Pjesnika i prozaika Ivicu Prtenjaču godinama su zvali dobrim duhom zagrebačkih, ali i ne samo zagrebačkih predstavljanja knjiga. Prtenjača je duhovito i samozatajno, i to uvijek hedonistički, vodio na stotine promocija tuđih i vrijednih, ali i manje vrijednih knjiga, a imao je i zapaženu kolažnu kolumnu u Večernjakovu Obzoru u kojoj je poetski snažno pisao o svakodnevici, ali i o književnim istinama. Već je nekoliko godina i predsjednik Goranova proljeća, manifestacije koja u ovom hrvatskom sivilu tako „staromodno“ inzistira na poeziji. Svi ovi šturi podaci govore da je Prtenjača osoba s viškom empatije i manjkom oholosti.
Ipak, sve te godine Prtenjača je strpljivo pisao, ali malo, oprezno i s mjerom. A za svoje ne tako brojne knjige je i nagrađivan, i to i u zemlji i u inozemstvu. No ovih interliberskih dana je i zasluženo trijumfirao. Poslao je sažeti roman na anonimni natječaj VBZ-a i Tisakmedije i osvojio prvu nagradu koja se sastoji i od zamjetnih 100.000 kuna. Prtenjača je peteročlani žiri osvojio rukopisom „Brdo“, i to u snažnoj konkurenciji. Naslov mu je, kako je sam priznao na dodjeli nagrade u Laubi, sugerirao veliki pjesnik Danijel Dragojević. A o čemu je riječ u „Brdu“, romanu koji je osvajanjem prestižne VBZ-ove nagrade dobio i regionalni certifikat?
Pa o mlađem čovjeku koji je, zgađen zagrebačkim licemjernim kulturnim krugovima, ali i privatnim bračnim brodolomom, odlučio nekoliko ljetnih mjeseci provesti kao vatrogasni čuvar jednog nevelikog jadranskog otoka. Prtenjača svom liku namjerno nije dao ime, identitet mu je ostavio otvorenim. I otok je samo otok, prije poetična metafora nego neka topografski točno određena lokacija s točno određenim osebujnostima. Roman „Brdo“ teži univerzalnosti iako je u njemu podosta jasno da se radnja odvija na sigurnoj udaljenosti od Domovinskog rata čije rane nikako ne mogu zacijeljeti u situaciji kada politička elita gura glavu cijelog naroda u uvozni pijesak.
Roman „Brdo“ ima i svoju snažnu sakralnu notu. Glavni lik fanatično čuva otok uz pomoć starog magarca i psa koji ostaje bez vlasnika, što „Brdu“ daje snažnu biblijsku i religioznu notu. Ali, to je ona iskonska, neorganizirana religioznost o kojoj svjedoči svako izraslo drvo u škrtim otočnim uvjetima. Religioznost koju svaki čovjek krije u sebi bez obzira na to realizira li je ili je skriva u najdubljim jamama svog bića. Boji se Prtenjačin glavni lik zmija, točnije rečeno bezopasnih blavora, ali kao da ga od tog njegova iskonskog straha čuva sv. Izidor, inače čuvar siromaha i životinja, ali i zaštitnik izmišljene autorove bodulske Arkadije koja to, naravno, uopće nije.
Ali ipak, na otoku kao da globalizirani virtualni svijet nije poremetio odnose među ljudima.
Kao da je na otoku lakše utvrditi što je zlo, a što dobro, tko je star, a tko mlad, što je svjetlo, a što tama. Na otoku je, dobro to opisuje Prtenjača, čovjek bliže svojem bitku, neopterećen civilizacijskim zamornim ritualima i bez potrebe da se do iznemoglosti natječe s vremenom, koje ionako neumitno prolazi. U klovićevski preciznom romanu „Brdo“ imponira Prtenjačina sposobnost kreiranja poetičnih rečenica i slika koje se prirodno slijevaju prema kraju romana, koji je zapravo i njegov autentični početak.
>>Ivica Prtenjača osvojio nagradu za najbolji neobjavljeni roman
>>Prtenjača: Pisanje ima svetačku, iscjeliteljsku ulogu
Knjiga autora s viškom kilograma i manjkom samokritike, slika i prilika samoprozvanih književnika iz Društva hrvatskih pisaca kao proziran odgovor na Društvo hrvatskih književnika koji su ipak za nijansu odvratnija skupina na čelu s ograničenim desničarima poput Aralice i počasnim članovima poput Sanadera. Da, on je stvarno još uvijek njihov član.