Kuća broj 4 nije imala mlinicu, a kuća broj 5 jest. Između kuća broj 11 i 12 vlasnici su imali tri kamena (mlina) i koš, a to je preteča današnje perilice rublja. Kuća broj 6 nije imala mlinicu, već kovačnicu iznad kuće i opančarsku radnju. Kuće broj 7 i 8 posjeduju zajedničku mlinicu u kojoj su bila četiri kamena, dva koša i jedan cirkular na vodeni pogon. Ukupno 57 mlinova u 20 mlinica, koliko u djetinjstvo seže pamćenje 67-godišnjem Nikoli Štefancu, mljelo je nekada brašno u Rastokama.
Sjećanje ga u sklopu priča "Rastočani o Rastokama", kojima Turistička zajednica Slunja obilježava prvu godinu otkako je Svjetska turistička organizacija (UNWTO) Slunj prepoznala kao jednu od najboljih ruralnih destinacija svijeta (Best Tourism Village), vodi do dana kad bi u mjestu zbog visoke vode vladala velika briga, ali i najveća sloga. "Susjed je susjedu pomagao... Belkovi otvore jedan šlajs, Braco drugi, treći dignu Skukani i digne se brana kod nas ovdje dolje kod Vodene ovce...,", opisuje Nikola.
Dakako, nisu Rastoke oduvijek naseljene, niti su mlinice tamo od pamtivijeka. Prva dva objekta za stanovanje uz mlinice napravili su Francuzi oko 1810. "Stari su pričali kako su zasadili i lipe da bi vojska, kad bi prolazila, imala hlad...", veli Nikola.
Otkad se u obitelji Ane Petrović pamti, živjelo se u Rastokama. Ona, njezine četiri sestre i tri brata dobro pamte i priče o rastočkim davninama. "Godine 1873. vladala je kolera... Narod je u to vrijeme bio jako odan Bogu i devet curica od devet godina otišlo je u zagovornu molitvu, da prestane kolera. Narod je napravio procesiju, išli su od crkve do Lalićeva gaja, gdje su djevojčice provele devet dana u molitvi, bez hrane. Tako je kolera prestala...", kazuje Ana priču koje je slušala kao djevojčica.
Djetinjstvo je upravo zbog mlinica bilo posebno, a Ana otkriva kako su Rastočani ljeti najradije pili vodu s izvora Slušnice, gdje je bila najhladnija: "Kada bi nas deda poslao po vodu, a njega nisi mogao prevariti, znao bi je li voda stigla s obližnjeg zdenca, tj. krivog, on bi probao, prolio vodu... A, morale smo sestra Đurđa i ja ići ponovo. Tako smo jedne prilike triput išle", smije se danas Ana na ovu uspomenu.
Ne manjka ih ni Tomi Žalcu, koji je odrastao u Žalčevu mlinu, a danas, u mirovini, nedaleko je samih Rastoka. "Žalčevi mlinovi su tu od vremena kada se doselio moj pradjed Janko iz Gnojnica, sela nadaleko Slunja, oženivši se prabakom Barom krajem 19. stoljeća. Kupio je mlinicu od Jareba. Trebalo je nahraniti devetero sinova koji su rođeni u Žalčevoj kući s mlinicom. Svi su odlazili, jedan po jedan, u svijet." U obnovljenoj mlinici nakon smrti pradjeda Janka i bake Bare, ostao je samo sin Franja. "Imao je četvero djece, dvije kćeri su se udale i odselile, a u mlinu su ostala dva sina – moj otac i stric. Uvijek se odredilo koliko je tko imao pravo mliti. Deda Franja je imao pravo na dva tjedna mlinarenja, a svaki sin je na jedan tjedan", opisuje T. Žalac.
A mlinario je i fizički slabiji spol. Dobro pamti Marija Štefanac, danas u visokoj 94.-oj, koliko je to bilo naporno. "U staro doba žene nisu radile, osim kod kuće. Sve su radile: kopale, prasce ranile, imale krave. Uz sav posao i djecu neke su žene i mlinarile. I ja sam mlinarila... Bilo je teško. S kola treba vreću istovariti, vući je, treba je sipati gore u koš. Pa opet s mlinarima vući vreću u kola. Nije to lak posao, posebno za žene...", veli Marija i dodaje kako je u to vrijeme proja bila glavno jelo.
"Mora biti šest vrsta žitarica, najviše kukuruza i pšenice. To se sve miješa. U smjesu se metne malo soli i onda se kuvanom vodom mijesi. Ne stavlja se germe. Mijesi se rukom. Traje to, jer voda se sipa pomalo, a mijesi se sve dok smjesa ne bude gusta... Proja se peče po tri sata, ovisno o tome koliko je debela, a prije se mijesila debela."
Kako se živi u Rastokama, trogodišnja Kate gledala je kad je s majkom iz Kremena dolazila u Rastoke, u mlin kod Skukana. Na kraju se i udala u Rastoke, bila i mlinarica Skukan, a danas su njen ganjak i kuća u Rastokama poznata po bujnom cvijeću. "Imali smo zrnja, ali nismo imali novaca", kazuje Kate. Radnike se plaćalo brašnom, a ona je odlazila i u pečalbu u Njemačku, po tri mjeseca: "Zaradila bi marke pa onda cure pustila u Trst, da se obuku, da imaju u Zagrebu, u kojem su završile fakultete. Moje kćeri ne znaju ništa o mlinu. Kada mene ne bude bilo, to će biti pustolovina..."
Zasad ove priče na stranici slunjskog TZ-a, ispričane povodom godišnjice nagrade "Best Tourism Village", mogu čitati samo Hrvati, ali dogodine izlazi i verzija na engleskom, njemačkom i talijanskom. A radoznalaca sa svih strana svijeta sve je više, pogotovo nakon što je Slunj ušao u društvo najboljih turističkih sela na svijetu. Samo Rastoke dosad je ove godine obišlo 125.890 posjetitelja – desetak tisuća više nego lani, dok je cijeli Slunj ugostio oko 46.500 turista i osam posto više nego prošle godine.
– Kazivanja Rastočana pretočili smo u pisanu riječ i oživjeli njihova davna sjećanja, kroz koja smo doputovali u današnju svakodnevicu. Svaka priča je posebna, a uz iznijete činjenice i anegdote sve imaju istu nit – mnogo ljubavi prema svome kraju i očuvanju rastočke jedinstvenosti. To je novo bogatstvo o našem kraju, koje nam pomaže da bolje razumijemo ostavštinu koju baštinimo – kaže Jasmina Mrkonja, direktorica Turističke zajednice Slunj i dodaje da se u "Rastočki sandučić" i dalja primaju priče o mlinicima i Rastoka, Slunja i okolice.
VEZANI ČLANCI:
– Naravno da nam je drago da broj gostiju raste. Sve je više i stranih novinara koji to prvotno nisu imali u planu, ali posjetili su naš kraj jer su doznali da smo dobili priznanje Svjetske turističke organizacije 'Best Tourism Village'. Promoviramo prirodne resurse, ali želimo valorizirati i našu kulturnu baštinu, a upravo je naša ponajveća atrakcija, Rastoke, i naše zaštićeno kulturno dobro – podsjeća Mrkonja, koja će na današnjoj konferenciji za novinare predstaviti i druge aktivnosti vezane za obilježavanje godišnjice prepoznavanja Slunja kao jedne od najboljih ruralnih turističkih destinacija svijeta od UNWTO-a.
