Mačjih članova njegove obitelji bilo je toliko da je Tomislavu Dežeu ponestalo ideja za imena. Mačak Cekin ime je, stoga, dobio po kutiji Cekina u kojoj je, kao beba, spavao. Pas Cary nazvan je tako jer ga je, nažalost, udario automobil prije nego što se doselio u njihov dom. Osječki veterinar Tomislav Deže i njegova djevojka Sunčica Tijardović imaju četiri psa i šest mačaka, a svi su oni, hvale je vrijedno, udomljeni.
– Živimo u kući pa ima mjesta za sve – kaže smješkajući se 31-godišnji Tomislav.
Prava je zvijezda među njima kujica Malina. Nađena je u kanalu, slomljene kralježnice i nepokretna. Sunčica ju je donijela kući iz azila za napuštene životinje prije četiri godine.
– Hoda u kolicima koja su joj izrađena po mjeri, nepokretna je na obje stražnje noge, ali život joj se normalizirao – ponosi se naš sugovornik.
U crvenim kolicima s ružičastim felgama, Malina doslovno juri uokolo. S kolica joj, pak, visi “registarska tablica” na kojoj piše – Srcolomka.
Malina je proživjela tešku životnu priču, ali upravo zahvaljujući njoj, dom su poslije našli deseci pasa i mačaka. Sunčica i Tomislav pokrenuli su, naime, internetsku stranicu za udomljavanje “Malina on Wheels”. Istoimenu grupu na Facebooku lajkalo je gotovo 11.000 ljudi.
Mirna i precizna ruka
– Oglašavamo nađene životinje, pokušavamo ih udomiti, skupiti novac za liječenje. Većinu uspijemo relativno brzo udomiti – govori Tomislav.
Tomislav Deže diplomirao je veterinu u Zagrebu pa se vratio u rodni Osijek. Radno mu je mjesto u veterinarskoj ambulanti Dr. Doolittle, već pet godina. Nikada nije dvojio, veterina mu je bila prvi izbor u životu.
– I tata mi je veterinar pa sam nastavio tradiciju. Otac je rekao da ima boljih zanimanja, ali ja sam baš htio studirati veterinu. Ne bih se danas mogao zamisliti da radim bilo što drugo, odličan mi je moj posao! – ne skriva naš sugovornik.
Odgovoran je to posao. Tomislav je najprije u ambulanti s pacijentima od 9 do 12 sati pa operira od podneva do 17 sati. Zatreba li, na radnome mjestu ostaje i dulje, isto kao što se i noću, ako je dežuran, budi i skače na poziv upomoć.
Takav je posao i život svih veterinara, kaže, nitko nema strogo radno vrijeme.
– Znalo je biti, primjerice, i po 16 kastracija mačaka na dan. Takve operacije nisu komplicirane, ali osteosinteze mogu trajati i po tri i pol sata, kada treba, primjerice, stavljati pločice – opisuje nam. Najvažnije je, pri tome, imati mirnu i preciznu ruku. Tomislav, inače, završava i postdiplomski studij za kirurgiju. Na stolu mu završavaju teško bolesne, nerijetko i stravično zlostavljane životinje. Ne poljulja ga to emocionalno, već ga motivira, govori nam, da učini sve što je u njegovoj moći kako bi nesretni pacijent nastavio živjeti.
Doma nema puno posla
Zlostavljanje životinja je, svjedoči, često, no situacija se u Osijeku poboljšava.
– Osječani su sve osvješteniji, ali u okolici je, nažalost, još dosta slučajeva maltretiranja – navodi.
A pita li ga se koliko se Osječani brinu za zdravlje svojih ljubimaca, kaže da je i u tome primjetan pozitivan trend.
– Često ih dovode veterinaru, ne samo zbog cijepljenja nego i zbog liječenja. Ne zapuste životinju. Prije nije bilo tako – ističe.
– Veterinari su nekada bili jako cijenjeni, ali danas su to, nažalost, sve manje. Ne percipiraju ljudi što se radi i koliko to na kraju stoji jer oni sami imaju zdravstveno osiguranje. Kad čuju da je cijena neke operacije viša od 3000 kuna, svi se zgražaju. Ima ljudi koji će platiti koliko god treba za svoga ljubimca, ali ima i onih koji će se prije odlučiti za eutanaziju nego izdvojiti neki iznos za liječenje. Oni životinje ne percipiraju kao člana obitelji, nego kao inventar u dvorištu – objašnjava.
No, u njegovu domu nije tako. Psi i mačke žive s njima u kući. Kako stara poslovica kaže, “Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna”, tako ni pod njihovim krovom nema većih razmirica među udomljenim četveronošcima. Psi Bugi, Cary, Đuka i Malina te mačke Cicko, Mau, Mrkvica, Cekin i Loki sjajno se slažu.
– Odrasli su većinom zajedno, bilo je neko vrijeme trzavica, ali se sami međusobno dogovore i druže se – govori Tomislav koji je 24 sata vezan uz životinje. Srećom, njegovi su ljubimci zdravi pa doma nema puno posla.I kada Tomislav i Sunčica utonu u san, pokraj njihova kreveta, posvuda uokolo, zaspu i njihovi ljubimci. Probude ih ponekad noću, protrči li sobom, primjerice, mačka pa nagna psa na lajanje.
Nitko ih od prijatelja zbog toga ne gleda čudno. Štoviše, tko god od njih naiđe na nesretnu napuštenu životinju, zna čiji će broj okrenuti i tko će sigurno pomoći.
Tomislav nije dvojio ni kada je za stravične poplave u županjskoj Posavini u proljeće 2014. spakirao lijekove, infuzije, zavoje i odjurio u taj poharani kraj. Osam je dana spašavao i liječio dehidrirane ili ozlijeđene životinje, od jutra do mraka, i sve to, kako danas priča, u “šumskoj ambulanti”.
Objesili su infuzije na stabla i prilagodili prostor, a kroz tu su improviziranu ambulantu prošle stotine pasa.
vrijedno svake pohvale