Opet velika koalicija spašava veliku Njemačku, ovaj put od političke nestabilnosti u koju je zemlja mogla (za)pasti da je na biralištu morala pružati novu priliku nadirućoj populističkoj desnici.
Tko zna što bi Nijemci izvukli iz šešira da Angela Merkel i Martin Shultz nisu pokazali da su im interesi države preči od interesa njihovih stranaka. Jednim su hicem pogodili oba zeca – osigurali su stabilno funkcioniranje njemačke demokracije, a nisu Europu gurnuli u veću pogibelj od one u koju bi je mogli gurnuti Talijani, ako se njima (ne) dogodi velika koalicija. Stvari su na Apeninima poslije izbora tako kaotične da bi se velika koalicija mogla pojaviti kao neželjeno čedo u divljem braku između kompromitirane politike i razočaranih birača. Novi problem, a ne rješenja problema! Dokazana njemačka odgovornost teško može tješiti raspjevane Talijane koji politiku sve više pretvaraju u teatar, i to apsurda na čijim daskama Silvio Berlusconi nije najnegativniji lik!
Hrvatska se kreće između tih dviju krajnosti. Može li se zemlji dogoditi išta gore od saveza HDZ-a i SDP-a! U strahu da time nastupa kraj dominacije njihovih dviju stranaka, a ne u nadi da je to možda novi početak u državi, u tren se uzduž i poprijeko, lijevo i desno, javljaju obrambene reakcije tipičnije za ježeve kad osjete ugrozu. Na onoj strani koja se još stidljivo zove ljevicom izbija panika da bi ih vladajuća HDZ-ovska većina mogla ugušiti čvrstim koalicijskim zagrljajem i podrediti svojim strateškim interesima dugoročnoga opstanka njenoga modela vlasti koji se, zna se, temelji na svetome trojstvu Domovine, Nacije i Vjere; u lijevoj logici, nije najgore trunuti u opoziciji, koju (i) hrvatska ljevica sve teže podnosi, moguće je i gore od toga, da ne bude na brodu, ni da kormilari. Zato se njezini čelnici, svesrdno zauzeti bespoštednom unutrašnjom borbom za vlast, u stranci zdušno trude otkloniti i pomisao da budu vladajućem loncu poklopac.
S HDZ-om su u takvoj projekciji isključene sve kombinacije zajedničke vlasti; svi, samo ne HDZ, iako na prvi pogled perspektiva o vladajućoj koaliciji, i još velikoj, zvuči privlačnije od političke kome koju ljevica proživljava u oporbi! Ni na desnici nije sve čisto, i tamo je kamenčić velike koalicije koji je Milijan Brkić bacio provokativno iz inozemstva u lokalne HDZ-ove vode – na površini mirne, a ispod uzburkane – izazvao valove nade da će se Tuđmanova stranka u naknadnoj lustraciji napokon očistiti od zaostalih jugoagenata i zadrtih komunista; ali i bojazni da će se u nju ponovno useliti preživjeli „komunjare“ i ostaci političkih „Jugoslavena“. Nije HDZ nikad bio monolitan. S Plenkovićem se profilira u klasičnu stranku, umjereno konzervativnoga profila, ali stranka nije još raščistila – i neće dugo, iz straha da ne izgubi izbornu bazu – koliko je narodnjačka, koliko nacionalna a koliko demokršćanska. Još funkcionira kao moćni kartel u kojem uz službeni desni centar postoji i izrazito desna ili desničarska struja, pa se narodnjaci u jednome dijelu pokazuju kao populisti, nacionalna frakcija kao nacionalisti, a demokršćani kao klerikalci. Novi identitet je u formiranju, a stari se nije raspao.
Zato čelnik vladajuće stranke ne može biti spokojan (ni) dok pobjednički jaše na vrancu vlasti; ima i u HDZ-u unutrašnjeg potencijala da i on krene nizbrdo, dobije li pravu konkurenciju, i da izbaci na površinu prikriveno nezadovoljstvo onoga svoga dijela koji ne može izaći iz bliže karamarkovske sektaške, ili dalje tuđmanovske autoritarne prošlosti. Razgrne li se površinski ili površni sloj, vidjet će se da u njemu ima struja koje bi Plenkovića rado poslale u Bruxelles, kad ne bi znale da će bez njega ostati bez vlasti, i da bez njega ne bi ni došli do vlasti. Nije HDZ bez otpora primio u svoje krilo političke potomke Savke Dabčević-Kučar; tko može znati bi li se ona odrekla svoje djece; djeca su se, osobito posvojena, lako odrekla političke majke. Snalažljivi „narodnjaci“ i dosad su više živjeli od dobre predizborne trgovine nego od birača. Političke se stranke, kao i domovina koja ih hrani, pokazuju kao „teški ljubavnici“! Teško je i zamisliti da bi HDZ na vlast šlepao SDP (i obrnuto). U dijelu ljevice Tuđmanova stranka još nije skinula sa sebe odgovornost za „zločine privatizacije“ i za ratne zločine, i s takvim vragom ne bi rado sadila tikve u istome vrtu; u dijelu HDZ-a, Račanova stranka nije se oslobodila prokletstva da je u odsudnim trenucima za državu napuštala sabornicu. Ideologija se kod Hrvata opet pokazuje kao najplodniji teren na kojem se sređuju svi neraščišćeni politički računi koji se u konačnici svode na iskonsku podjelu na „ustaše“ i „partizane“.
Zato velika koalicija u nas neće biti politički moguća sve dok se ne razriješe povijesni prijepori koji se i dalje obnavljaju kao korov, da interesi države i kod Hrvata mogu postati preči od interesa stranaka. Bilo bi bolje da je ideološki kodeks, koji je napokon izišao iz Kusićeve konklave, precizniji da može smirivati neproduktivne napetosti; nije izgledno da će moći djelovati snagom eliksira na staračke svađe oko prošlosti koja još nije sasvim prošla. Uostalom, i to je vijeće mudraca bilo sastavljeno od ličnosti (umjerenih) lijevih i desnih opredjeljenja, kao intelektualna velika koalicija; tako je i završila, i u slozi, i u neslozi, kao što bi završila velika koalicija u politici, ako se za nju ne stvori kritična masa, ili ako je, što bi moglo biti gore za sve, ne nametne nužda produljivanja kriznoga stanja u državi i u društvu. Doživljaj krize postaje teži i od krize same.
Velika se koalicija javlja kao hrvatski Arlezijanac o kojem svi govore ali ga nitko ne viđa, više kao probni balon koji puštaju u optjecaj PR-ovski umovi kad nemaju boljih tema, nego kao ozbiljna politička kombinacija. Objektivno, uza sve nevolje koje je i dalje prate, Hrvatska nije u takvoj pogibelji da bi se ljevica i desnica morale uprezati u ista kola, kao što se to nastavlja u najjačoj i najvažnijoj europskoj državi. Može li uopće Njemačka drukčije, kad se mora braniti od prošlosti koja je jednom uništila lice nacije, i štititi budućnost, u kojoj povijesni “revivali” neće voditi glavnu riječ? Hrvatskoj politici takva konstrukcija vlasti još nije nužna; nema dokaza da bi bila ni zlo, ni dobro za državu, i neće se znati je li nužna sve dok jednoga (ne)sagledivog dana stranački čelnici ne dođu u položaj da ni oni nemaju drugoga izbora. Dođe li ikada do takvoga braka, on se neće sklapati iz ljubavi. Emocije ne stanuju u politici, najmanje u tranzicijskim zemljama, gdje se tradicionalnim razlozima stranačkoga rivaliteta pridodaju i jaki utjecaji totalitarne prošlosti. Ako se njemačke vladajuće stranke tim štitom brane od prošlosti, hrvatske bi – pošto će se o prošlosti teško dogovoriti – mogle na taj način zaštititi budućnost, da je ne troše prije nego što ona i nastupi. Krokodilske suze zbog iseljavanja neće nikome pomoći, ništa neće riješiti, sve dok vlastita zemlja ne postane privlačnija – da se u njoj bolje živi, da u njoj vlada drukčija atmosfera. Bježe ljudi od lošeg okruženja, ne samo za boljom zaradom.
Svi oko nas uče da je „oskudica majka mudrosti“; jedino Hrvatska nastavlja živjeti u oskudici, ispod praga svojih velikih mogućnosti. Izlaz ne mora biti u savezu velikih stranaka, nije u zemlji toliko loše da ne bi moglo biti lošije kad velike stranke, prežive li krizu, neće više moći izbjegavati koalicijski savez. Mudri Goethe nije mogao misliti na Hrvatsku i na Hrvate (kojima se, na negativni način, bavio drugi Nijemac, Karl Marx) kad je pisao: „Ljudi su u politici kao u bolesničkom krevetu, bacaju se s jednog kuka na drugi, jer vjeruju da će tako ležati udobnije“. Nekad je politika izvana bila puna sjaja i junaštva, da prikrije unutrašnju bijedu i kukavičluk političara; danas se i na površini i ispod površine političke vlasti sve teže potvrđuju u konkurenciji s vlašću novca. Države se snalaze kako umiju, ili kako im političke (ne)prilike nalažu: Njemačka se drži na rubu političke održivosti, vezana sve tanjim nitima o dvije tradicionalne stranke, koje ne puštaju na vlast „svoje“ populiste; Francuska se s Macronom udaljila od povijesne formule iz 1789. o ljevici i desnici, koje na biralištu dijele plijen; Italija dovršava drugu destrukciju stranačkoga života poslije rata i svjedoči kako ni Machiavelli nije dobar prorok u svojoj domovini. Nije parlamentarna politika više nije ono što je bila dok su samo igrači za stolom dijelili karte vlasti; svemoć novca i demokracija medija omogućuju da se Donald Trump popne na vlast iz jaslica a Silvio Berlusconi iz staračkoga doma. Britanski povjesničar politike Ian Kershaw dokazuje da „demokracija ulazi u zonu nestabilnosti ako malim političkim strankama dade nerazmjernu težinu“!
Postoji nešto gore od velike koalicije – kad se politički život razmrvi da postaje teško sastaviti vlast i upravljati zemljom. Je li Hrvatska na dobrom – zapravo, lošem – putu da potvrdi takvu teoriju da velike stranke počinju ovisiti o malima, a ne obrnuto. Stranački život u Hrvatskoj objektivno vuče prema velikoj koaliciji, a politički ga udaljava od nje. Dok može imati 76 ruku u Saboru, HDZ nema razloga vući mačka za rep, iako vjerojatno i tamo novoangažirani pozadinski stručnjaci pripremaju sve mogućnosti. U SDP-u osporavani Davor Bernardić licitira prema potencijalnim saveznicima ne bi li progurao SDP-ov automobil prema vlasti; zaboravlja (li) da ga mora napuniti gorivom, i da ne može dugo voziti na rezervi. Želi li izbjeći veliku koaliciju, vodeća stranka na ljevici nema mnogo drugih mogućnosti da se popne na vlast; ili da dovoljno ojača, da bude hegemon u koaliciji, čak i velikoj, ili da pronađe druge partnere među manjim strankama koji ne pokazuju posebni interes da nose vodu neuvjerljivome Bernardiću. Živi zid postavio je cijenu o kojoj se ne može ni pregovarati: strategija ili sve ili ništa dosad je vodila u poraze, a doktrina ili sam na vlasti ili vječno u opoziciji u neuspjehe! Njihove antene tako su podešene da primaju samo signale nezadovoljstva i otpor vlastima i politici uopće; to ih čini egzotičnim na prostoru gdje prevlada politika kao umijeće mogućega; Sinčić i društvo obećavaju nemoguće; držat će se o koncu olako danih obećanja sve dok se ne pojavi netko tko će probušiti njihov balon, i postaviti svoje šatore.
Drugi potencijalni partner, Most, već je jednom bježao od matičara da bi SDP mogao vjerovati da Boži Petrovu zaruke nešto znače. Ćudljivi su mostovci: prvo su (i)zbacili iz sedla Karamarka, a u ponovljenom braku, Plenković je izbacio Mostove ministre iz Vladine postelje, i to pred upaljenim kamerama. Vidi se da Petrov gori od želje da vrati milo za drago; može li Bernardić pružiti takvu priliku a da se sam ne izloži dokazanoj nesolidarnosti mlađahne formacije pune energije i ambicije? Objektivno, SDP, s Bernardićem ili bez njega, može računati na nekoliko sigurnih glasova IDS-a, ne može biti siguran da će HSS preživjeti unutrašnje podjele, teško može očekivati da će se Glas - igrajući se Krležinom igrom riječi - glasati ikakvim glasom. Manjina će se, to joj je sudbina, ili interes, priključiti većini. To je izborni fond SDP-a. Može stranka do mile volje odbijati svaki savez s HDZ-om, s obzirom na još uvijek duboke ideološke podjele s Tuđmanovom strankom.
Mogu li okrenuti glavu, ako ih sutra zove „viša obveza“ da zaborave razlike i podmetnu leđa pod teret posrnule i umorne države? Problem je što igranje s velikom koalicijom može prerasti u dvoboj u kojem pogiba onaj tko prvi potegne. Velika koalicija ne mora biti najgore što se još (u) našoj zemlji može dogoditi; gore je da nastanu (ne)prilike da ona postane nužna, a da se stranke ne mogu dogovoriti; a najgore od svega da se na hrvatski način pojavi kombinacija talijanskoga kaosa, bez njemačke odgovornosti za državu.
Oho već kreću pripreme za tzv veliku skojevsko udbašku koaliciju, vjerujte mi džaba vam ta udružena seoska stranačka koalicija narod vas je provalio katapultirat će vas na marginu kako vas tako i ne vladine udruge, uostalom budete vidli na izborima.