Odavno nijedan strateški dokument nije izazvao tako velik interes kao nedavno prihvaćena njemačka industrijska strategija 2030. Napisana na samo 20 stranica, strategija je kopernikanski obrat u modernoj političkoj ekonomiji zapadne Europe jer jača intervenciju države. Nakon njezina donošenja uslijedila je i sasvim konkretna akcija Francuske i Njemačke prema Europskoj komisiji da se dopusti veća koncentracija poduzeća od strateškog interesa. Te su dvije zemlje dobile odbijenicu za planirano spajanje francuskog proizvođača vlakova Alstoma i njemačkog industrijskog diva Siemensa.
Tek bi ujedinjeni njemačko-francuski dvojac mogao konkurirati najvećem proizvođaču lokomotiva i vagona na svijetu, kineskom CRRC-u (China Railway Rolling Stock Corporation). Na njemačku se industrijsku strategiju nedavno pozvao i bivši hrvatski guverner Željko Rohatinski kad je pozvao na jačanje državnog intervencionizma i u Hrvatskoj jer ćemo u suprotnom biti osuđeni na životarenje.
Smjer je poznat, samo treba razraditi vlastite tehnike, kaže Rohatinski te podsjeća da je Njemačka u spomenutoj strategiji imenovala strateške grane i obvezala se da će sve učiniti da ih podrži, što uključuje i vlasničko ulaganje države. Za tu namjenu formirat će se i državni investicijski fond. Nadalje, Njemačka neće dopustiti strancima da kupuju tvrtke u strateškim granama, ali će podržati svoje kompanije da one preuzmu tvrtke na drugim tržištima ako je to u njemačkom interesu. Nadalje, dopustila bi se i veća koncentracija u strateškim granama.
– Ne moramo otkrivati toplu vodu, već se prilagoditi. Budući da nemamo državne banke koje bi kreditirale industriju po povoljnim uvjetima, vlada mora bankama ponuditi zaštitu od najvećeg mogućeg rizika, a to je rizik da im se kredit neće vratiti. Moje stare ideje iz 2014. godine, kad sam predlagao da se ide s operacijama na otvorenom tržištu da bi se osigurao dodatni kapital imale su smisla tada, ali danas više nemaju. Danas postoji ogromna likvidnost u sustavu, problem je što novac stoji u centralnoj banci i ne dijeli se tvrtkama. Stoga država mora preuzeti dio rizika bilo kroz HBOR ili na neki drugi način kako bi počelo kreditiranje poduzetnika – kaže Rohatinski.
Njemačka se opredijelila za jačanje industrije i povećanje njezina udjela u njemačkom BDP-u s postojećih 23 na 25 posto do kraja 2030., a na razini EU udio industrije trebao bi skočiti na 20 posto. Godine 2000. hrvatska je industrija činila oko 18 posto BDP-a, a danas je pala na 15 posto. Premda i Hrvatska ima industrijsku strategiju, opsežan dokument na više od stotinu stranica koji je donijela Milanovićeva Vlada, ozbiljnih promjena u strukturi industrije nije bilo.
I Plenkovićeva je Vlada prošle godine najavila da će do 2020. dići udio industrije u BDP-u na 20 posto, i to uz pomoć digitalne transformacije, no na tome se i stalo. Nebojša Stojčić, ekonomist s dubrovačkog Sveučilišta, kaže da je svijet na tehnološkoj prekretnici.
Kroz povijest takve prekretnice dovodile su do redistribucije bogatstva. Uronjene u postojeće tehnologije, razvijene zemlje sporije reagiraju na nove trendove, što pruža priliku zemljama u tranziciji od srednje prema visokoj razini dohotka za smanjivanje razvojnog jaza, navodi Stojčić te dodaje da je u tom procesu bitna uloga države kroz razvoj osnovnih tehnologija, obrazovnu politiku i potporu prilagodbi poduzeća novim trendovima. To zahtijeva strateški pristup gospodarskom razvoju i ciljanje ekonomskih ishoda pet, 10 ili 15 godina u budućnosti.
– Kod nas se još uvijek smatra da svoj razvojni jaz možemo prevladati integriranjem u proizvodne lance postojećih industrija. Međutim, mi smo taj vlak odavno propustili. Ako pogledate Varšavsku deklaraciju iz 2017. onda vam brzo može biti jasno da su i same članice Višegradske skupine svjesne potrošenosti modela rasta koji ih je izdigao devedesetih i dvijetisućitih. Daljnjim razvojem umjetne inteligencije koristi od premještanja radno i kapitalno intenzivnih segmenata proizvodnje u slabije razvijene zemlje bit će sve manje. Uz rastući protekcionizam izgledno je da ćemo u idućim desetljećima svjedočiti procesu tzv. reshoringa odnosno povratka tih segmenata proizvodnje u razvijene zemlje – navodi Stojčić.
Poznato je, dodaje, da se Češka još od 2013. i 2014. aktivno priprema za Industriju 4.0 prateći trendove u razvijenim europskim gospodarstvima. U Hrvatskoj se godinama govori o donošenju strateškog dokumenta koji bi definirao naše ciljeve u području Industrije 4.0 i mjere kojima država namjerava pomoći gospodarstvu na tom putu, ali kad će taj dokument ugledati svjetlo dana još se ne zna. Tu je i neusklađenost pojedinih politika poput industrijske i obrazovne što je i razumljivo znamo li da praktično nemamo dugoročnu viziju koji su to sektori koje želimo razvijati. Sve navedeno je zabrinjavajuće jer ulazak u pojedini segment na početku tehnološkog razvitka nudi znatno veće prilike i znatno manje troškove nego na sredini ciklusa ili pri njegovu vrhuncu.
– Postoji, međutim, niz uspješnih domaćih tvrtki koje su ostvarile impresivne rezultate u granicama Industrije 4.0 na svjetskoj razini gdje se nisu samo integrirale u proizvodne mreže drugih proizvođača nego su se profilirale kao one tvrtke koje određuju globalne trendove. Rekao bih da su te uspješne priče nastale usprkos prevladavajućoj ekonomskoj politici, a ne uz njezinu potporu. Uz odgovarajući pristup ekonomske politike i korištenje onih koji su već prokrčili svoj put u tehnologijama i sektorima budućnosti smatram da bismo mogli pružiti taj dugo željeni zamah novoj reindustrijalizaciji Hrvatske – ističe Stojčić.
VIDEO Pogledajte zračnu snimku gradnje Pelješkog mosta:
Mladost napušta HR zbog katastrofalnog utjecaja države u funkcioniranja države. Napustili smo stari sustav a prisvojili smo novi sustav s drugim imenom ali istim principima.