Malo je poznato da su u Drugome svjetskom ratu u sastavu američkoga ratnog zrakoplovstva bile i četiri jugoslavenske posade teških bombardera. Jugoslavenski zrakoplovci letjeli su na bombarderima B-24 Liberator što ih je predsjednik SAD-a Roosevelt darovao Kraljevskoj jugoslavenskoj vladi. Ovi zrakoplovi trebali su biti iskorišteni za "sistematsku pomoć četnicima", ali to se nije ostvarilo. Nijedan od njih čak nije ni letio u akcijama nad Jugoslavijom. Bili su uvršteni u 15. zračnu armiju SAD-a na Sredozemlju (512. skvadron, 376. bombarderska grupa) te su pod američkim zapovjedništvom sudjelovali u bombardiranju ciljeva u Francuskoj, Italiji, Austriji, Njemačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i Čehoslovačkoj. Tri su od ovih četiriju jugoslavenskih posada oborene, a samo je jedna dočekala kraj rata. Iza ove akcije "četiri bombardera za Dražu" nazire se zamršen splet američke politike prema Jugoslaviji u Drugome svjetskom ratu. Kampanja jugoslavenskog veleposlanika u SAD-u Konstantina Fotića u korist Mihailovića nije ostala bez odjeka pa su i Amerikanci početkom 1942. godine zainteresirani za četnike. Već 17. siječnja 1942. Amerikanci su dali Jugoslavenskom vazduhoplovstvu u Egiptu tri transportna zrakoplova za obuku ljudstva i formiranje bombarderskih jedinica. Na tome se nije stalo. Nedugo zatim u Kairo dolazi Frank Mauran (Fotić ga naziva Morand), pomoćnik šefa američke obavještajne službe OSS Billa Donovana, da na licu mjesta utvrdi kako i čime SAD može pružiti pomoć kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci.
O ovoj temi u novom broju Vojne povijesti piše Nenad Goll.
Bernhard Trautmann bio je odlikovani ratnik nacističke Njemačke, ali i nogometna zvijezda Engleske, zemlje protiv koje se borio u Drugome svjetskom ratu. Trautmannov primjer pokazuje nam kako sport nema granica i nikako ne bi trebao biti talac prošlosti. Njegov je život jedna neobično zanimljiva vojno-sportska priča. Kao što je sam Trautmann rekao: "Imao sam urođeni talent za sport – atletiku, rukomet, nogomet, to je istina. Ali rat me učinio otpornijim, jačim. Nakon borbi u Rusiji, ne bojim se više ničega. Čak ni slomljenog vrata". Ovaj jedinstven primjer vojnika i nogometaša svjedoči da je pomirenje nekada zaraćenih strana itekako moguće, a jednom je prigodom izjavio: "Zahvalan sam Englezima jer su me kao Nijemca prihvatili nakon rata te mi pomogli da budem osoba kakva sam danas". Čitajte o njegovu kontroverznom životopisu.
U bloku o Prvome svjetskom ratu, pišemo, na strateškoj razini, o dva dominantna plana s kojima su u rat ušle zaraćene sile: Francuzi sa svojim Planom XVII., a Njemačka s ambicioznim Schlieffenovim planom. U ovom broju obrađen je njemački plan, a nazvan je tako prema autoru, feldmaršalu grofu Alfredu von Schlieffenu, načelniku Glavnog stožera (Grosse Generalstab) Njemačkoga Carstva u razdoblju od 1891. do 1906., prije nego što se povukao u mirovinu. Upravo iz posljednjih godina aktivne službe potječe i plan koji je pokušao odgovoriti na ključno pitanje: kako u što kraćem vremenu ponuditi izlaz Njemačkoj zarobljenoj u saveznička kliješta? Naime, bilo je sasvim jasno da će Njemačka u nadolazećem sukobu ratovati na dvama bojištima – na zapadu s francuskim snagama (i možda britanskim), a na istoku s Rusijom. Realno sagledavajući situaciju, bilo je jasno da Njemačka teret rata na dvama bojištima neće izdržati, osobito ako se rat protegne kroz dulje razdoblje. Analizom svih jakih i slabih strana protivnika, Schlieffen i njegov stožer došli su do zaključka kako će mobilizacija i dolazak na prvu liniju ići nešto brže kod Francuza, a sporije kod Rusa. Prema njemačkoj matematici, i Njemačka i Francuska mogle bi provesti mobilizaciju u dva tjedna, dok će Rusima zbog neorganiziranosti i loših željezničkih veza trebati šest tjedana da se prikupe i organiziraju. Baš u tom vremenskom prozoru potražit će Nijemci izlaz iz savezničke klopke!
U povjesnici Domovinskog rata ostala su poznata dva velika proboja hrvatskih branitelja i civila iz opkoljenih gradova pred padom. Najčuveniji i literarno najviše obrađivan je proboj niza skupina iz Vukovara u studenome 1991. godine. Drugi proboj izvršen je iz Hrvatske Kostajnice prema Hrvatskoj Dubici. Nažalost, o ovome događaju do danas je malo pisano i istraživano, dok dostupnih dokumenata gotovo i nema. Stoga je ovaj tekst nastao na osnovi sjećanja petorice sudionika proboja: aktivnih policajaca Ivice Kušlana i Stjepana Čuka Kostreca, trojice pričuvnih policajaca Miroslava Ivezića, Tvrtka Soklera i Ivice Rožića, te uz pomoć Ivice Pandže Orkana.
I još mnoge druge teme: kronologija Prvoga svjetskog rata, fotoalbum njemačke 14. oklopne divizije, Specijalna jedinica policije "Alfa", povijest vojne avijacije, povijest hrvatskih vojnih činova...
Ne propustite novi broj Vojne povijesti za samo 19,99 kn na čak 84 stranice, od srijede 5. 2. 2014.
Srbija ne placa ratnu odstetu za agresiju, okupaciju i pocinjenje zlocine na tlu Hrvatske... ...kako li se onda samo moze pokusat usporedivati Hrvatsku i Srbiju sa procesom normalizacije Francuske i Njemacke?! Ovaj tekst ima niz podvala - zato me io me i ne cudi ga ga je podpisao nekakva anonimus sakriven iza VL-a. Kada to gospodin Despot pise i podpise, onda te to dosad i nesto vrijedilo. Ali ovako su neke teze na klimavim nogama...