Splitski dotur o hrvatskom zdravstvu zapravo nije ništa krivo rekao. Ako želiš biti siguran da će ti netko pomoći, nekog moraš poznavati. Ako ćeš vjerovati sustavu, onda moraš unaprijed biti spreman na najbolje i na najgore. Što te zapadne. Naravno, tu je i širok prostor između te dvije krajnosti.
Kao nekidan ministar Beroš u slučaju Čavajda, dr. Hrvoje Tomasović javno je upitao: ''A zašto novinar Vladimir Matijanić nije mene nazvao ako mu je trebala pomoć?''
Naravno, Tomasović nije na čelu sustava kao Beroš, zapovjedna odgovornost nije ista, no obje izjave zapravo su javno priznanje da je sustav javnog zdravstva zahrđao – jer ako ga svaki put moraš bučno zakurblati ili potiho "podmazati" da bi ga pokrenuo, bilo da se radi o plavoj omotnici ili poznanstvu, onda to više nije javno zdravstvo već neko na divlje privatizirano zdravstvo.
Beroš je ipak za dlaku izbjegao Tomasovićevu sudbinu – splitski pravaš navukao je na sebe apsolutno sav koncentrat bijesa zbog Matijanićeve smrti, sada je i sam izložen prijetnjama smrću, a portali objavljuju njegov privatni broj na kojem mu se pacijenti i "pacijenti" svih vrsta i (ne)raspoloženja mogu osobno javiti.
Neki idu tako daleko da tvrde da je Tomasović ubojica, iako otvoreno nudi pomoć. Naravno, ukakio je motku kad se, nakon uvoda u kojem se zgraža nad cipelarenjem mrtvog novinara, sam upustio u neprimjerene udarce: a zašto Matijanić nije nazvao neke svoje jugoslavenske doktore, ako već u svojoj gluposti zbog različitih ideoloških stavova nije nazvao mene? Nije to doslovni citat, već jedan od mogućih prijevoda onog što je napisao. No, hajka ide i prema liječnicima općenito.
Čitam transkript Matijanićevog telefonskog razgovora s liječnikom. U njemu zapravo nema ništa skandalozno, kolikogod se pokušavalo prikazati drugačije. Odgovori liječnika pacijentu kojeg ne pita za ime i prezime, na prvi pogled posve su racionalni. Nemate temperaturu? Sad normalno dišete? Onda nema potrebe da zovete hitnu. Javite se ako pet dana zaredom budete imali temperaturu. Zvuči sasvim logično.
Ali slijedi "Kvaka" s velikim K, koja dokazuje da su ti liječnički protokoli za pacijente s koronavirusom potpuno promašeni. Jer, dan poslije, Matijanić je već bio mrtav. Nema više nikakvu temperaturu. Usudio se umrijeti prije isteka tih pet dana. Koji cure otprilike tek u ovom trenutku, dok ova kolumna odlazi u tisak. No, Matijanić sad s one strane zaziva na rušenje vascijelog sustava. Ne zdravstva, već cijelog državnog i političkog sustava. Ili barem tako traži armija onih koji odlučno stupaju u njegovo ime. Obitelj, prijatelji, politički istomišljenici, zabrinuti građani. Pravednici ili peta kolona? Ovisi koga pitate.
U moru tih prijatelja nitko ga nije posjeo u automobil i odvezao u bolnicu, što bi valjda trebalo biti normalan potez u trenutku kad vidiš da je sustav gluh i slijep. Ali, sad ga spremno i mrtvog posjedaju kao kopilota navigatora u pokušaju strateškog bombardiranja navodno "HDZ-ovog" zdravstva, države i društva. Zazivaju rušenje iz temelja i gradnju iz pepela. Pri tome je lako naći razumijevanje za one koji to govore samo u afektu, ali malo teže za one koji posve jednako govore oduvijek, od početka hrvatske države.
No, uvjerljivo najgori su oni politički manipulatori koji spremno čak i nečiju smrt koriste u svojoj strančarskoj borbi za vlast. "Ili HDZ ili Hrvatska!", uzvikuje čak i splitski gradonačelnik. OK, ali kakve veze s tim ima smrt Vladimira Matijanića? Kakvu čistku hadezeovaca u zdravstvu i drugdje on to najavljuje? "Treba zgaziti taj model upravljanja u cijeloj zemlji", kaže. Kojim to mehanizmom, čak i da osvoji vlast?
Da, nije teško složiti se da država nema smisla ako ne pomaže svim svojim građanima, te da je poraz društva ako se pomirimo s tim da javno zdravstvo samo utjeha za one koji ne mogu platiti privatno. No, nije teško prepoznati tko i s kakvim motivima galami da bi Dan pobjede u Kninu trebalo preimenovati u Dan poraza. Jer takvima je to od prvog dana bilo tako.
Iz mojeg kuta, u Matijaniću gledam samo čovjeka, ljudsko biće u situaciji u kojoj se sutra može zateći bilo tko od nas ili naših bližnjih. Posve je nebitno što sam se s Matijanićem politički slagao gotovo u ničemu, kao što je posve irelevantno je li Matijanić bio cijepljen ili nije. I koji su bili njegovi razlozi za takvu odluku.
Je li bio ravnozemljaš, antivakser, skeptik, ili je pak, utemeljeno ili ne, jednostavno bio u uvjerenju da zbog svojeg općeg zdravstvenog stanja spada u rizičnu skupinu za cijepljenje. Tu nikakve diskriminacije ne može i ne smije biti. I nema baš nikakvog dokaza ili indicije da je diskriminacije bilo. A još manje one po političkom ili ideološkom ključu. Ne znam koja je sugestija luđa – ili toksičnija – da je čovjek umro jer mu nisu htjeli pomoći liječnici zato što su Jugoslavenčine ili zato što su HDZ-ovci?
U hrvatskom zdravstvu ima doista svakakvih liječnika. Liječnica u Dubravi bijesno je na pod čekaonice bacila karton naše kćeri s posebnim potrebama, te tako zauvijek otkazala svoje usluge i pomoć, samo zato što joj se moja supruga usudila napomenuti da takvo dijete ne može čekati cijeli dan, da samo treba rutinsku uputnicu.
Bilo je to prije nekoliko godina i uvijek ću žaliti što tu nakazu nisam javno prozvao i gonio do pakla i natrag. S druge krajnosti, liječnici na odjelu dentalne kirurgije na zagrebačkom Rebru bili su primjer ultimativno ljudskog i profesionalnog odnosa prema našoj maloj pacijentici, bez potezanja ikakve veze ili bilo kakvog spomena imena ili poznanstva. Više no što smo se usudili poželjeti. Vjerujem da nisam jedini s takvim iskustvom.
U ožujku 2020. umro je Nino Kernjus, istarski ugostitelj. Tko se još sjeća njegove smrti, osim njegove obitelji i ljudi iz tog kraja? Kernjus je, koliko znamo, prva žrtva koronavirusa u Hrvatskoj. Na žalost, umro je po gotovo istom scenariju kao Vladimir Matijanić, u neuspješnim pokušajima dokazivanja da doista treba pomoć.
Očito, u međuvremenu se ništa suštinski nije promijenilo i možemo samo nagađati koliko je među 16.434 stanovnika ove države koji se u ovom trenutku vode kao umrli "od" ili "sa" COVID-21 bilo onih koji bi danas bili živi da su na vrijeme dobili pomoć.
Jasno je, da bi bio primljen moraš zapomagati kao da si na samrti, što neki ljudi i s manjim zdravstvenim problemima spremno svjesno rade da bi po njih došla hitna pomoć. U takvim uvjetima, osoblje hitne pomoći često mora provoditi svojevrsnu trijažu, razlučujući koji su stvarni medicinski problemi, a koji nisu.
Ključno pitanje ostaje zašto je u presudnom trenutku za Matijanićevo preživljavanje poslan tim hitne pomoći u kojem nije bilo osobe koja to može kvalificirano procijeniti. Odlučili su ne odvesti ga u bolnicu, a sat kasnije bio je mrtav. Danas je životom platio on, sutra može bilo tko od nas.
Naravno, isti problem je postojao i prije pandemije i posve su vam jednake šanse za preživljavanje bez obzira koja stranka bila na vlasti. Dokle god ne provedemo striktno razdvajanje javnog i privatnog zdravstva te onemogućimo netransparentno prelijevanje našeg novca, bit ćemo i dalje prisiljeni plaćati dvaput kako bismo na svoj red u čekaonici stigli dok smo još živi.
No, isto tako moramo biti svjesni da ćemo za održavanje ove razine medicinske usluge kakva je sada, a kamoli za njeno unapređenje, u prosjeku morati plaćati osjetno više nego do sada. Odgovornost svih vlada redom (nijedan ministar zdravstva sam tu nikad nije imao nikakve šanse nešto stvarno promijeniti!) je prije svega u kukavičkom bijegu od bilo kakve sadržajne reforme i strahu od bijesne reakcije javnosti kad se brojke stave crno na bijelo.
A brojke neumoljivo govore – s ovom razinom ulaganja i curenja našeg novca, svaki dan naši životi u kritičnim situacijama sve više će ovisiti o pukoj sreći, ako nismo spremni potezati eventualna prijateljstva i poznanstva.
bravo hrstiću! već mi se povraća od od slučaja matijanić. kao da se radi o nekom pravedniku nad pravednicima,kojeg je država nevinog ubila,pa treba izazvat revoluciju i srušit ju,pa stvorit novu koja se temelji na indexovoj pravdi iskorijenjavanja svega nacionalnoga i vjerskoga na čemu je i sam matijanić već godinama zarađivao,trujuć javnost i huškajuć na sve ono što on mrzi....