Zdravstveni sustav u Hrvatskoj pokazao je upravo suprotan trend od ostatka javnog sektora u Hrvatskoj.
Unatoč tome što investiramo prosječno manje resursa nego ostale zemlje Europske unije, naš zdravstveni sustav i s tim limitiranim sredstvima daje komparativno dobre rezultate, tvrdi Dagmar Radin, izvanredna profesorica Fakulteta političkih znanosti, stručnjakinja za javne politike.
Ekonomski lom koji je nastao zbog pandemije potaknuo je novi val rasprava o potrebi da se reformira državna uprava i javni sektor, za koje postoji uvjerenje da su najslabija karika u društvu. Profesorica Radin, međutim, vjeruje da se kritike na račun javnog sektora ne trebaju generalizirati kad je u pitanju zdravstvo.
Zaostatak 40 do 120 godina!
– To s jedne strane govori da sredstva nisu jedini, iako bitan, faktor koji utječe na ishode. Jedan od faktora koji utječu na efikasnost jest, nažalost, i kontrola cijena, odnosno niska cijena radne snage u zdravstvenom sustavu. Dakle, reforma o kojoj se govori o smanjenju javnog sektora i povećanju udjela privatnog sektora u kontekstu zdravstva mora se drugačije sagledavati jer sustav pruža tri vrste dobara: javna kroz javnozdravstvene usluge, temeljna dobra u što spada primarna skrb i nužna bolnička skrb te, kao treće, privatne usluge (plastične operacije, itd.). Upravo ta različitost iziskuje kombinirani javno-privatni pristup organizaciji i financiranju sustava, a država mora biti glavni akter u osiguranju pružanja prve dvije skupine dobara, dok privatni sektor nudi možda efikasniju opciju pružanja skrbi u trećoj skupini – ističe profesorica Radin.
Uvjerena je da u Hrvatskoj već dulje postoji prilika za bolju suradnju privatnog i javnog sektora zdravstva a da se ne ugroze načela solidarnosti i dostupnosti usluge, radi unapređenja kvalitete i efikasnosti skrbi, no ta mogućnost nije iskorištena. Gleda li se kvaliteta upravljanja u cjelini, Katarina Ott, dojučerašnja ravnateljica Instituta za javne financije, ističe da su nalazi najnovijeg EBRD-ova Izvješća o tranziciji 2019.-2020., koje se bavi pitanjima boljeg upravljanja u cilju postizanja boljih ekonomskih rezultata, prilično zabrinjavajući jer govore da je Hrvatska po kvaliteti upravljanja bliža prosjeku jugoistočne Europe, pa čak i istočne Europe i Kavkaza, nego prosjeku regije kojoj pripada – srednje Europe i Baltika. Hrvatskoj bi, izračunala je Ott, za konvergenciju s prosječnim dohotkom po stanovniku sedam najrazvijenijih država svijeta (G7) – uz pretpostavku prosječnih stopa rasta iz razdoblja 2010.-2018. i uz bitno poboljšanje upravljanja – trebalo gotovo 40 godina.
Uz te iste stope rasta, a bez poboljšanja upravljanja, moglo bi trebati čak i više od 120 godina. Iskusni političar Radimir Čačić kaže da se stranački interes HDZ-a da što prije idemo na izbore ovaj put poklapa s interesom države jer nam treba snažna Vlada za predstojeća izazovna vremena. Računajući štete u zagrebačkom potresu te cijenu tromjesečne blokade, državi treba dodatnih stotinu milijardi kuna! Čačić smatra da će se trošak morati pokrivati idućih 15 godina. Stoga nema sumnje da će na dnevni red doći i javni sektor gdje je, smatra on, minimalno 30 posto zaposlenih previše, no isto tako nedostaje 10 posto onih s novim tehnologijama i znanjima.
Čačić kaže da je kao župan odmah srezao broj zaposlenih za 30 posto i ništa se nije dogodilo. Jednako tako preuzeo je samo polovicu prebačenih iz državne uprave i ti su rezovi pomogli da poveća plaće. Njegov bi primjer, veli, trebala slijediti i država. Kao jednu od mogućnosti spominje i raniji prijedlog da se uvodi ocjenjivanje te da se svake godine tri posto najneuspješnijih u javnom sektoru otpusti. Već i to bi za 10 ili 15 godina donijelo znatnu uštedu.
Javni sektor odgovoran građanima
– Hrvatska je mala zemlja i, iako je regionalno neujednačena po razvoju i kulturološkim specifičnostima, reforma javne uprave bi svakako dobro došla radi unapređenje efikasnosti – navodi profesorica Radin uz opasku da imamo previše županija i previše jedinica lokalne samouprave koje su, za zemlju tako male populacije, nepotrebni i stvaraju nepotrebne troškove.
– Decentralizacija organizacije rada, naravno, još je uvijek dijelom potrebna zbog specifičnosti regija i geografske razvučenosti zemlje, regije imaju različite potrebe, no ovo što imamo danas je, za vrijeme pandemije i izdavanja e-propusnica, ukazalo na manjkavosti sadašnjeg ustroja i potrebu za reformom – kaže Radin koja se slaže sa stavom bivše ministrice uprave Dubravke Jurline Alibegović, izrečene u jučerašnjem Večernjaku, da se određene usluge, koje nisu nužne za učinkovito upravljanje sustavom, mogu privatizirati ako se one, u konkurenciji s alternativom u javnom sektoru, pokažu efikasnijima.
– Više od same podjele i zagovaranja između privatnog i javnog u ovaj priči bitno je naglasiti da je javni sektor odgovoran prema građanima koji u njega investiraju, a kojima on upravlja te njegov rad mora biti transparentan, odgovoran i otvoren, isto kao što je privatni sektor odgovoran svojim vlasnicima, odnosno dioničarima i onima u njega investiraju, ističe Dagmar Radin. Uz opasku da je zapošljavanje u javnom sektoru uvijek bila odluka politike, sindikalist Vilim Ribić ustrajno odbija prijedloge o smanjenju plaća jer zna da će teret otplate javnog duga, koji će sada nastati radi pomoći poduzećima, pasti na državu i proračun.
– Po kojoj logici javni sektor treba plaćati dva puta – pita Ribić.
Najveći problem javne uprave je zapošljavanje isključivo podobnih bez obzira na njihovo znanje, trud...