Je li ono što se dogodilo prošloga tjedna u Europskom parlamentu početak kraja za mađarskog premijera Viktora Orbána? Možda, premda nije još sigurno, jer i mađarski i europski analitičari slažu se da će Orbán pokušati iskoristiti svoj poraz u Europskom parlamentu za pojačavanje svog antibruxelleskog tona i političkog sadržaja, sve do europskih izbora u svibnju 2019., na kojima se nada da će politika kakvu on zastupa dobiti veću podršku birača diljem Europe.
Na raspravu i glasanje o rezoluciji EP-a, koja poziva na europske sankcije protiv Mađarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja sloboda, Viktor Orbán došao je s kalkulacijom da, na srednji i dugi rok, ima šanse pobijediti u svojoj političkoj bitci bez obzira na to kako ishod glasanja o rezoluciji završio. Da nije izglasana, bila bi to Orbánova pobjeda. U ovoj situaciji, kad je rezolucija izglasana nakon što je većina zastupnika Europske pučke stranke okrenula leđa svom stranačkom kolegi Orbánu, on računa da to može opet pretvoriti u pobjedu jer iz pozicije ugnjetavane “žrtve” može nastaviti okupljati svoje istomišljenike po Europi. Hoće li mu to uspjeti, to je drugo pitanje, jer i gubitak podrške austrijskog kancelara Sebastiana Kurza, kojeg je Orbán smatrao srodnom dušom u politici zatvaranja granica i borbe za očuvanje europskog kršćanskog identiteta, pokazuje da Orbánov put do uspjeha nije nimalo lak, čak ni kad se čini da u tome ima saveznike.
Nepokolebljivi vođa
U utorak navečer u Strasbourgu, sastanak kluba zastupnika Europske pučke stranke (EPP) bio je posljednji pokušaj, iza zatvorenih vrata, da se pronađe kompromis koji bi europarlamentarce iz EPP-a uvjerio da glasaju protiv rezolucije i daju podršku Orbánu. Taj se sastanak događao nakon rasprave na plenarnoj sjednici, gdje je javnost vidjela Orbána u vrlo borbenom raspoloženju, a prije samog glasanja. No, izvori Večernjeg lista iz kluba EPP-a kažu kako su ga mnogi ljudi u raspravi molili da ponudi barem male ustupke, na temelju čega bi onda EPP mogao glasati protiv rezolucije, no da je Orbán ostao neumoljiv.
– Bio je nepokolebljiv. Nije to izrekao, ali nastupio je u stilu: Ako vam se ne sviđam, izbacite me iz EPP-a, ne tražim ništa od vas, samo čekam da vidim što ćete učiniti – kaže jedan naš izvor koji je bio prisutan na tom sastanku.
Orbán je objašnjavao da želi ostati u EPP-u, da je duboko predan toj političkoj obitelji, da se pridržava svih pravila, ali da ne može kod kuće u svojoj vladi i svom parlamentu napraviti ustupke koji se od njega traže. A traženo je da barem popusti pritisak na nevladine organizacije i na visoko školstvo, na što je on odgovorio da ne može jer je na tome dobio izbore i da ga zastupnici ne bi podržali čak ni kad bi on to od njih tražio.
– Na tom sastanku mnogi su ga vrlo pristojno molili, govorili “pomozite nam da vam pomognemo”, ali on je bio nepokolebljiv – kaže naš izvor.
Što je u pozadini takve Orbánove politike i konfrontacije s Europskom unijom? Širi, povijesni i geostrateški odgovor na to pitanje možda je ponudio sam mađarski premijer u svojim programatskim govorima. Orbán, naime, ima vrlo izražen osjećaj povijesne važnosti sebe, svoje države i naroda. I to je, čini se, osjećaj koji dominira u srcima i glavama mnogih Mađara, koji su, uostalom, Orbána nagradili dvotrećinskom većinom u mađarskom parlamentu. Ne nužno zbog toga što su ksenofobi, pa se pale na Orbánovu antimigrantsku politiku i na obećanja da će žilet-žica na južnoj mađarskoj granici očuvati čistoću mađarskog identiteta i kulture od valjda nečistih sila koje nadiru izvana. Ne nužno zbog toga, nego zbog osjećaja da je njihova nacija igrala, igra i da je opet pozvana igrati povijesnu ulogu od životne važnosti za čitav kontinent i europsku civilizaciju. Koliko god taj osjećaj bio nerealan kad je promatran izvana, on je kod Orbána, a i kod njegovih birača, vrlo iskren i stvaran.
– Možda je to zbog našeg geografskog položaja, ali svakih 30 godina povijest nas gurne u glavnu struju debate o budućnosti Europe – rekao je Orbán prije dvije godine na obilježavanju 60. obljetnice Mađarske revolucije. Povijesna dužnost zapala je Mađare kad su 1956. ustali protiv Sovjeta, povijesnu ulogu imali su kad su 1989. otvorili granične prijelaze na “željeznoj zavjesi” kako bi istočni Nijemci preko Mađarske i Austrije mogli prijeći na zapad, a jednako je povijesna, po Orbánu, dužnost Mađara da zatvaranjem granica obrane svoju naciju i Europu.
– Niti jednom nismo tražili takvu zadaću, bilo je to djelovanje povijesti i tu nam je zadaću donijela sudbina. Jedino što smo učinili je to da nismo pobjegli ili poklekli, nego smo jednostavno obavili svoju dužnost. Nastavili smo je obavljati, čak i kad nas s leđa napadaju oni koje zapravo štitimo – rekao je Orbán u tom govoru prije dvije godine.
To je za nas pitanje časti
Sličan ton, kojim svoje političke poteze ocrtava u povijesno važnim crtama, Orbán je koristio i u raspravi u Europskom parlamentu prošloga tjedna.
– Mađarsku optužuju oni koji su naslijedili zapadnu demokraciju, koji nisu ništa osobno morali riskirati za slobodu, i sad ti isti ljudi žele osuditi borce za slobodu i demokraciju, koji su se pobunili protiv najveće vojske na svijetu, Sovjeta. Za Mađare je pitanje slobode i demokracije, neovisnosti i Europe, pitanje časti. Nećemo popustiti pred ucjenama, zaustavit ćemo nezakonite migracije i obranit ćemo svoja prava, ako treba i naspram vas – poručio je Orbán Europskom parlamentu.
Takva njegova argumentacija pokazuje da, zapravo, migrantska politika nije Orbánu toliko bitna sama po sebi, kao samostalna tema. Vjerojatno i sam Orbán shvaća da 100 ili 1000 uredno zbrinutih izbjeglica s Bliskog istoka ili iz Afrike u Mađarskoj ne može biti stvarna prijetnja mađarskoj naciji i kulturi. Migrantska mu politika više služi kao oruđe koje će mu pomoći da mobilizira Mađare na osjećaju da ih je povijest ponovo pozvala da igraju glavnu ulogu u obrani Europe, i kao oruđe pomoću kojeg će Orbán steći simpatizere i izvan mađarskih granica, šire u Europi. A Orbán, s tako razvijenom svijesti o sebi kao izvršiteljem povijesti, ima ambicije biti lider ne samo panonskih nego i kontinentalnih, ako ne i svjetskih razmjera.
Ishod prošlotjednog glasanja u EP-u ipak jest ona točka preokreta u kojoj je postalo jasno da Orbán ne može svoju povijesnu misiju ostvariti baš kroz mainstream političke kanale u EU, kakva je (barem zasad, barem još uvijek) Europska pučka stranka. Njemački ili francuski demokršćani, kakvi su Manfred Weber i Joseph Daul kao najviši dužnosnici EPP-a, ne kupuju nužno ono što im Orbán pokušava prodati. Orbánovi kupci su negdje drugdje, ne u mainstreamu europskog demokršćanstva, nego na krajnjoj desnici i među populističkim i protestnim pokretima koji niču na političkoj sceni.
Mađarski politički analitičar Peter Kreko smatra, pak, da je Orbánova publika ipak samo u istočnoj ne i u zapadnoj Europi.
– On zaista misli da je na ispravnoj strani povijesti i njegovi argumenti jesu civilizacijski, odnosno svode se na to da nije riječ o promjeni nekog zakona ili načina rada institucija, nego o tome da on radi nešto da spasi civilizaciju. Obitelj, vjera i nacionalna država, to su temeljne vrijednosti koje on želi braniti. No, smatram da on ne shvaća da to nije politički mainstream u zapadnoj Europi. To može imati neke poklonike u istočnoj Europi, ali ne i na zapadu. Istina, događa se porast desnog populizma na zapadu, ali mislim da ga Orbán precjenjuje. On misli da može biti politički lider i za zapadnu Europu, no činjenica je da njegove poruke ipak odzvanjaju više u istočnoj Europi – komentira Kreko u razgovoru za Večernji list.
Kako god bilo, Orbán je uvjeren da sljedeći izbori za Europski parlament, u svibnju 2019., predstavljaju njegovu životnu priliku da testira odzvanjaju li njegovi argumenti o spasu civilizacije i na zapadu.
– Nikad nisu postojali tako važni izbori za EP. I moguće je da u našim životima nikad tako važnih neće ni biti – rekao je Orbán u petak, dva dana nakon usvajanja rezolucije u EP-u.
Kamo sreće da je Hrvatska imala sreće da joj na čelo dođe Orban a ne kuhane noge iz Bruxelesa..... ili Beograda