Ono što se u starome Rimu svodilo na čišćenje od grijeha i preispitivanje savjesti, a što je u suvremenosti ozakonjeno i znano kao lustracija, a u nizu zemalja i provedeno, u Hrvatskoj nije, ni kao osobni obračun s vlastitom prošlošću ni kao zakonska istraga o nečijoj političkoj prošlosti. Sada, petnaest godina nakon uspostave Hrvatske, pet nevladinih udruga iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Albanije namjerava predložiti svojim vladama da ipak provedu lustraciju!
Ideja je stigla iz Beograda, kao dio projekta "Razotkrivanje skrivene povijesti: lustracija na zapadnom Balkanu", na kojemu je sudjelovao i HHO, a koji vodi solunski Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi. Usklađenim zapadnobalkanskim djelovanjem iz politike bi se izbacilo ne samo stare grešnike nego "i one koji su 90-ih kršili ljudska prava". Svakoj je vladi "zapadnog Balkana" ostavljeno na volju hoće li ideju prihvatiti i gdje će urediti "odlagalište otpada", ili učiniti inačicu Tajgeta, na koji će bacati malformiranu "djecu sistema".
Da se nešto glede lustracije u Hrvatskoj htjelo učiniti, ne bi prošlo toliko godina niti bi se namjeravalo činiti tragom neke zapadnobalkanske inicijative. Kakve to svrhe ima kad su većina onih koji su lustracijom trebali biti zahvaćeni ili mrtva ili otišla iz politike? Da je zakon donesen na vrijeme i ozbiljno primjenjivan, valjda bi sve hrvatske vlasti bile "pročišćene". Jedni jer su bili dio visoke kompartijske nomenklature, a drugi jer su bili šefovi njezine represije.
No, rat i politička bajka o "nacionalnom pomirenju" progutali su svaki spomen o potrebi lustracije. Ideju o pomirbi najgorljivije su prihvatili baš oni nečiste prošlosti. Tako su kompromitirane i neke dobre strane te ideje. Ali ona je bila i kanal za protok starih ljudi u vrh nove države. Do tada su se, zazirući od lustracije, krili u "mišjoj rupi", ali kada su vidjeli da vlast ne kani obračunati se s njihovom nečistom prošlošću, odmah su se osmjelili i prihvatili se produbljivanja "mišjeg kanala".
Beogradski prijedlog lustracije ne samo da kasni petnaest godina nego je zapravo i jednodiomenzionalan. Većine "starih kadrova" na koje bi se odnosio ionako više i nema u politici, pa bi se na njegovu udaru našli jedino kršitelji ljudskih prava od 1990. Svi bi oznaši, udbaši i njihovi batinaši mogli mirno dostarjeti. No, "stari kadrovi" se zapravo nikad ni nisu ozbiljno plašili. Veze su im u osvit Hrvatske nešto malo poremećene i pokidane, ali su vrlo brzo uspostavljene. I još uredno funkcioniraju. Jednako u politici, gospodarstvu, medijima, upravi ili diplomaciji.
Hrvatska je u svome početku propustila priliku za gradnju na novim temeljima. Nije "raščistila teren" za nove temelje i nove ljude. Rat je poslužio kao dobrodošao izgovor za manjak političke volje. Ili možda za manjak političke moći. Bilo jedno, drugo ili oboje, uglavnom Hrvatska se pojavila kao nova država na starim temeljima. Puk je ostao lišen očekivane katarze, a država ostala taocem prošlosti i ideologija.
Zbog propuštanja "podvlačenja crte" ispod svoje prošlosti hrvatska su mentalna iščašenja dovedena do apsurda pa su se bivši partijski aparatčici prometnuli u neporecive socijaldemokrate, nekadašnji lenjinisti u najžučljivije zagovornike liberalizma, jugounitaristi u Hrvatine, a crveni mandarini u "borce za ljudska prava".
Oni su u novu državu prenijeli stare ideološke viruse te "ukinuli prošlost" podmećući to kao "političku korektnost", a svaki njezin spomen, pogotovo njihovu ulogu u njoj, izjednačili s "govorom mržnje". Svako je pročišćenje izostalo pa se virus iznova i mogao pojaviti samo kao (zapadno)balkanski.
