Glavne su značajke procesa globalizacije prevladavanje granica među
državama nacijama, opadanje suvereniteta država te nastanak globalnih i
nadnacionalnih udruga koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u
društvu i svjetskom gospodarstvu. No, on u sebi nosi i mnoge zamke.
Primjerice, globalizacija je povećala međusobnu ovisnost stanovništva i
potrebu za kolektivnim djelovanjem, ali zbog toga milijunima nije
donijela nikakvu korist, već samo štetu. Liberalizacija, privatizacija
i tranzicija mnoge je zemlje odvela u siromaštvo. Stoga nikoga ne treba
čuditi što je sve više onih koji osporavaju "pravila igre" u današnjem
svjetskom gospodarstvu.
Na udaru su posebice Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka,
glavne poluge novog imperijalnog gospodarskog ratovanja. Naime, oni su
svojim strogim napucima povećali siromaštvo u zemljama dužnicama,
izazvale ekonomske i financijske krize, špekulativne napade na devizne
tečajeve pojedinih valuta u Africi, Aziji, Latinskoj Americi... Zbog
toga je sve više onih koji se zalažu za ukidanje tih svjetskih
gospodarskih regulatora. Ponajprije stoga što se ponašaju kao
instrumenti vanjske politike najmoćnijih zemalja.
Drogiranje ovisnika
Nobelovac Edward Prescot tvrdi da je danas jedina zadaća Svjetske banke
i MMF-a odobravanje sve većeg zaduživanja zemalja u krizi, što
uspoređuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Drugim
riječima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko dužničko ropstvo.
Kako se to radi, najbolje je pokazao ugledni američki novinar Gregory
Palast, kolumnist britanskog Observera i reporter BBC-a, koji već
godinama istražuje tamne strane globalizacije. U tome mu je znatno
pomogao i Joseph Stiglitz, bivši glavni ekonomist Svjetske banke i
predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Billa
Clintona, koji je nakon svoje smjene, kao prvi među visokim
dužnosnicima, javno progovorio o prljavom djelovanju MMF-a i Svjetske
banke.
Tako Stiglitz tvrdi kako MMF i Svjetska banka u gotovo svim zemljama
primjenjuju istovjetan način djelovanja. Kada se okome na neku zemlju,
prvi je korak podmićivanje političara koji inozemnim tvrtkama
prepuštaju telekomunikacije, nacionalne naftne kompanije, energetske
uređaje, gospodarenje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu. To se
odredi tajnim ugovorima. Naime, svaka država za suradnju s MMF-om i
Svjetskom bankom mora potpisati 111 točaka obveza. Ako to ne učini,
onemogućuje joj se uzimanje kredita na svjetskom tržištu kapitala, a
danas nitko ne može opstati bez kredita, tj. kreditnog rejtinga.
Usporedno s tim procesom, otvara se tržište kapitala, što znači da se
najjače nacionalne banke prodaju stranima. Nakon toga države su
prisiljene prijeći na tržišne cijene. Političari koji su to omogućili
na svoje račune u inozemnim bankama dobivaju povelike iznose. Prosječno
deset posto vrijednosti dogovorene "trgovine".
Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u posvemašnje osiromašenje
domaćeg stanovništva. No, tko mari za to. Nakon što se neka zemlja
"preuzme" na opisani način, slijedi njezino "discipliniranje". Traži se
smanjenje potrošnje te proračunskih izdataka. Palast takve zahtjeve
objašnjava na primjeru Argentine. Naime, petina je stanovništva
nezaposlena, a MMF i Svjetska banka traže drastično smanjenje izdataka
za nezaposlene, mirovinske i zdravstvene fondove, obrazovanje... Sve to
dovodi do nestanka domaćeg gospodarstva i država mora sve kupovati na
svjetskim tržištima. Naravno, po visokim cijenama. Stiglitz to
otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Naime,
kada je nacionalno gospodarstvo na koljenima, sve se može kupiti za
stoti dio prave vrijednosti. Drugim riječima, cijela je država na
prodaju u bescjenje. Nadalje, Stiglitz tvrdi kako u takvim urušavanjima
država aktivno sudjeluje i CIA.
Posljednja faza jest rušenje vlade, tj. državni udar. Palast kao
primjer navodi slučaj Venezuele. Naime, MMF je objavio da će
poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Chavez bude
uklonjen. Tako su nagovijestili da će platiti puč ako vojska svrgne
predsjednika koji je nepoćudan jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti
zahtjeve. Bila je riječ o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama.
Chavez za to nije želio ni čuti, već je povećao poreze kako bi
financirao socijalne programe. MMF, dakle, nije zanimala sudbina
stanovništva, nego interesi multinacionalnih naftnih tvrtki.
Slično je i s kreditima Svjetske banke. Oni se dodjeljuju pojedinoj
zemlji za određene projekte pod izlikom razvitka gospodarstva, sustava
obrazovanja itd. No, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, već
kredit u cijelosti mora potrošiti u inozemstvu, tj. kupujući inozemnu
opremu od tvrtke koju odabere Svjetska banka. Takav je kredit također u
službi krupnog kapitala.
U tom su procesu i tvrtke koje služe za pranje novca koji se izvlači iz
neke zemlje. Stiglitz kao najočitiji primjer ističe Enron koji je kupio
vodovod u Buenos Airesu i naftovod između Argentine i Čilea. S druge
strane, Citibank je "dobila" većinu argentinskih banaka, a British
Petroleum naftovode u Ekvadoru. No, tzv. globalisti počeli su
primjenjivati slične metode i u samom SAD-u. Primjerice, MMF je preuzeo
Velika jezera, čime je preuzeo nadzor nad vodoopskrbom SAD-a, a propali
Enron isisao je milijarde dolara iz državnih blagajna Teksasa i
Kalifornije. Kalifornija je, prema procjenama, platila za električnu
energiju između 9 i 12 milijarda dolara više nego što je bila stvarna
cijena.
Moskva i Peking trn u oku
Isisavanje novca iz SAD-a za Stiglitza je dokaz kako u svijetu danas
ima sve manje žrtava, pa se krupni kapital okreće prema bogatima jer je
sve što se moglo osiromašiti već siromašno. To je shvatio ruski
predsjednik Putin koji je ove godine isplatio sve dugove MMF-u i
Pariškom klubu i tako vratio samostalnost u odlučivanju o daljnjem
gospodarskom razvitku Ruske Federacije. Ni Kina, najbrže rastuće
svjetsko gospodarstvo, ne želi imati posla s MMF-om i Svjetskom bankom.
Zbog toga su službena Moskva i Peking trn u oku krupnog nadnacionalnog
kapitala jer sve više ugrožavaju njegove pozicije svojim inozemnim
ulaganjima.
Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija
donijela nove oblike gospodarskog ratovanja, a ratovi koje vode
institucije i multinacionalne kompanije po rezultatima znatno su
opasniji od državnih. Posebice ako se uzme u obzir i Palastova tvrdnja
da MMF i Svjetska banka, nakon što unište pojedinu zemlju, u njoj
proizvedu i nemire. Tzv. MMF-ove nerede.
GLOBALIZACIJA
Kako MMF i Svjetska banka uništavaju države
