S Đurom Luburom, stručnjakom te sudskim vještakom za telekomunikacije koji već nekoliko godina upozorava da treba uspostaviti pravi nadzor nad sustavom, razgovarali smo o najnovijoj ‘špijunskoj’ aferi.
Je li opravdano i u kojim slučajevima praćenje i izlistavanje telefonskih brojeva šefa DORH-a?
Prema mojem mišljenju, od zakonite primjene policijskih ovlasti ne smije biti izuzet nitko pa ni glavni državni odvjetnik. U prilog tome ide i činjenica kako je 2009. godine izmjenama Zakona o državnom odvjetništvu ukinut potpuni imunitet od kaznenog progona koji je do tada glavni državnik odvjetnik uživao te je imunitet sužen samo na nemogućnost odgovaranja za izraženo mišljenje u predmetu, naravno ako time nije počinio kazneno djelo. Ako bi se policijskim izvidnim radnjama utvrdila osnovana sumnja da je Mladen Bajić kao glavni državni odvjetnik počinio kazneno djelo, mišljenja sam da bi policija o saznanjima trebala obavijestiti nadležnog općinskog ili županijskog državnog odvjetnika prema kaznenom djelu na koje se sumnja, te kolegij Državnog odvjetništva koji odlučuje o izuzeću glavnog državnog odvjetnika.
Tko zapravo može pokrenuti postupak protiv glavnog državnog odvjetnika?
Kao i protiv svakog drugog građanina Republike Hrvatske, kazneni progon protiv glavnog državnog odvjetnika trebao bi pokrenuti nadležni općinski, odnosno županijski državni odvjetnik. To bi bila malo neobična situacija, no po mojem mišljenju drugog načina nema jer je jedino nadležno državno odvjetništvo ovlašteno pokretati kazneni progon. Zbog toga, kako bi se izbjegla suluda situacija da podređeni državni odvjetnik mora pokretati kazneni postupak protiv svojeg šefa, Zakon i predviđa mogućnost izuzeća glavnog državnog odvjetnika po odluci kolegija Državnog odvjetništva. Osim toga, ako bi se sumnjalo u protuzakonito postupanje glavnog državnog odvjetnika, Vlada Republike Hrvatske ovlaštena je Hrvatskom saboru podnijeti zahtjev za njegovo razrješenje. Utoliko me čudi objavljena informacija da policija o poduzetim mjerama protiv glavnog državnog odvjetnika nije nikoga izvijestila.
Koliko je u priči o curenju podatka uobičajeno praćenje novinara?
Nažalost, praćenje novinara prilično je uobičajeno u istragama curenja tajnih podataka u medije. Osobno ne mislim da je to dobro jer novinari samo rade svoj posao u interesu javnosti, no represivnim tijelima lakše je nadzirati nekoliko novinara koji objavljuju podatke nego desetine ili stotine državnih ili pravosudnih dužnosnika koji su te podatke mogli odati. Po mojem mišljenju, ako objavom podataka ne čine kaznena djela, dvojbena je legitimnost praćenja i nadzora novinara.
Upotrijebljena je, prema nekim napisima, i mjera fizičkog praćenja. Kada se to primjenjuje?
Prema napisima u medijima, u konkretnom slučaju prema glavnom državnom odvjetniku i više novinara, uz već standardno izlistavanje poziva, primjenjivana je i prikrivena policijska radnja tajne pratnje. Ta radnja provodi se skoro kao u filmovima – posebno obučeni timovi tajno i neprimjetno prate kretanje osobe nad kojom se provodi nadzor, bilježe i fotografiraju njeno kretanje i kontakte. Iako je skupa i komplicirana jer obično uključuje dosta ljudi i vozila, prilično je učinkovita kod dokazivanja tajnih sastajanja ili preuzimanja raznovrsnih materijala, bili to narkotici ili tajni dokumenti. Međutim, valja napomenuti da je primjena ove mjere dopuštena samo 'ako je očigledno da se drugim radnjama neće postići cilj policijskog posla'.
Je li nadležni ministar trebao biti upoznat s ovim slučajem?
Ministar unutarnjih poslova ne bi trebao znati za policijske istrage jer je Ravnateljstvo policije u primjeni policijskih ovlasti samostalno. Je li gospodin Karamarko znao za primjenu mjera prema gospodinu Bajiću, ako je primjene mjera bilo, doista ne znam i ne bih želio špekulirati.
Radi li se ovdje o zloporabi ovlasti ?
Na temelju medijskih napisa nije moguće utvrditi je li policija zloupotrijebila svoje ovlasti. Nažalost, danas nemamo ni jedno neovisno nepolitičko tijelo koje bismo to pitali. Također, osim što ne znamo koliko mjera se primjenjuje i koliko njih je rezultiralo kaznenim progonom, ne znamo ni što se događa s rezultatima primjene mjera koje policija provodi, a nisu urodile plodom. Ne znamo uništavaju li se prikupljeni podaci ili služe za političke obračune.
Kako sustav funkcionira, ima li uopće nadzora?
Ako govorimo o sustavu nadzora policije, on zapravo ne postoji. Osim saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost koji zbog snažnih političkih utjecaja i skromnih stručnih i drugih kapaciteta ima ograničene mogućnosti nadzora, policiju ovog trenutka ne nadzire nitko. Istina, imaju oni interni nadzor, no ne treba se zanositi da će interni nadzor utvrditi išta što ne odgovara rukovodećim strukturama. Policija je izmjenama propisa prije nekoliko godina dobila ozbiljne ovlasti kojima se znatno može narušiti privatnost građana, a za dobar dio tih ovlasti ne treba nikakav sudski nalog. Takve ovlasti bez kontrole dovode do nepovjerenja u sustav i otvaraju mogućnost da se policija koristi u političkim obračunima. Tome hitno treba stati na kraj, a ključne korake trebaju poduzeti Vlada i ministar Ostojić kao logični predlagatelj zakonskih izmjena. Iako smo Centar za mirovne studije i ja pokušavali razgovarati s ministrom Ostojićem, za sada nema odgovora pa mi se čini da mu policijski sustav bez pravog neovisnog nadzora zapravo odgovara.
Što bi i kakav nadzor trebao biti?
Po mojem mišljenju, nema rješenja osim neovisnog civilnog nadzora koji neće biti pod utjecajem politike. Takvo tijelo mora imati mogućnost samostalnog operativnog nadzora zakonitosti i utemeljenosti primjene svih tajnih i prikrivenih policijskih mjera, njihovu svrsishodnost te nadzirati postupanje s prikupljenim podacima nakon što više nisu potrebni. Osim toga, mišljenja sam da izmjenama odredbi nekoliko zakona treba pooštriti mogućnost primjene određenih mjera poput ispisa telekomunikacijskog prometa ili tajne pratnje za koje sada nije potreban sudski nalog. Također, za zlouporabe policijskih ovlasti treba jasnije propisati kaznene sankcije kako bi svi koji primjenjuju mjere znali da imaju i veliku odgovornost prema građanima.
Sve o aferi prisluškivanja novinara čitajte OVDJE.
Suvislo i kompetentno. Pravo je pitanje čime se to bave hrvatske tiskovine. Koji je smisao inzistiranja na fabriciranju afera.