Danas se navršava točno pet godina od znamenite izjave njemačke kancelarke Angele Merkel: “Uspjet ćemo” (Wir schaffen das), po kojoj ćemo pamtiti njezin cijeli mandat. Riječ je o izjavi koja je trebala ohrabriti Nijemce u jednom od najdramatičnijih trenutaka, kada je kancelarka Merkel otvorila vrata Njemačke stotinama tisuća izbjeglica iz Sirije, ali i iz Iraka, Afganistana, sjevernoafričkih i drugih zemalja. Njemačka, u koju je tada u samo nekoliko tjedana ukupno stiglo više od milijun izbjeglica, i to uglavnom preko tzv. balkanske rute, koja je prolazila i preko Hrvatske, našla se pred jednim od najvećih izazova u poslijeratnoj povijesti.
Bili su to dramatični dani za Njemačku, ali i za cijelu Europu. Izbjeglice iz Sirije ostali su blokirani na budimpeštanskom željezničkom kolodvoru Keleti, a onda je iz Berlina stigla neočekivana vijest da će ih primiti Njemačka.
Unutarnji protivnici
Iako je mađarski premijer Viktor Orbán to pokušao spriječiti, izbjeglice su s Keletija vlakovima stigli u München, gdje im je priređena dobrodošlica. Međutim, nisu svi bili oduševljeni povijesnom odlukom kancelarke Merkel, pa ni u njezinim vlastitim redovima. Horst Seehofer, tadašnji ministar unutarnjih poslova i glavni koalicijski partner kancelarke Merkel, nije skrivao zabrinutost, koja je kasnije prerasla u otvoreno protivljenje i konfrontiranje.
– Izričito smatramo da se doseljavanjem mora upravljati i da ga se mora ograničiti – uvjeravao je tada Seehofer. Drugi europski političari tada su sa zebnjom predviđali kako veliki izbjeglički val tek stiže u Europu, s obzirom na to da su stotine tisuća izbjeglica, smještene u izbjegličkim kampovima u Turskoj, Jordanu i drugim zemljama, bile odlučne ostvariti svoj cilj i stići do Europe, shvaćajući poruke najmoćnije europske političarke kao otvoreni poziv za dolazak u Europu.
No kancelarka Merkel ostala je nepokolebljiva: “Ako se moramo ispričavati što smo pokazali prijateljsko lice u izvanrednoj situaciji, onda to nije moja zemlja”.
– Mnogo toga smo uspjeli. Uspjet ćemo i ovaj put – ohrabrivala je tada Nijemce kancelarka, kazavši kako je ponosna i zadovoljna kada vidi kako nebrojeni ljudi reagiraju na dolazak izbjeglica u Njemačku.
Na petu obljetnicu te povijesne izjave Nijemci se pitaju jesu li uspjeli, a odgovor na to pitanje ovisi o tome koga se pita. Stranke na lijevoj strani političkog spektra, socijaldemokrati koji su u to vrijeme, kao i danas, bili u velikoj koaliciji s kršćanskim demokratima kancelarke Merkel, zatim stranka Ljevica i Zeleni, načelno se ne protive odluci o otvaranju granica, ali imaju primjedbe na to kako je odluka provedena. Bavarska Kršćansko-socijalna unija (CSU), koja je tradicionalan koalicijski partner Kršćansko-demokratske unije (CDU) kancelarke Merkel, postala je otvorena protivnica migrantske politike njemačke kancelarke, a kontroverzna odluka podijelila je i CDU, s obzirom na to da se unutar najveće njemačke stranke formiralo snažno krilo koje je najavljivalo preispitivanje migrantske politike kancelarke Merkel. Najveće promjene, međutim, dogodile su se na desnici. Odluku o otvaranju njemačkih vrata izbjeglicama vješto je iskoristila Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja je u vrijeme europske dužničke krize nastala kao profesorski kružok koji je zagovarao izlazak Njemačke iz eurozone, ali se upravo u vrijeme izbjegličke krize transformirala u žestoku ksenofobnu i antiimigrantsku stranku. S AfD-om je i Njemačka, koja je desetljećima bila jedna od rijetkih europskih zemalja koja je bila imuna na uspon ekstremne desnice i dugo jedina velika i važna europska zemlja u kojoj su desničarski ekstremisti bili izvan parlamenta i na političkoj margini, dobila svoju relativno snažnu radikalno desničarsku stranku, koja je nakon prošlih izbora čak postala glavna opozicijska stranka.
Kancelarka Merkel uvijek je branila svoju odluku naglašavajući njezine moralne motive, iako je njemačka “kultura dobrodošlice” zapravo trajala vrlo kratko, svega nekoliko mjeseci, jer su se već sljedeće godine njemačka vrata za izbjeglice ponovno čvrsto zatvorila.
Odluka promijenila Europu
– Njemačka je postala zemlja koja ljude koji ne žive u njoj asocira na nadu. To je dobro ako se osvrnemo na našu povijest – objašnjavala je kancelarka svoju odluku, koju su u cijelom svijetu pozdravili i zbog koje su mnogi Merkel počeli smatrati vođom slobodnog svijeta, no brojni promatrači u pravilu su naglašavali njezin pragmatičan kontekst i činjenicu da je odluka o otvaranju vrata izbjeglicama motivirana njemačkim potrebama za radnom snagom. I doista, brzo se pokazalo da se integracija pridošlica, pogotovo kada je riječ tržištu rada, odvija bolje nego što se očekivalo, čak bolje nego u slučaju integracije izbjeglica iz balkanskih zemalja 90-ih godina, premda se cijeli proces, naravno, odvijao uz brojne probleme, s obzirom na to da kvalifikacije i vještine izbjeglica i migranata nisu odgovarale potrebama njemačkog gospodarstva. Međutim, prema podacima Savezne agencije za zapošljavanje u Nürnbergu, otprilike polovina izbjeglica koji su bili sposobni raditi danas ima posao, a polovina njih radi na specijalističkoj razini. Međutim, problemi i zastoji postoje na brojnim područjima, pogotovo kada je riječ o ranjivim skupinama, a žene se teže zapošljavaju, što valja pripisati tradicionalnim obrascima snažno prisutnima u izbjegličkim zajednicama. I aktualna kriza zbog koronavirusa negativno utječe na migrante u Njemačkoj.
Njemačka je u međuvremenu usvojila paket useljeničkih zakona, koji olakšava deportaciju odbijenih tražitelja azila i olakšavanje useljavanja visokokvalificirane radne snage, čime je njemačka politika uspjela zadržati pragmatičan odnos prema ovom pitanju, jer migranti su bili i ostali temelj njemačkog gospodarstva, što je također rezultat dalekosežne odluke kancelarke Merkel o otvaranju vrata za više od milijun izbjeglica, koja je promijenila Njemačku, ali i cijelu Europu.
kad nijemce o tome pitate, onak intimno, reći će vam što zbilja o tome misle. a ne misle ništa dobro, ne odobravaju njemačku punu nigerijaca i somalijaca, afganistanaca... nisu to mislili ni prije 15 godina, kad je muenchen bio pun indijaca i pakistanaca, turaka. javno neće ništa lošeg o tome reći, jer ih inače stiže kazna, gubitak posla. njemački političari se zavaravaju da narod podržava ovakvu politiku, al mogu biti mirni sve dok se standard održava. onog trena kad će to puknuti, a jednom bude, ne postoji vječno zlatno razdoblje rasta i ugode, na scenu stižu drugačiji tipovi, ni ustavni sud više ne bude mogao poništavati zakone kojima će se ukidati neka prava.