Imam prijatelja koji početkom svakog proljeća svaki dan gleda u nebo čekajući povratak lastavica. Kada kasne postane uznemiren. Gdje su? Zašto ih još nema? Pa onda zajedno zbijamo šale na račun njegove zabrinutosti. Da mi se nije što dogodilo? Da nas možda ove godine nisu odlučile zaobići i ne vratiti se u gnijezda koja svjedoče da im je ovdje kod nas stalno prebivalište, a tamo u Africi samo privremeno sezonsko boravište? Da nisu preselile u Irsku?
Uglavnom, svake godine znam dan i sat povratka lastavica na nebo iznad Rijeke, prema kojem moj prijatelj stalno u iščekivanju dragih ptičica zirka i dojavi mi istog trenutka čim na ugleda prvi bijeli ptičji trbuh i rašljasti rep. Ove godine radosni prijavak sam dobio 29. ožujka u 13.45.
Ali, kao što ponekad biva, tako se i ovog proljeća pokazalo da je ta prva opažena lastavica bila samo preletačica u tranzitu prema nekoj drugoj destinaciji, a da onih naših domaćih još uvijek nema ni na nebu, ni u gnijezdima. No, kako god bilo, lastavice se nikad ili iznimno rijetko vrate prije nego što nam, po astronomskom satu smjene godišnjih doba stigne proljeće, tako da i prva lasta ipak čini proljeće, usprkos narodnoj poslovici koja je ipak točna, jer upozorava da odvajkada kalendarski dolazak proljeća ne znači uvijek tople i sunčane dane.
Pravo sunčano i toplo proljeće na kraju ipak uvijek stigne, a lastavice se uvijek vrate. Te su ptice općenito jedne od najomiljenijih, premda znam i barem jednu osobu koja ih se boji. Možda i zato što je u djetinjstvu slušala jednu drugu narodnu poslovicu-strašilicu, očito izmišljenu da lastavičja gnijezda zaštiti od dječjeg nestašluka, jer sadrži za svako dijete najstrašniju prijetnju: tko lastavici sruši gnijezdo umrijet će mu majka.
I dok lastavice već tisućljećima redovito početkom jeseni iz naših krajeva odlaze da bi se s proljećem vratile, posljednjih nekoliko godina bilježimo u Splitu svakog proljeća okupljanje jednog drugog jata nekih crnih “ptica”, za koje se pogrešno mislilo da su izumrle i da ih nikad više biti neće.
Za razliku od lastavičjeg, koji ne robuje nekom točno određenom datumu, ove se precizno drže svog arhaičnog kalendara i u njemu najvažnijeg datuma – 10. travnja. Riječ je o ustašama koji se vraćaju iz prošlosti. Službeno sami sebe zovu hosovcima, ali već od prvih postrojavanja i marširanja krog grad Split ranih 1990-ih, premda je sporadičnih provala te pošasti iz prošlosti bilo i u nekim drugim mjestima, predvodnici i učesnici tih zlokobnih parada jasno su davali do znanja da su zapravo ustaše. Odijevaju se poput ustaša, pjevaju ustaške pjesme, pozdravljaju se ustaškim pozdravom, svoje jedinice nazivaju po ustaškim “junacima”, a i politički su im stavovi ustaški.
Ta crna parada svojom svakogodišnjom redovitošću želi postati tradicijom od 2014. godine kada su se neoustaše okupile na otkrivanju spomenika poginulim pripadnicima po ustaškom “junaku” nazvane 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban. Te su godine, doduše, ustaše malo zakasnile, ali datum otkrivanja tog spomenika bio je također znakovit. Bilo je to 9. svibnja, kada inače čitava Europa obilježava dan pobjede nad nacizmom i fašizmom, pa tako i ustašama.
I nije to bila nikakva desničarska podvala i ujdurma. Jedan od glavnih sudionika te “svečanosti”, koja je od u Europsku uniju netom primljene Hrvatske učinila bizarnu državu koja Dan pobjede nad nacizmom i fašizmom obilježava otkrivajući spomenik vojnoj postrojbi nazvanoj u čast ustaškog, dakle naci-fašističkog “junaka”, bio tadašnji splitski gradonačelnik Ivo Baldasar. Na sramotu čitavog SDP-a iz kojeg je kasnije izbačen zbog nekih sasvim drugih unutarstranačkih razloga.
Baldasar se tog dana dodatno “proslavio” lapsusom o “Danu pobjede nad antifašizmom”. Da ne bi bilo nikakve zabune o pravim uzorima, nadahnuću, političkoj orijentaciji i metodama HOS-a, premda je to bilo jasno već iz samog imena njihove glasovite bojne, na spomenik je kasnije bio doklesan, pa onda ipak zbog bruke nekoliko mjeseci kasnije i otklesan ustaški pozdrav “Za dom spremni”.
Ali, komemorativna hosovska okupljanja sljedećih su se godina, pa tako i ove, nastavila održavati 10. travnja. Tobože zato što je, kako hosovci kažu i lažu, upravo tog datuma osnovana bojna zloglasnog imena. A upravo zbog spomenutog otklesavanja ustaškog pozdrava hosovski je zapovjednik ove godine u svom govoru taj spomenik nazvao ranjenim. Inače, zapovjednik koji je, da valjda dodatno ukloni svaku mogućnost zabune, u međuvremenu pod nosom uzgojio i hitlerovski brk koji u svibnju 2014. nije imao.
Usred Splita 10. travnja 2019. nisu se postrojile prve ustaške laste. Ali nisu ni posljednje, dokle god je Republika Hrvatska država u kojoj je, za početak, uopće moguće uredno prijaviti i tako još dobiti i policijsku zaštitu skupa kojim se nedvosmisleno slavi dan utemeljenja ustaške naci-fašističke NDH pred spomenikom u čast poginulih vojnika postrojbe ustaškog imena.
Šačicu ljudi u crnom, koji su ovog kišnog splitskog 10. travnja izgledali još bizarnije i jadnije pod crnim kišobranima, tim dijelom opreme svakog ljutog bojovnika, ne možemo ignorirati kao beznačajne marginalce dokle god im Vlada, odnosno Ministarstvo branitelja, grad i županija na takav skup tog dana šalju službene izaslanike i dokle god se nađe, a uvijek se nađe, ijedan katolički svećenik kojem je “stari hrvatski pozdrav” (ponosite li se, gospođo predsjednice?) isto što i “Hvaljen Isus i Marija”.
U ustaškom tonu prijeteći govor pukovnika hitlerovskog brka o danu kada će on i njegovi “zasjesti”, da baš je tu riječ upotrijebio, na sve položaje vlasti u Republici Hrvatskoj, nikada se, naravno, neće ostvariti. Ali, pravo pitanje je koliko ustaških postrojavanja i provokacija može ne samo tolerirati, nego i podržavati Republika Hrvatska, a da sama sebi tako ne nalijepi na čelo (pro)fašističku etiketu? Onaj tko ne zna koliko je to ustaških lasta u današnjoj Hrvatskoj nepodnošljivo i previše, neka pita Republiku Austriju i tamošnju biskupsku konferenciju.
Krila Oluje predstavila novi sastav i prezentirala novi letački program
