Do sada smo imali dva kipa domovine. “Kip domovine vu početku leta 1831.” napisao je Pavao Štoos. “Kip domovine leta 188” napisao je Matoš. Ovih smo dana položili kamen temeljac za novi kip domovine leta 2019. U 188 godina koliko “kipamo” domovinu promijenilo se i malo i puno, ali u malograđanskom poimanju herojstva i slavljenja izmaštane veličine sve je ostalo isto. Razumjeti je to u pretpreporodnom vremenu u kojem se etnički potpuno raznorodna skupina ljudi uprla u proces formiranja hrvatske nacije, u vremenu Štoosove domoljubne arhaike i u narodu bez kodificiranog jezika i još nedovoljno izmaštanih povijesnih činjenica.
Kip domovine tada je i mogao biti vjerodostojno uštimavanje provincijalnog duha odgajanog u podneblju odanosti Crkvi koja se narodu obraćala na latinskom, u rudimentima građanstva koje je govorilo njemački, u šljivarstvu plemstva koje je u kvaziplemenitaškom hropcu mislilo da ne mora razgovarati ni s kim. Narodne pravice čuvao je Sabor u kojem se dan kada je održan prvi govor na hrvatskom jeziku pamti kao revolucionarni skok iz nenarodnosti u warp brzinu nacionalnog osvješćivanja. Kao, sve što čovjeku treba i za što se zalaže može se izraziti i na hrvatskom jeziku. Stvarno veliko otkriće.
Poticaji inferiornosti i traganja za kolektivnim genskim materijalom dokotrljali su se i do Matoša pola stoljeća nakon Štoosa, ali daleko od toga da su bili lišeni istih naoko romantičarskih grčeva. Matoš je u toj spoznaji moralnog tjesnaca u toj uskoj varoši i užoj perspektivi svjestan domovinske provincijalnosti iz koje je kuljao malograđanski hrvatski plin protiv kojeg se nastoji boriti, ali u njegovim djelima itekako se osjeti isti provincijalizam, što znači ili da borba nije uspjela ili da je Matoš svjesno ostavljao tu komponentu kao sastavni dio svog nacionalnog identiteta kojem je tražio i umjetničko pokriće.
Život u herojska vremena svakog onog naroda što u reintepretaciji poraza i reviziji pogrešaka pokušava brusiti fizionomiju samouvjerene odlučnosti koja zna što radi neminovno vodi u kič i nadriumjetnički utilitarizam. Kip domovini 2019. godine zato je već sada arhaizam nepotrebno novčano skup, a simbolički i umjetnički jeftin. I to bez obzira hoće li se nekome idejno rješenje spomenika svidjeti ili neće. Domovini se i danas, u elektroničkoj eri u kojoj je i sam hrvatski jezik ponovno obezdomovljen, prilazi kao fantazmagoričnom imperativu za kojim urliču nebesa i grobovi, a ne kao prema kulturološkom maksimumu koji na određenom prostoru treba stvoriti pretpostavke za normalan i neopterećen život svih onih koji u tom maksimumu žele ostvarivati sve svoje pozitivne potencijale. Domovina je zato još uvijek i neprekidno pitanje političke primijenjene metafizike koju se eksploatira kao indukcijsko ishodište civilizacijskog konflikta.
Hrvatstvo s početka 19. stoljeća i hrvatstvo s početka 21. stoljeća ima istu frojdovsku nelagodu. Ono prvo moralo je odabrati nacionalnu ugrozu, alzo šprah Tudjman, da bi se uopće imalo oko nečega ujediniti, a ovo danas grozničavo traži ugrozu da se ne bi moralo suočiti sa svojom faličnošću. Kao što je Štoosov jezik nekome sada samo štosan i dozlaboga neprohodan, tako je i prava opasnost za domovinu sada skrivena u redovima nacije čije ime nosi. Hrvatsku domovinu mogu ugroziti isključivo Hrvati socijalnim nerazumijevanjem potreba svakodnevice i u agresivnom nametanju nacionalnog provincijalizma i malograđanskog historicizma kao ekskluzivno upotrebljivog hrvatstva. Boračka društva kao udarne pesti crnorukaških spletkara, kapital kao ovlašteni nositelj nacionalnog naboja, Crkva kao zaštićeni svjedok u procesu manipuliranja zajedničkim dobrima, šovinizam i mržnja prema drugima kao mjerilo odanosti sebi samom, politika kao bezvoljni alibi uzaludnosti pokušaja razgovora s budućnošću i demokracija kao lažna demarkacijska linija između fiktivnog i stvarnog čine gradnju kipova domovini nužnim izlazom u pokušaju zadovoljenja svih frustracija nakupljenih tijekom činjenja nepravdi.
Insinuirati herojska vremena da bi se u nasilnom slavljenju domovine skrila njena neosporiva moralna osakaćenost i materijalna devalviranost, uskovitla opasan vrtlog gdje se zbog rutinskog manjka stvarnih, heroje iliti po novom vitezova, bivamo prisiljeni tražiti među nagomilanim talogom krivnje. I dok drugdje, poput Španjolske, naciju žele osloboditi tereta crnila, mi se ovdje crnilom želimo prekriti kao nacionalnim pokrivačem i nije neumjesno pitati da, kad već Španjolci sele Franca iz mauzoleja, možemo li mi u Hrvatskoj uzvratiti gostoprimstvo pa da i kod nas, a ne samo u Madridu, bude jedna grobnica od zlata. Jer kad već tu suci bježe od zakona, neosporni društveni stupovi od presuda se sklanjaju u dvojno državljanstvo, kad aktualnoj predsjednici najveći izazov i očiglednu traumu kod njezinih protukandidata izaziva estradna superiornost jednog od njih pa stoga ona sve češće pjevačkim nastupima užasava sluhiste, a mandat definira kao netalent show, kad Hrvatsku slavimo komemoracijama i procesijama, onda nam predstoji serija spomenika domovini zbog kojih će betona i pompe biti sve više, domovine i smisla sve manje, a Štoos i Matoš ostat će netaknuto suvremeni.
ovaj gerovac iz broja u broj zapravo prosipa zenitističko barbarogenijske brabonjke