“Kako je živio tako je želio i otići... burno i avanturistički. Njegova želja da se njegov pepeo prospe u more dokaz je njegove ljubavi i želje za stalnim putovanjem koje je želio nastaviti i nakon smrti. Prosipanjem pepela u more dospjet će u mjesta u koja nije uspio za života”, kazao je za Večernji list 65-godišnji Borna Bebek, danas profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji je sa Željkom Malnarom proputovao pola zemaljske kugle. Njihove brojne doživljaje poslije su opisali u knjizi “U potrazi za Staklenim gradom”, no još više toga ostalo je zabilježeno samo u njihovim sjećanjima.
– Imali smo jednaku ljubav prema istoku, što nas je i spojilo. Ja sam, prije nego što sam upoznao Malnara, jednom otputovao u Indiju i radio dokumentarac za švedsku televiziju. Kad sam se vratio, čuo sam da ima tu u Zagrebu jedan čovjek koji također putuje Indijom i snima dokumentarce te se pojavljuje na tadašnjoj Zagrebačkoj televiziji. Nakon što smo se sreli, u roku od 20 minuta postali smo jako dobri frendovi, bili smo jako slični, i tako počeli raditi zajedno. U dvadeset godina, koliko smo radili, napravili smo puno projekata, raznih dokumentaraca – prisjeća se Bebek s tugom u očima listajući knjigu “U potrazi za Staklenim gradom”.
– Ideja o ovoj knjizi rodila se sasvim slučajno. Razgovarajući što ćemo sa sobom tog ljeta, odlučili smo napraviti nešto posebno. Otkriti neki neotkriveni dio čarolije na Dalekom istoku koja zasigurno negdje postoji, je li to u gradu ili u Staklenom gradu ili u ključu, nije bitno gdje, ali negdje postoji. Išli smo po toj tankoj niti koja spaja istok i zapad, muški i ženski rod, to je filozofija, istraživanje i ujedno i putovanje. Sve što smo u knjizi napisali istinito je. Sve smo stvari opisivali na filozofski način. Kad kažemo da volimo konje, zaista volimo konje. Sve što smo naveli o lokacijama bilo je istinito, nikakvih izmišljotina nije bilo. Najvažnija stvar, oko koje bismo se Malnar i ja uvijek složili, bila je da to da koliko treba poštovati čovjeka toliko treba poštovati i životinje. Zbog toga smo mi ostali živi i zdravi unatoč tome što smo prošli sve i svašta – govori Bebek te priznaje da su se na tim putovanjima, iako su bili dobri i bliski prijatelji, stalno svađali i na taj način usklađivali svoje stavove i poglede.
Corto Maltese i Rasputin
– Malnar i ja imali smo isti karakter, isto smo razmišljali. Bili smo neka vrsta hrvatskog Corta Maltesea i njegova prijatelja Rasputina te smo putovali Turskom, Iranom, Indonezijom, Indijom, Afganistanom, Tibetom… U potrazi za mističnim tajnama, paralelnim svjetovima ali i za samim sobom. Spuštali smo se u špilje Kapadokije, silazili u podzemni svijet mrtvih s ljudožderima na Solomonskim otocima, otkrivali tajne posljednjih pripadnika naroda Kailaša i ušli u Stakleni grad s budističkim svećenicima na Tibetu. Putovanja su bila opasna jer trebalo je preživjeti susrete s divljim indijanskim plemenima, krijumčarima opijuma ili ponosnim pripadnicima nikad pokorenih Patana u bespućima Pakistana. Trebalo je prejedriti Azijski ocean i popeti se na Himalaju. Nismo mi bili samo u potrazi za znanjem, bila nam je draga i avantura – priznao je Bebek i kroz smiješak nam ispričao kakvi su bili fakini i zločesti dečki da su čak provaljivali u Sulejmanov harem, a sina Indire Gandhi žicali hranu.
– Bili smo neustrašivi i mladi pa smo se mnogo puta doista našli u opasnim situacijama. Sjećam se kad smo stigli u Istanbul i željeli pod svaku cijenu ući u Sulejmanov harem iako je to bilo strogo zabranjeno. Harem je bio opasan visokim zidom na čijem su vrhu bile krhotine stakla. No, mi smo se ipak odlučili popeti pod svaku cijenu. Problem je bio tko će ići prvi. Malnar je bio i dobar pregovarač. Uspio me nagovoriti da ja krenem prvi jer će biti lakše ako on, onako gorostasan, prebaci mene na zid. Tako je i bilo. Ja sam krenuo prvi, a Željko mi je pomagao dohvatiti rub zida. Popeo sam se i onda se porezao na staklo. Ruka je krvarila i morao sam sići, a nisam mogao. Željko je stajao na rubu stijene i hladno mi rekao: “Skoči mi u naručje!” Rekao sam mu da je lud jer ćemo obojica poginuti. Ali nisam imao izbora. Zažmirio sam i skočio. Željko me dočekao u naručju i obojica smo se sretno spustila. Bio je čovjek u kojeg sam se mogao apsolutno pouzdati – prisjeća se Borna Bebek ističući da je Malnar izveo nezaboravan štos i kada su na putu preko Indije zastali u New Delhiju te posjetili Malnarova starog prijatelja Rajiva Gandhija.
– Vozio se u rikši, a u džepu imao samo 10 rupija. Nakon što je vidio da neće imati dovoljno novca, odglumio je pred vozačem da mora hitno razgovarati s Gandhijem. Ovaj ga je odvezao do telefona, a Željko je Rajivu rekao da je gladan. Rajiv, koji je bio zafrkant, sjeo je u automobil i donio mu dvije šnite kruha pa je vozač odustao od naplate duga – kaže Bebek.
Proučavanje juga i sjevera
– Kud god bismo krenuli, žene su ludovale za Željkom jer je bio markantan i moram priznati da sam u tim trenucima bio malo i ljubomoran na njega. Čak se ritualno oženio za indijsku princezu iz Asama koja je zbog njega došla i u Zagreb – ističe Bebek, koji je nakon što se vratio u Europu u 28. godini doktorirao na London School of Economics. Nakon položenog doktorata radi u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu proučavajući odnose između zemalja juga i sjevera. U ekonomiji interpretira strukturalnu krizu kroz rascjep muškog i ženskog elementa, odnosno rascjep istoka i zapada, sjevera i juga.
– Kada sam doktorirao ekonomiju, postao profesor na Ekonomskom fakultetu, mislio sam da moram biti ozbiljan i bojao se kako ću prikriti tu svoju avanturističku dušu. Međutim, nakon što sam čuo da su me moji studenti, upoznati s mojim avanturističkim životom, prozvali Indian Johns, vjerujte mi, laknulo mi je. Prihvatili su me takvog kakav jesam. Iako sam sada okupiran poslom, svake godine nađem vrijeme za duševnu pustolovinu i avanturu – povjerio nam je Borna Bebek kojeg smo na kraju upitali što misli o gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj.
– Mislim da ima spasa za hrvatsku ekonomiju, i to na dva načina. Prvi bi bio da se jednostavno pretvaramo kako imamo suverenitet u ekonomiji i da naši vladajući te bankari vjeruju kako može doći do rasta BDP-a. Ali rast BDP-a ne možemo postići ako zadržimo kunu. Moramo uvesti euro, odmah i sada, koji bi bio spas za Hrvatsku. Ili jednostavno čekati pomoć iz fondova EU. Međutim, da bismo dobili takvu pomoć, moramo voditi ispravnu politiku prema EU jer ne možemo mi odbijati isporučiti kriminalce i ubojice i u isto vrijeme očekivati pomoć. Svaka vlada koja dolazi radi samo bućkuriš. Moj prijatelj, guverner HNB-a Boris Vujčić rekao mi je da je imao namjeru uvesti euro što prije, ali Vlada to ne dopušta. Dok politika ima zadnju riječ u ekonomiji, za hrvatsko gospodarstvo nema spasa – smatra Borna Bebek.
>>Kada je vidio razrušeni Vukovar, Malnar je plakao kao malo dijete
