Predavanja o psećoj komunikaciji sastavni su dio tečajeva poslušnosti koje Mirta Jambrović drži u Klubu za obuku službenih i sportskih pasa Zagreb (KOSSP). Uvidjela je, kaže, da većina polaznika vrlo malo zna o tome što im njihovi psi svojim ponašanjem i govorom tijela žele reći. I upravo to bio je povod da napiše knjigu "Kako psi komuniciraju?", prvu u Hrvatskoj koja se bavi problematikom komunikacije pasa.
Na što trebaju paziti vlasnici pasa? Kako, npr., znati da je mahanje repom znak da je pas sretan, a kad znači nešto drugo?
- Za početak, bitno je naučiti kakav je govor tijela njihovih pasa dok su opušteni. Primjerice, u kojem su im položaju rep i uši. Tako će znati prepoznati da se, s mijenjanjem položaja ušiju i repa, mijenja i nešto u psihičkom stanju njihova psa. Bitno je da znaju prepoznati cjelokupno držanje psa, je li tijelo ukočeno i stisnuto ili je opušteno. Mahanje repom jedan je od signala koje većina ljudi, pa čak i vlasnici koji nešto znaju o psećem ponašanju, pogrešno tumači. Čim vide da pas maše repom, bilo to i ukočeno mahanje, odmah zaključuju da je pas opušten i sretan. Međutim, mahanje repom samo je odraz određenog emocionalnoga stanja psa. Ono upućuje na neku razinu uzbuđenja koju pas osjeća, a to uzbuđenje ne mora biti pozitivno. Dva psa koja potpuno ukočeno stoje i zure jedan u drugoga, pritom ukočeno mašući vrhom repa, nisu ni opuštena ni sretna. Takva situacija u trenutku može prerasti u okršaj - kaže autorica priručnika.
Pogrešna tumačenja
Osim mahanja repom, postoje još neki vrlo jasni znakovi koje se često krivo tumači. A onda nastaju posljedice koje su se mogle spriječiti samo da je čovjek čuo i vidio što mu pas govori.
- Mahanje repom vjerojatno je najčešće pogrešno tumačen znak. Neki od znakova kojima pas izražava stres ili nelagodu su, primjerice, okretanje glave ili tijela od čovjeka, zijevanje i oblizivanje. Često se pogrešno tumači i lajanje, koje u ljudi obično izaziva strah. Premda je i ono mnogo češće znak uzbuđenja, traženja socijalnog kontakta, upozoravanje na to da netko dolazi te način izbacivanja frustracija, nego prijeteće ponašanje. Naskakivanje na druge pse također se često pogrešno tumači, ili kao znak „dominacije", ili kao isključivo seksualno ponašanje. No, stres u pasa potiče lučenje spolnih hormona, pa oni psi koji se lako uznemire stresnim situacijama naskakuju. Neki psi često naskakuju u igri, kada silno uzbuđenje koje osjećaju negdje mora „otići", pa ga upravo naskakivanjem izbacuju iz sebe - objašnjava Mirta Jambrović, dodajući da je osim prepoznavanja što pas govori, vrlo važna i odluka treba li i kada reagirati.
Na koje upozoravajuće ponašanje uvijek treba reagirati i kako? Može li se dogoditi da, recimo, vlasnik koji uhvati psa za ogrlicu u želji da prekine nepoželjnu komunikaciju zapravo izazove sukob?
- Bitno je uočiti i pravilno protumačiti upozoravajuće ponašanje kako bismo mogli odlučiti što napraviti i trebamo li uopće išta napraviti. Kad se dva psa odmjeravaju, a makar jedan od njih postavlja se prijeteći, ljudski faktor može biti bitan, ponekad čak i presudan za to hoće li doći do sukoba. Međutim, te situacije nisu crno-bijele pa ne mogu jednoznačno reći da je bolje da se vlasnik nikad ne miješa, ili obrnuto, da bi se uvijek trebao umiješati. To su vrlo emocionalno nabijene situacije u kojima se sve odvija u nekoliko sekundi i nemoguće je reći bi li došlo do okršaja i da se čovjek nije umiješao. Ponekad upravo to što oba vlasnika odvuku svoje pse u istom trenutku pomogne da se psi ne dohvate. A ponekad, posebno ako samo jedan od vlasnika uhvati svog psa, upravo u tom trenutku drugi pas napadne - kaže autorica, ističući kako su to nepredvidive situacije i kako je važnije raditi na tome da do takvih sukoba uopće ne dođe.
- Tu pomaže educiranje vlasnika o tome kako se ponaša pas koji prijeti. Mnoge ovakve situacije, kad se dogode prvi put, potpuno zateknu jer često uopće ne primijete da u njima postoji prijeteća komponenta. Recimo, u susretima pasa koji se odmjeravaju često je i mahanje repom, pa se mnogi vlasnici zaista čude kada pas nakon toga napadne jer mahanje repom uvijek povezuju s veseljem, a svakako ne s prijetnjom - pojašnjava M. Jambrović.
Dogodi se da pas zareži kako bi upozorio drugog psa da mu ne odgovara njegovo ponašanje. Vlasnik tog psa ne reagira, a pas koji reži je na povodcu. Što napraviti?
- Zamoliti drugog vlasnika da makne svog psa? Ako je to situacija u kojoj pas koji je pušten skače po psu koji je na povodcu i inzistira na interakciji koju drugi pas ne želi, a ne može pobjeći jer je vezan, za mirno rješenje situacije ključno je da vlasnik puštenog psa želi surađivati i da, na koji god način zna, odvede svog psa kako on više ne bi navaljivao.
Probleme o kojima pišete u knjizi ilustrirali ste stvarnim situacijama.Kako ste ih snimali?
- Neke spontano, noseći fotoaparat sa sobom u svakoj prilici kada sam mislila da bi se mogao dogoditi neki zanimljiv pseći susret, neke ciljano. Primjerice, sve oblike umirujućih ponašanja morala sam baš uhvatiti u trenutku u kojem sam očekivala da bi se mogli dogoditi. Neke fotografije već su postojale, što kod mene, što kod mojih prijatelja i poznanika, koji su mi ljubazno dopustili da njihove fotografije upotrijebim u ovoj knjizi.
Ljudi često razmaze pse umjesto da im odrede neka pravila koja će poštivati? Zašto psi trebaju pravila?
- Svima nama trebaju pravila. Psi su društvene životinje koje teže životu u skupini. I kada žive bez ljudi, u skupini sa drugim psima, uvijek žive prema pravilima te skupine. Zna se koja je uloga kojeg psa u toj skupini, zna se tko što radi, kako i kada. Bez pravila i bez razumno postavljenih granica, život se brzo pretvori u kaos. Tako je ljudima, a tako je i psima, odnosno ljudima koji s takvim psima žive. Često srećem ljude koji mi kažu kako ne žele psu oduzeti njegovu 'slobodu' da bude pas ili ne žele mijenjati njegovu prirodu i 'gušiti' ga pravilima, nego žele da pas jednostavno bude pas, da bude ono što mu je priroda namijenila da bude. Međutim, zanimljivo mi je kako se to obično odnosi na to da se psu ništa ne uskraćuje i ne zabranjuje, niti se od njega išta traži, ali se ne odnosi na to da ga se, npr., ne vodi veterinaru kad je bolestan, da ga se ne stavlja da spava na toplom kad je vani hladno ili da mu se ne daju hrana i voda. Hoću reći, ako već ne želimo mijenjati njegovu životinjsku prirodu i ne želimo ga pretvarati u nešto što on nije, zašto ne krenuti od toga da bi se pas u prirodi sam trebao pobrinuti za to što će jesti i piti i gdje će spavati. Kad je bolestan, mogao bi se samo nadati da je to neka bolest koja prolazi sama od sebe, jer ako nije, ne bi se imao kako izliječiti. Koliko ja vidim, najslobodniji su upravo oni psi koje su njihovi vlasnici naučili da žive u skladu s pravilima ljudske zajednice, jer se s njima može sve. Moje iskustvo s ljudima koji žele pse 'bez granica' takvo je da svaki put iznova vidim kako upravo ti psi žive najizoliranije živote jer ih se nikamo ne može voditi. Mnoge stvari su im uskraćene upravo zbog toga što ih njihovi vlasnici ne mogu kontrolirati.
Odrastanje uz psa
Dobar odnos čovjeka i psa leži upravo u tome da ih naučimo slušati. Objašnjava autorica i našu ulogu u tome kakav će pas biti.
U knjizi govorite i o ponašanju čovjeka prema psu, posebno o preranom odvajanju štenaca od mame te preporukama veterinara da se prvo cijepe pa onda krenu na socijalizaciju.
Prerano odvajanje od mame i prekasna socijalizacija, ističete, mogu biti uzrok kasnijih problema. Kojih? Što se događa kad se štene prerano odvoji od mame, a što kad se pogriješi u njegovoj socijalizaciji?
- Psi prerano odvojeni od majke i ostatka legla u odrasloj dobi češće i izraženije pokazuju ponašanja koja su ljudima uglavnom nepoželjna. Tu se ubrajaju pretjerani strah, osjetljivost na zvukove, sklonost uništavanju (predmeta u stanu, zidova i slično), izraženo lajanje, cviljenje i traženje pažnje, čuvanje resursa (hrana, igračke, ljudi)... Ti problemi ne utječu samo na psa nego i na njegov odnos s ljudima s kojima živi.
U posebnom poglavlju o odnosu psa i djeteta ističe se uloga odraslih, odnosno roditelja. Roditelj mora uvijek aktivno nadgledati što rade dijete i pas, što to znači?
- To znači da nije dovoljno da odrasla osoba samo boravi u istom prostoru u kojemu se nalaze dijete i pas, nego da u svakom trenutku mora budno paziti na njihovu interakciju. Nesreća se može dogoditi u trenutku i za to su uvijek odgovorni odrasli - kaže Mirta Jambrović. A upravo odrastanje uz psa djeci obogaćuje život. Kao što ga je autorici obogatio njezin Kan, pas kojem je i posvetila svoj priručnik.
- Kan je moj prvi i zasad jedini pas. S njim sam posve neplanirano krenula na tečaj poslušnosti u KOSSP-u Zagreb i ondje ostala - ističe autorica priručnika.
jel to tecaj za ljude koji nikad nisu vidjeli psa i bili u dodiru s zivotinjom?Di je onaj stokac da mu pokazem ovaj clanak da procitao genijalnost svoje generacije