U svitanje 4. kolovoza 1995., prvi hrvatski vojnici kročili su na prašnjave prilaze Kninu. Premda je svakoj od postrojbi podijeljeno ukupno 30 manjih hrvatskih zastava, na dnu borbenog ruksaka samo dviju brigada, Četvrte i Sedme, spremljene su i dvije posebne, 20-metarske zastave, specijalno izrađene za podizanje na kninsku Tvrđavu, kao simbol ratne pobjede. U vrtlogu rata, slučaj je htio da su se sutradan, drugog dana operacije Oluja, zidina tvrđave prvi domogli šestorica pripadnika “Puma”, a rijetke fotografije načinjene u tom povijesnom trenutku zabilježile su uspinjanje jarbolom, pa i nespretno padanje, potom i zajedničko poziranje uz zastavu. Skrivena iza objektiva ostala je sedma sudionica te povijesne ratne ekspedicije. Bila je to prva žena koja je tijekom oslobađanja ušla u Knin i prva koja se domogla Tvrđave, pripadnica Sedme gardijske brigade “Pume”, Božena Šimek-Šuplika.
Tuđmanova Zagorka
– Tako je ispalo, to je bila čista sreća. U tom trenutku mogao se na Tvrđavi naći bilo tko od nas – kaže danas ta Varaždinka, 58-godišnja umirovljena natporučnica HV-a, koja još uvijek pamti svaki detalj vojne operacije u kojoj je sudjelovala rame uz rame sa suborcima.
– Na ulasku u Knin, zaobišli smo tenkovsku kolonu i jurnuli naprijed. U centru smo naišli na omanju skupinu ljudi koji su nas uputili prema tvrđavi. Skupilo se nas nekoliko, nešto po direktivi zapovjednika i još nekoliko po čistoj sreći: bili su to Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Edvard Baltić iz Čakovca, pokojni Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica. Svakom minutom rasla je temperatura, a do Tvrđave koja nam se učinila kao na dlanu, nikako doći. Uspuhali smo se po onim stepenicama unatoč dobroj kondiciji, osobito izbrušenoj posljednjih mjeseci prije Oluje. Uopće nismo razmišljali o tome da bi na tom putu moglo biti neprijatelja, već smo slijepo jurili prema vrhu. I onda, stižemo na plato na Tvrđavi i ugledamo jarbol na kojem se još uvijek vijorila srpska zastava. Skinuli smo je i popadali na zemlju od umora i navale adrenalina – kaže Božena.
Knin je bio prazan, trgovine su bile puste, a manjkalo je i vode, no sve se to zaboravilo, prisjeća se, kada se pročula vijest da u Knin stiže predsjednik dr. Franjo Tuđman. S njim se tijekom povijesnog dana susrela dvaput.
– U jednom trenutku predsjednik mi se obratio pitanjem: “A vi ste...?” “Narednica Božena Šimek-Šuplika, 7. gardijska brigada iz Varaždina”, rekla sam. “Sporije ponovite, molim. Pa kako neće brzo osloboditi Knin kad ni govoriti ne može sporo?!”, nasmijao se predsjednik od srca. Poslije, dok sam naokolo fotografirala, čula sam da me zovu. Predsjednik je odlazio helikopterom i tražio da me vidi prije odlaska. Kad sam stigla, rekao mi je da je morao “pozdraviti svoju Zagorku”. Bila sam preponosna – opisuje svoj susret s prvim hrvatskim predsjednikom. Njezin ratni put broji 804 dana na bojišnici: otpočela ga je kao medicinska sestra, završila kao vojnikinja koja je s Pumama prošla gotovo sva ratišta.
– Početkom rata radila sam na kirurgiji varaždinske bolnice gdje sam primala prve ranjenike iz Slavonije. Prijelomna točka za mene je bio mladi dečko od 18 ili 19 godina koji je, onako lijep i visok, izgledao kao anđeo, a koji je ostao bez noge. Tada sam rekla da je stvarno dosta i da moram otići na frontu i tako sam se neposredno po osnivanju Sedme gardijske sama prijavila i otišla po vlastitoj savjesti, bez obzira na konsternaciju u mojoj kući – sjeća se Božena, pa govori o podršci oca, ali negodovanju majke koja se zbog te odluke tako naljutila da nisu razgovarale mjesecima. Iduće tri godine nije mogla naglas izgovoriti da joj je kći otišla u rat, koliko je to za majku bilo strašno.
– Ali nekad stvarno trebate napraviti ono što osjećate. Negdje u tri sata u noći su me nazvali i rekli: “Mala, dolazi!” I mala je došla, a prvi teren bio mi je zadarsko zaleđe – kaže Božena koja se sa svojom brigadom nije vraćala kući sve do kraja rata i pritom prošla ratni put najprije s 2. bojnom, potom s izvidnicima, pa i sa zapovjedništvom brigade, radeći u ratu i poraću i kao personalac, logističar i operativac, sve do umirovljenja 2006.
Dani kad se trebamo radovati
Nemirna duha, nakon 15 godina u Oružanim snagama RH odlučila se posvetiti sportu. Aktivna je članica Streličarskog kluba “Cekin”. Braneći boje svog kluba, “skinula” je osam državnih rekorda. Aktivna je i u veteranskoj udruzi te voditeljica projekta “Žene sjeverozapadne Hrvatske u Domovinskom ratu“, a ove godine Dan pobjede proslavit će u svom kraju.
– Išla sam dosad svake godine u Knin jer ondje slavim svoj drugi rođendan. Cijeli rat sam prošla neozlijeđena, a onda sam prilikom oslobađanja umalo poginula tri puta. No, to je duga, duga i teška priča, a ovo su dani kada se trebamo radovati – zaključila je Božena Šimek-Šuplika.
Divan dan i noć. Hrvatskaaaaaaa