Bacam se sad dalje na tjelesne elektroničke implantate koje bih htio ugraditi kao dio eksperimenta ove knjige, spomenuo je Nenad Stipanić kad smo se čuli uoči objave ovog intervjua. Pokušavam shvatiti njegovu rečenicu, upitnici mi iskaču u glavi, upravo sam pročitala “Bogove neona”, njegovu najnoviju knjigu o kojoj je ovdje riječ, a koju kritičari opisuju kao najradikalniji eksperiment naše književnosti, kombinaciju žanra bizarro fictiona i bizarro fractiona s elementima autobiografije. Mislim si – kužim, takvi bi implantati trebali biti nešto od čega postajemo dijelom kiborzi, dobri kiborzi, bolji nego da smo samo ljudi, to ima smisla uz “Bogove neona”…
Kao što je i želio, Nenad Stipanić uspio je napisati knjigu kakvu još nitko nije, interaktivnu i interdisciplinarnu knjigu koja preko linkova i QR kodova čitatelja vodi dalje od samog teksta, i s kojom je već bio u finalu Europske nagrade za književnost i tportalove književne nagrade, a uz pomoć smionog izdavača Sandorfa i uredničko vođenje iskusnog Krune Lokotara. Premda je ovdje riječ o doista neobičnom romanu s kojim autor iskoračuje iz svega na što smo se navikli, ne dajte se zaplašiti, iz njegova teksta prosijavaju i ljudskost i komika i prilika da se i sami prepoznamo u Nenadovu liku. Možda je ključ svega u biografiji dječaka rođenog podno Nehaja i njegovu neobičnom životnom putu.
Bili ste fizički radnik, turistički vodič, izbacivač, tjelesni čuvar, vlasnik galerije-antikvarijata, scenarist i dr. Što vas to goni kroz život? Egzistencijalna nužda ili nešto drugo?
Pa majka i otac rastali su se odmah po mojem rođenju, majka je otišla zauvijek i ostao sam s bakom i djedom u stančiću od 28 kvadrata bez kupaonice i tople vode i sa zajedničkim WC-om u hodniku. U početku nas je bila gomila u tom stančiću, no postupno smo se osipali. Kad je na kraju djed umro, ostali smo baka i ja sami, postalo je još teže, iako su tetka i otac, koji nije živio s nama, pomagali koliko su mogli. Kad sam završio treći srednje, počeo je rat, a baka je imala penziju čistačice u osnovnoj školi. Iz te životne pozicije nije bilo previše mogućnosti, nužda me tjerala na poslove koje sam radio, a mijenjao sam ih kako u svojoj mladenačkoj neprilagođenosti tako i slaboj perspektivi svih tih poslova i pokušavao se baviti umjetnošću.
Priče ste objavljivali u književnim časopisima od 90-ih. Surađivali ste i s legendarnim Večernjakovim urednikom Crne kronike Mladenom Stražimirom, čije ste tekstove prerađivali u radiodrame. Kako je došlo do te suradnje, kako je bilo raditi sa Stražom?
Straža je bio prijatelj moje punice, a kako je znao da pišem, negdje početkom dvijetisućitih pitao me bih li pokušao adaptirati u radiodrame njegove istinite kriminalističke slučajeve. On je o tome razgovarao s tadašnjim urednikom na Hrvatskom radiju, dramaturgom i scenaristom Matom Matišićem. Napisao sam prvu dramu i odnio je Mati, kojemu se svidjela i tako smo nastavili suradnju. Straža je bio jedan od utemeljitelja suvremene crne kronike i živa kriminalistička enciklopedija, ponekad je vodio i vlastite privatne istrage kada nije bio zadovoljan rezultatima službenih. Bio je kao lik novinara iz kriminalističkih serija. Jednom je izračunao da je u životu vidio blizu pet tisuća leševa. Puno sam naučio od njega.
Kad ste objavili zbirku priča “Odlično je baviti se kriminalom”, neki su vas čitatelji molili pomoć kako bi se i sami počeli baviti kriminalom. Kakve su reakcije na “Bogove neona”?
U knjizi “Odlično je baviti se kriminalom”, koja se bavi devedesetim godinama, pokušao sam pokazati kako mladi ljudi u lošim vremenima i sami mogu zakoračiti na lošu stranu, čak i ako su dobre osobe. No neki su čitatelji to shvatili doslovno, kao priručnik, pa su me pitali mogu li im pomoći jer bi se i oni voljeli baviti kriminalom, ali ne znaju kako. I nisu me to pitali samo klinci pod utjecajem filmova nego i ljudi u pedesetima koji su cijeli život proživjeli kao normalni građani pa su, vjerujem, upali u dvojbe o smislenosti vlastitih života, možda i poštenja. A što se tiče nove knjige “Bogovi neona”, reakcije su odlične, kritika je knjigu nahvalila, a čitatelji je čitaju različito, što je očekivano za eksperimentalni roman. Najviše se sviđa onima koji vole, recimo, slipstream književnost Stevena Halla, bizarro fiction Carltona Melicka III, postmodernizam Pelevina i Sorokina, elektroničku eksperimentalnu književnost Sheeley Jackson ili totalnu pomaknutost Davida Ohle, ali sviđa se jako i mnogim čitateljima koji inače više vole klasičniju književnost. No bilo je svega, i zgroženih i sablažnjenih, koji su pogrešno i predoslovno u vjerskom smislu shvatili radnju i nakanu knjige pa do nezadovoljnih čuvara čistoće književnog kanona, ali i eksperimentu ove vrste nesklonih čitatelja, što je sasvim legitimno. Ipak, ukupne reakcije daleko su nadišle moja očekivanja kad sam pisao knjigu.
Ne krijete da ste se u životu puno puta uspinjali i padali. U vašim “Bogovima neona” ljudi su Ljudski dugovi, i vi sami bili ste u dugovima, ostali ste bez stana zbog lihvarskih bankarskih kamata. Kakav je to poredak u kojem živimo?
Ovaj oblik kapitalizma meni u nekim svojim elementima nalikuje na velike narkokartele koji, osim trgovine već klasičnim proizvodima, stalno pokušavaju napraviti nove droge koje još nisu na listi zabranjenih supstanci i koje će onda neko vrijeme potpuno legalno prodavati i uništavati ljude. Bolest, trenutak rastrojstva, smrt bliske osobe, razvod, potreba za stanom, pripreme za maturu djeteta i tu je već netko da iskoristi vašu slabost ili nuždu i uvali vam dug jer, ako ste bez novca, ne postoji drugi način. Dobar dio života ja i moja obitelj proveli smo pod dugovima i niskim ovršnim udarcima. Cijeli svijet funkcionira na dugu i ne samo u financijskom smislu.
Ratovi, eksploatacija Zemljinih resursa, dugovi, nepravda, profiti i ekstraprofiti… svuda su oko nas, i u “Bogovima neona” milijarde dužnih srljaju, pada Raj i razbijaju se armije poslije ljudskog svijeta… Kako vidite budućnost ljudi i planeta?
Moćne države i industrije zagrijavaju planet, uništavaju čitave biljne i životinjske vrste. I na mikronivou, što možemo vidjeti u svakom hrvatskom gradiću, uništavaju se parkovi i šume, truje voda i zemlja, betonom brišu zelene površine. U Africi i na Bliskom istoku situacija je tek jeziva, ratovi, smrt, siromaštvo, bolesti. Ti se problemi dovode u žižu interesa isključivo ako se neki njihovi segmenti preliju na zapad. Takvim pristupom nove kataklizme sigurno će doći, baš kao ova pandemija koronavirusa, i neće trajati nekoliko mjeseci, nego ćemo za odlazak u kafić ili na svadbu morati pričekati desetak tisuća godina. Ali nije da sam totalni pesimist, ljudi mogu činiti i sjajne i čudesne stvari i pozitivno mijenjati svijet.
“Bogovi neona” trebali su biti autobiografija koja se, međutim, rasprsnula u svijet nebrojenih tehnoloških mogućnosti, stvorenja, simbola i vremenskih tokova. U tom su svijetu ipak ostali pojedini elementi vaše biografije, primjerice dijelovi dnevnika vašeg djeda. Kako se djed antifašist uklapa u bizarro fiction roman? Koju nam poruku prenosi?
Ti preostali biografski dijelovi govore o tome što me oblikovalo. Djed mi je bitan, kako kao predstavnik pozitivnih antifašističkih vrijednosti, lišenih površnog politiziranja tako i u rađanju interesa za futurizam i svjetove budućnosti. Djed me naučio i da ne mrzim one koji misle drukčije, nego da ih pokušam razumjeti, pa i kad je jasno da su u krivu, ako su u svojoj dubini dobri ljudi. Jer unatoč svojoj sprženosti od rata, alkohola i života, shvaćao je da samo razumijevanjem drugoga i njegovih motiva, a ne osudom svisoka, možemo mijenjati ljude i svijet. U malom gradu, naravno, o tome je s malo kim mogao razgovarati jer su ga odmah proglašavali ludim pa je govorio meni, tad djetetu od 10 godina. Umro je kad sam imao 13 i kasnije sam zaboravio njegova učenja, povukla me ulica, ali ostala su u podsvijesti i jednog dana, uz pomoć pravih ljudi i pravih knjiga, vratila su se.
Iz vaše biografije dječaka iz Senja, odrastanja uz djeda i baku, zarađivanja fizičkim radom… teško je iščitati kako se rodio interes za anarhotranshumanizam i druge slične pokrete. Ili griješim?
Pa osim djedova početnog impulsa, čitanje knjiga i stripova bilo je presudno za sve što me danas interesira. Puno sam i crtao, zapravo sam uvijek živio za umjetnost, ali okolnosti života bile su mi nesklone. Puno je rupa u mom formalnom obrazovanju, ali tu su i znanja koja se ne mogu steći nikakvim formalnim obrazovanjem. Uvijek sam pokušavao sebe učiniti boljim, možda je to bio i bijeg od vlastite stvarnosti, no tražio sam teorije za koje sam vjerovao da bi mogle biti one prave. Puno je tu tijekom godina bilo i lutanja i krivih skretanja i gubitaka vremena. No u tim potragama došao sam i do anarhotranshumanizma i bodyhackerskih pokreta koji pokušavaju istraživati utopije budućnosti.
Na neki način, vaša mi se knjiga uopće ne čini bizarna, prije bih rekla da je stvarnost bizarna, a vi ste tu stvarnost uspjeli uhvatiti u mrežu satkanu od riječi i odveli je daleko u budućnost u kojoj ste izgradili logičnije i bolje svjetove. Jeste li nama čitateljima htjeli pokazati koliko je stvarnost bizarna?
Stvarnost jest bizarna, imate političare koji vjeruju da gmazovi izvanzemaljci vladaju svijetom ili medijske zvijezde ravnozemljaše. Reakcija predsjednika Trumpa prema prosvjednicima pokreta “Životi crnaca su važni” okrutna je i bizarna. A dok sam radio kao redar po klubovima, vidio sam da bizarnost naše svakidašnjice ne ovisi o obrazovanju, muzičkom ukusu ili političkim stavovima. Pokušao sam da roman “Bogovi neona” u sadržaju bude bizarro fiction, to je relativno novi američki žanr čije su odrednice pop-nadrealizam, groteskni humor i izvrtanje svih književnih kanona. Iako pisci bizarra žele da to bude čisto eskapistički žanr, meni se učinio sjajnim za prikazivanje stvarnosti kad bismo je promatrali kao neki došljak na planetu koji je ne propušta kroz filtre samozavaravanja, pokušaja racionalizacije i prigušivanja intenziteta ove sulude realnosti. Bizarro mi se učinio sjajan i za stvaranje novih svjetova, koji su toliko daleko u budućnosti da ih možemo pokušati zamišljati samo na razini slutnje. Time sam ipak izašao iz strogo žanrovskog okvira jer bizarro ne prihvaća metaforičnost ili intelektualne igre, kao ni pokušaje novomedijskih ekstenzija ili istraživanja i preplitanja fizičkog i digitalnog identiteta. Tražio sam i nove jezične forme koje će izazvati tu slutnju dalekih svjetova na razini podsvijesti i intuicije. Zanimalo me kako ne opisivati, nego osjećati beskrajno daleke svjetove gdje je tehnologija živa, gdje misleći strojevi u interfejsu s ljudima i cijelim planetom oblikuju danas nezamislive stvarnosti.
Vaš se život događao na relacijama između Senja, Rijeke i Zagreba, ali Senj je os oko koje se vrte “Bogovi neona”. Ljudi obično bježe od malih provincijskih sredina u kojima su rođeni. S vama to nije slučaj. Jeste li vi narodski čovjek koji to želi ostati?
Imao sam i ja razdoblje kada nisam odlazio u Senj, kad me bio uhvatio onaj bernhardovski bijes i ojađenost, kao i osjećaj da tu više nemam što tražiti. No bio sam i dalje redovito u kontaktu s prijateljima, odlazio baki i djedu na grob i shvatio da to što više ne razmišljam kao dio ljudi u gradu i što sada drukčije vidim svijet, što imam i loših uspomena, ne priječi me da i dalje volim ta brda i to more i šetnje oko Nehaja ili kroz park. Isto se tako i Senjani mijenjaju, neki nabolje, neki nagore, a neki nemaju ni prilike za promjene jer jednostavno žive u okvirima iz kojih izlaska nema. I mislim da se trebamo družiti, održavati jedni s drugima kontakte da upamtimo ili u nekim slučajevima naučimo da smo svi od krvi i mesa, da pokušamo biti tolerantni kad se i ne razumijemo, jer bojim se da je trenutačno previše očekivati i neke paradigmatske promjene. Volim i senjsku klošmerlovsku atmosferu i suludi humor. Vjerojatno sam dolje i sam uhvatio nešto od te ludosti. Osim toga, nema razlike između malih i velikih gradova, zla se podjednako događaju, svuda ima dobrih i loših ljudi, samo se u velikom gradu lakše možemo okružiti sebi sličnima. Tako se otuđujemo od punine stvarnosti i zaboravljamo kakav je zapravo svijet u kojem živimo i postajemo samo promatrači koji se čudom čude i zgražaju nad tim svijetom. Nismo, dakako, svi u istoj situaciji i ne mislim da svi pisci tako trebaju. Neke pisce, što je tužno, proganjaju u sredinama iz kojih su porijeklom i koje vole daleko više od svojih progonitelja. Tako da – da, narodski sam čovjek i volio bih to i ostati.
Što je K.u.K. (Kuhinjski umjetnički kolektiv)? Je li aktivan? Zamišljam kako vi i vaše kćeri čitate svoje priče nekoj baki u zabitom selu na putu od Senja prema Vratniku…
Hvala što ga tako lijepo zamišljate, nismo još došli do toga, ali nešto slično je u planu. Kuhinjski umjetnički kolektiv naš je obiteljski kolektiv u kojem moja supruga, kćeri, pas i ja, povremeno, u svakodnevnim aktivnostima, pokušavamo stvarati umjetnost i umjetničke akcije, ponekad pozovemo ljude na čitanje, ponekad samo organiziramo druženje pa se umjetnici i ljudi kojima umjetnost nije interes upoznaju. Prije smo sve organizirali u našoj kuhinji, ali kako nam je u ovom stanu kuhinja toliko mala da nas stane jedva nekoliko, događanja su i izvan kuhinje. Postoje i pauze kad ništa ne radimo jer imamo egzistencijalne borbe, ili nismo od volje i inspiracije, ne opterećujemo se, nastojimo da to bude spontano. Prije smo fotkali i snimali te akcije i događanja, a onda prestali jer smo shvatili da je u intimi i anonimnosti interakcija puno neposrednija. Cilj je da se zbližavamo. I svakako ćemo ovog ljeta u Senju, ako nas korona opet ne zaključa, K.u.K. opet aktivirati.
