Prije Emmanuela Macrona Francuska ne bi oklijevala upotrijebiti vojsku da je u njezinoj bivšoj koloniji izveden vojni udar. U Nigeru je francuski službeni jezik, generali su s nekoliko stotina vojnika svrgnuli legalnoga predsjednika države, a Francuska poziva na “uspostavu demokracije”. Puč se dogodio u njezinoj interesnoj zoni; sjećajući se kako je to ranije činila u takvim prilikama, mnogi su očekivali da će Francuska reagirati svojom vojskom, ima za to sredstava, i zaštititi svrgnutoga predsjednika. Bivša kolonijalna sila držala je do svojih strateških interesa u nekadašnjim kolonijama; bilo joj je važno da obrani vlastito lice tako da očuva barem privid legalnosti u njima.
Da je sad na vlasti socijalist Mitterrand, vjerojatno bi i on više razmišljao nego u vrijeme kad je vladao Francuskom i kad mu nije bilo teško poslati vojsku u Čad ili u neke druge frankofonske zemlje kad su tamo izbijali pučevi ili drugi neredi. Ali bi uzeo manje vremena za razmišljanje od Macrona koji je svjestan novih okolnosti da ni Amerika više ne vlada svijetom; zato još razmišlja bi li na silu poslao svoju silu.
Mitterrand je brže donosio odluke, imao je male vojne baze po Africi, ima ih i Macron, imao je Legiju stranaca, koja je služila i za te svrhe. Nije ju ni Macron ukinuo. Sadašnji francuski predsjednik osudio je kolonijalizam kao “zločin protiv čovječnosti”; to ga obvezuje da ne gura nos u svaku krizu i da ne izlaže svoju zemlju da bude “žandar” u državama koje su do 60-ih godina prošloga stoljeća bile pod francuskom upravom.
Francuski kolonijalizam nije bio najgori od svih kolonijalizama na svijetu. Nije bio brutalan kao njemački, nije bio kratkovidan kao talijanski, nije bio bez pokrića velike države kao belgijski, nije iza sebe ostavljao problem rasizma kao britanski. Francuzi su i u kolonije pokušavali uvesti nešto od svojih prosvjetiteljskih tradicija o pravima građana, makar na simboličnoj razini političke zastupljenosti. Od posljednjeg svjetskog rata pa do raspada kolonijalizma, Francuska je vezala kolonije s posebnom Unijom i posebnim predstavništvom u Nacionalnoj skupštini.
Leopold Sedar Senghor pekao je zanat u Burbonskoj palači; kad je preuzeo neovisnu senegalsku državu, uveo je demokratske standarde da Francuska nije trebala nastupati kao staratelj. Senegal je naučio brinuti o sebi; druge države i dandanas teže polažu ispite političke i ekonomske održivosti.
Na francuskoj je savjesti i zemlja najvećeg zločina u postkolonijalnoj Africi i najvećeg genocida poslije Drugog svjetskog rata u svijetu. U nekadašnjoj njemačkoj i belgijskoj koloniji Ruandi Francuska se opekla što se nije umiješala da spriječi masovni zločin, s najmanje pola milijuna žrtava. Svi su vidjeli masovno klanje, a nitko nije pružio pomoć narodu u opasnosti, Francuska je sama priznala da je “krivo prosudila” sukob: Mitterrand je bio na kraju vladavine, star i bolestan, a Edouard Balladur u ulozi kohabitacijskog premijera u svjetskoj je politici bio početnik. Otad se Francuska plaši vlastite sjene.
POVEZANI ČLANCI:
Nije ni lako voditi afričku politiku iz Europe. Francuska je, u savezu s Amerikom, rušila pukovnika Gadafija u Libiji i od zla diktature u plemenskoj zemlji napravila drugo zlo nereda u razorenoj državi. Intervencija u Libiji i druge transplantacije demokracije u sezoni “arapskoga proljeća” spadaju u propale pokušaje Zapada da svrgne diktatore a da ne uspostavi demokraciju. Je li u vojnom udaru na Gadafija bilo i nekih drugih, praktičnijih motiva, i sud će istraživati kad dođe na dnevni red iz kojih je sve izvora Nicolas Sarkozy financirao izbornu kampanju.
Francuska je s Macronom postala opreznija u Africi; ne ide na prvu loptu kad se u nekoj od država iz zone “Franceafrique” naruše politički standardi iza kojih ona stoji i ugroze ekonomski interesi trećeg investitora. Na tome se kontinentu miješaju različiti utjecaji: Kina gradi autoceste, pruge i luke, i drži Afriku u ekonomskoj ovisnosti, Sjedinjene Države su izolacionističkom politikom godinama držale Afriku u drugome planu, SSSR je tamo osnivao političke kolonije, a Europa je nastupala s kompleksom kolonizatora, ili grubo ili nikako.
Afričke države su nerazvijene, da ovise o vanjskoj pomoći; vojske su im slabe da “vagnerovci”, ako ih je Putin tamo skrenuo, predstavljaju velesilu; režimi su većinom autokratski, da narod ne plače za vlastima. Kad Emmanuel Macron oklijeva što bi učinio u Nigeru, sigurno najbolje zna što (ne) čini.
VIDEO Hassan Haidar Diab: Kakve veze Rusija ima s Nigerom
Drug galič...