Vaganski vrh je definitivno vrh. Najviša točka mitskog Velebita je mamac čak i za bolje, a kako ne za one poput mene koji su u drugoj polovici četrdesetih otkrili planinu i planinarenje. Isprepadan iskustvima i porukama “veterana” o teškoj i zahtjevnoj stazi naoružavam se vodom, bananama, konzervama, majicama, ruksakom i štapovima i prije osam sam na kraju asfalta iznad skretanja iza pošte u Starigrad Paklenice. Eto me na makadamu...
E neću tamo s autom nego hajdemo pastirskom stazom prema Velikom rujnu. Prve neke kuće, čujem blago i naletim na lika a pored njega zastava s prvim bijelim poljem na njoj ustaški pozdrav ispisan za dom spremni. Kažem mu već zadihan od pet minuta hodanja “pa di baš ova zastava” a on meni a da koja bi druga? Priča on i nešto dalje, a ja čujem samo blejanje i šuštanje... Srećom... Ne zanima me danas politika ni ljuta trava, samo ljuta zmija. A uz mene šušti li ga šušti, srićom zmija biži od mene...
Vidim nakon ure vrimena penjanja i strišanja noge unatoč štapima, kapelicu iz trideset i neke. Falim te Bože, eto mene na kraju pastirske staze ispred Velikog rujna, tamo di drugi pametniji, autom dođe. Ima tamo pasa koji se jave, a ponekad i prate planinare, al konji su famozni...Jedan kafeni je najjači, alfa, uvodi red i razbija mi predrasudu da kod takvih divnih stvorenja ego i nagon ne igraju glavnu ulogu.
On gura, grize, zaliće se. Pogled u visinu rastužuje. Polegla stabla podsjećaju da je bio požar. Srećom gustu šumu nije cijelu obuhvatio. Kako je lijepo. Uopće ne primjećujem da idem već skoro dva sata uzbrdo. Putokaze i imena predjela na putu ne pamtim, markacije ne gledam, staza je dobra i vodi na prijelaz iz Dalmacije u Liku. Gadan je uspon, al na vrhu... More s jedne, kamen i zelenilo s druge strane. I bijelo, u Lici ima i snijega. Eto me za tri ipo ure u skloništu Struge. Jedva doša.
- Pa tko ostavlja ovaj nered nakon što ode - pomislim se i idem dalje. Pjevušenje stiha ništa mi neće ovi dan pokvariti već iza marasovca odnosno bunara s vodom zamjenjuje pomisao na najlipšu - na Severinu... Je da sam je viđa kako se kupa ka divojka kod sestre u mom Turnju, al nije to ta priča, a ni pisma...
- Vidjela sam snijeg u Maju - pjevušim joj stih dok iznad provalije valjda od pitaj Boga koliko stotina metara idem ka puž. I dok sam 100 posto siguran da ću se strmopizditi doli - Stižem! Križ! A na njemu broj metara kao podsjetnik koliki je Velebit. Ko nije bija falija je. Ništa na svitu lipšeg osim Lucie Laure i Mie nema od pogleda s Vaganskog vrha. Live za Večernjakove čitatelje na fejsu i opet stih.
- Kapetane valjalo bi doma...
Nije lako držat koncentraciju da noga ne otkliže, da ne padneš preko kamena dok pokušavaš vidjeti lipotu kamena, cviće sa strane, pa i taj snig sto mi priti. Mir je. Uru ipo eto me na strugama, još po ure, možda i uru na dalmatinskoj sam strani... Eto me i na Vidikovcu. Ko je bija zna. Kakav pogled, kakva tišina. Malo dalje u šumi čujem peru djetlića, kucka on, a meni ubrzo zakucka srce jače. Nešto kmeči, a kažu da se tako medo čuje. Gleda sam neki film s Brad Pitom di se potuka s medvidom, al isto gledam di bi pobiga, kako bi se na stablo uspea... Možda mi se ipak pričinilo. Taman toliko da zažalim što sam put a ne markacije pratia..
Vratija se ja na makadam, skoro je noć, više od deset sati planinarenja po mitskom moćnom Velebitu. Ako sam uspia ja i vi ćete. I nećete misliti o tome koga ste vi ili tko je vas uvrijedio ili povrijedio. Sav teret pada ma koliko vi po povratku padali s nogu...
- Kapetane valjalo bi leći...
"Kako sam uz Severinu bježeći od politike " upitao “pa di baš ova zastava” s prvim bijelim poljem ? Ipak politika.