Pandemija će proći, ali kakva će Hrvatska ostati nakon nje? Ne mislimo pritom samo na žrtve pandemije, nego i na budućnost zemlje u kojoj su djeca i mladi do 19 godina manjina. O kakvom razvoju mogu govoriti političke elite u državi u kojoj pretežno živi stanovništvo u zreloj srednjoj i staračkoj dobi i u kojoj je, prema procjeni Državnog zavoda za statistiku, samo 774,8 tisuća djece i mladih do 19 godina i čak 862,9 tisuća starijih od 65 i više godina!? Usto, ovogodišnji popis stanovništva mogao bi pokazati još gore stanje jer su mladi i djeca s obiteljima ti koji su se pretežno iseljavali, a mnogi od njih nisu se odjavili.
Postojeće generacije umirovljenika mogu još računati na mizerne mirovine i pristojnu zdravstvenu skrb, ali građani srednje dobi neće moći računati ni na to ako se javne politike drastično ne promijene. Država nam ne daje ništa besplatno, mirovinske i zdravstvene fondove pune radnici, a ostalo se krpa zaduživanjem i jasno je da sutra u zemlji u kojoj je mladih sve manje dugove neće imati tko vraćati, niti će imati tko puniti te fondove. A i dobar dio današnjih maloljetnika otići će sutra u uređenija društva ne promijeni li se način upravljanja zemljom i ne presiječe klijentelističko-korupcijski lanac. A većina nas koji smo danas u srednjoj dobi platit ćemo ceh nečinjenja političkih elita i s njima povezanih kasta kojima je zbog osobnih interesa i povlastica bio cilj održati status quo. U uređenim državama dobrobit djece i mladih je cilj javnih politika i prema njima se sve ravna s jasnom računicom da samo djeca sutra mogu osigurati budućnost.
Trznut ćemo se tek kad se mnoge škole ugase jer smo samo u osam godina izgubili više od 65 tisuća učenika, a najavljena cjelodnevna nastava samo će nakratko spasiti radna mjesta, ali neće povećati broj djece. Kao društvo koje voli licemjerno grebati po površini, mi brigu za mlade pokazujemo tako da imamo razumijevanja za hrpe smeća ostavljene ispred HNK, a u bitnom politiku dobrobit djece i mladih i njihovih obitelji ne zanima. Tko će ostati u Hrvatskoj? Građani lošeg zdravlja, prestari da odu, i starci koji životare s mizernim mirovinama i povlaštene kaste.
Nije slučajno što naši građani ne dočekaju ni šezdesetu dobrog zdravlja. Iluzija je da će nam sutra budućnost osigurati uvoz jeftine radne snage kakva nam jedino i dolazi.
Još samo da nam i Dijanica ode.