na kraju osamdesetih tamošnji su hoteli (by the way, znakovito je da je nekad veoma uspješna tvrtka Hoteli Makarska od proljeća prošle godine u vlasništvu Valamar Riviere iz Poreča) sudjelovali s četvrtinom u ukupnim smještajnim kapacitetima. To pokazuje da se i otprije nepovoljna situacija u posljednja tri desetljeća dodatno pogoršala. Makarska i okolni kraj je danas prvorazredna pozornica pojave koja se kod nas već dulje vrijeme označava pojmovima-alarmima kao što su „apartmanizacija“ i „betonizacija“. Čak se i mnogi stanovi sagrađeni u sklopu programa POS koriste kao smještaj za turiste, što je pokazatelj ne samo nemorala onih koji poduzimaju takav „biznis“ nego i nesposobnosti, pa možda i nevoljkosti državne i druge vlasti da se tome suprotstave.
Vlastodršci nisu dali
Makarska priča nedvojbeno je ogledna za suvremeni hrvatski turizam te njegov upliv na širu zajednicu i njezin identitet. S druge strane, u određenim povijesnim i drugim aspektima ta je priča specifična. Posebnost (razvoja) turizma u makarskom kraju najviše se odnosi na početak modernoga razvoja te ekonomske djelatnosti na ovom području u prvoj polovici šezdesetih godina. Tada su bila dva ključna inicijalna čimbenika razvoja. Prvi se tiče modernizacijskih intervencija koje je intenzivno poduzimala socijalistička vlast, osobito (dizajna) gradnje Jadranske magistrale od 1961. do 1965. godine. Ta je cesta imala posebnu važnost za dotad prometno izolirano područje makarskoga primorja, jer je upravo njome u godinama koje su uslijedile pristizao najveći broj stranih i drugih turista.
Specifičnost Makarske i okolnih mjesta je postavljenost trase magistrale – bilo je to vrijeme kad je ovaj grad imao samo četiri i pol tisuće stanovnika, oko tri i pol puta manje nego danas – iznad primorskih naselja. Neki ondašnji vlastodršci, ponajprije izvjesni političari podrijetlom iz makarskoga kraja (Jure Bilić i pojedini drugi) oduprli su se zbog svoje vizije razvoja turizma pritiscima da magistrala „prođe“ neposredno uz obalu i kroz samo središte najvećega grada toga područja.
Naznake strategije razvoja turizma kao osnovnoga pokretača ekonomskoga razvoja Makarske i okolnoga područja baš u to vrijeme izrazila se i u jednoj od najtežih situacija koja je u 20. stoljeću zadesila taj kraj – velikom potresu u drugom tjednu siječnja 1962. godine. Deset dana nakon katastrofe Makarsku je posjetio predsjednik Jugoslavije. Josip Broz Tito u svom je obraćanju okupljenom stanovništvu, izvijestila je Slobodna Dalmacija 18. siječnja te godine, uz ostalo rekao: „Kod vas, inače, treba razmotriti problem stanovanja na nesigurnim terenima ispod stijena, gdje svaki čas može pasti kamen na glavu i bez potresa (…) mislim da na ugroženim mjestima ne bi trebalo graditi nove stambene zgrade“.
Taj je govor, slično tadašnjim istupima Jakova Blaževića i Vladimira Bakarića, shvaćen kao „direktiva“: narod koji je dotad najviše živio u selima ispod Biokova i bavio se poljoprivredom treba se preseliti uz more i usmjeriti u turističku djelatnost. Sociolozi Marko Mustapić i Nenad Karajić u zaključku svoga priloga zborniku „Makarsko primorje danas“, koji je objavljen 2012. godine, vezano za političku odluku o preseljenju stanovnika iz podbiokovskih sela na obalu ustvrdili su: „Uz dovršetak magistrale i gradnju turističke infrastrukture, može se reći da su potresi 1962. godine bili akceleratori procesa deagrarizacije sela te urbanizacije i turističke industrijalizacije Makarskog primorja“.
Oko pola stoljeća nakon tih zbivanja modernizacija turizma i društva u Makarskom primorju i drugim dijelovima Dalmacije imala je još jedan zamah – gradnju autoceste Zagreb-Ploče.
Nakon toga, u posljednjih deset godina, gotovo su potpuno izostale blagotvorne modernizacijske intervencije državne i(ili) lokalne vlasti. U posljednjem razdoblju nema ni racionalnoga i efikasnoga planiranja prostora, koje je koliko-toliko bilo prisutno u doba socijalizma. Saša Poljanec-Borić i Luka Šikić, znanstvenici specijalizirani za područje turizma, istaknuli su u svom tekstu iz 2012. da je i u tadašnjoj makarskoj općini „centralno planiran razvoj hotelijerstva u lokalnu političku i društvenu praksu uveo i razmjerno jasna pravila prostornoga planiranja“.
Za razdoblje od 1991. do 2010. iznijeli su pak sljedeću konstataciju: „Ekonomski osnažena privatna inicijativa u procesu osobne maksimizacije ugrožava tako prirodne, ekološke i kulturne resurse lokalnog prostora, prekoračenjem koje devastiranost prostora postaje prijetnja ne samo profitnoj perspektivi svake vrste nego i razini kvalitete lokalnog života“.
Navedena prijetnja nedvojbeno se ostvaruje u ovom stoljeću. Kvaliteta gostiju u Makarskoj i okolnim mjestima, s djelomičnim izuzetkom bajnih Brela, u istinskom je sunovratu. Službena statistika pokazuje kako je u gradu ove godine bilo relativno najviše turista iz Poljske, dok su nekad najbrojniji Nijemci (koji u cijeloj Hrvatskoj još uvijek ostvaruju najviše noćenja) pali na drugo mjesto.
A gdje su nam Česi?
Makarani danas osobito žale zbog sve slabije prisutnosti čeških turista, koji vjerojatno ponajviše slijedom povećanja svoje platežne moći i promjena kulturnih preferencija sve više biraju ljetovanje u manjim mjestima i ondje gdje je kulturna ponuda bogatija. Kad se tomu pridoda velik pritisak „vikendaša“ i drugih posjetitelja iz obližnje BiH, razotkriva se doista slaba (što svakako znači i platežno oskudna) sadašnja struktura gostiju u Makarskoj i okolnim mjestima.
Napredak zajednice dominantno generiran turizmom u Makarskoj i okolnom području prisutan je već dulje od polovine stoljeća, ali u posljednje dulje vrijeme to (više) nije održivi, nego neodrživi razvoj. Gradski prostorni plan iz 2006., „skrojen“ u mnogim aspektima na temelju političkih i pojedinačnih pritisaka te zapravo „amenovan“ od oporbe (SDP-ovi vijećnici bili su suzdržani), proizveo je u svojoj realizaciji goleme štete. Tamošnji prostor na mnogim lokacijama zapravo je opustošen, a Makarska kao i neka okolna mjesta uglavnom su prepušteni stihiji za što odgovornost snose različiti akteri koji su tamo imali lokalnu vlast.
Od perjanice hrvatskoga turizma Makarska i veći dio pripadajućega primorja posljednjih godina postaje sve ofucanija destinacija, u kojoj gotovo da i ne postoji kreacija. U „špici“ sezone ondje se zbog prirodnih ljepota, navike mnogih gostiju i drugih razloga još i ostvaruje neki profit. No i takvoj se zaradi u Makarskoj i na Rivijeri, konačno kao i u mnogim drugim uporištima našega turizma, ponajviše zbog trendova globalnoga zatopljenja i lokalnoga zaglupljenja već jasno nazire kraj.
ja sam ocekiva jos duzi clanak..najmanje jos koju stranicu..ma sta stranicu..pola vl..e onda bi tek mogli shvatiti problematiku..ha..ha.ovako..nista..