Večernji list ekskluzivno je dobio na uvid novi strateški dokument HDZ-a, ključne oporbene stranke koja je, čini se, ipak uspjela pronaći zalihe intelektualnog kapitala uz pomoć kojih je kreirala potpuno novu i političko-ekonomski gledano dosljednu viziju gospodarskog oporavka. Dokument, koji je postavio ključne okvire gospodarskog programa HDZ-a sutrašnjice, mogao bi postati vrlo atraktivna alternativa ne baš uvjerljivoj izvedbi ekonomske doktrine Kukuriku vlasti. Suvremenošću poprilično odudara i od svih dosadašnjih programa svih hrvatskih premijera i predsjednika.
Dokument pod nazivom “Izvrsnošću do blagostanja – Tržišno-socijalni put” do sada je u HDZ-u vidjelo samo nekoliko ljudi, a ključni autor, Đuro Njavro, o njemu je dobio pozitivno mišljenje nekoliko vrlo kvalitetnih ljudi iz znanstvene i gospodarske zajednice. Već prvo čitanje otvara pitanje u kojoj će mjeri “Tržišno-socijalni put” promijeniti HDZ i njegovu dosadašnju, vrlo često, populističku retoriku. Ako veći dio HDZ-a prihvati ključne ideje “Tržišno-socijalnog puta”, bit će gurnut u smjeru političkog izričaja koji karakterizira zapadnoeuropske stranke centra i umjerene desnice. Takvu vlast u svijetu simbolizira značajan broj meritokrata, menadžera ili političara s vrlo razvijenim menadžerskim odgovornostima i pragmatičarskim instinktima. Dakle, ako gospodin Njavro i istomišljenici izguraju svoje reformske ideje, doći će do značajnog ideološkog i kadrovskog pomaka u dominantnoj stranci hrvatske desnice.
Za Tržišno-socijalni put najznačajnije je to što je to prvi program koji je kao ključni problem ekonomskog razvoja prepoznao preveliku i neučinkovitu državu te na tome – inzistira! Obračun s prevelikom i predominantnom državom bit će pomalo neobičan za stranku koja je svoju veličinu i snagu stekla upravo na državotvornosti i veličanju hrvatske države. Sigurno je da se ni nositelji ideje “Tržišno-socijalnog puta”, kao ni bilo tko drugi u HDZ-u neće odreći politički popularnih zasada iz devedesetih, ali će vjerojatno doći do sada najveće stranačke intelektualno-ideološke prilagodbe.
Zanimljivo je, primjerice, da se autori “Tržišno-socijalnog puta” na samom početku pozivaju na citate Franje Tuđmana (“Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo”), ali i uspješnog američkog predsjednika Billa Clintona koji je 2011. rekao: “Moramo postati konkurentniji. Velike korporacije ne trpe udarce zbog sadašnjeg sustava. One jednostavno presele pogone drugdje, tamo stvaraju dobra radna mjesta i ostavljaju zaradu.” Dakle, u novom konceptu HDZ-a hrvatski građani očito više neće biti sretni sami po sebi samo zato što imaju hrvatsku državu, morat će se početi natjecati, biti konkurentni.
“Tržišno-socijalni put” traži načine za realizaciju gospodarskog rasta od četiri posto godišnje jer je to pretpostavka da do 2030. dostignemo 70 posto prosjeka BDP-a EU (uz pretpostavku da EU raste 1%). Novi Put polazi od pretpostavke nacionalnog konsenzusa i kontinuiteta ekonomske politike dulje od jednog mandata.
Kristova prispodoba
Uvod koji govori o novoj paradigmi rasta, koja će se temeljiti na poticanju i nagrađivanju izvrsnosti i efikasnosti, samo je naizgled arhaičan: “Tu paradigmu utjelovljuje Kristova prispodoba o talentima: Gospodar da jedan talent jednom slugi za kojeg je znao da nije produktivan, dva talenta onome koji je bio srednje produktivan, a tri talenta najproduktivnijem. Epilog znamo: najproduktivniji od tri talenta napravi šest i bude nagrađen, ali i od onog neproduktivnog koji je zakopao jedan talent oduzme se taj jedan talent i da onome najproduktivnijemu kako bi najviše umnožio sve raspoložive talente ili resurse. Do sada smo ‘spašavali’ one koji su zakopavali dobiveni talent/resurse, pa nas je sve to usporavalo te smo napredovali manje no što bismo mogli.” Ukratko, već sam početak upućuje na odlučnost da se prekinu do sada tradicionalni načini vladanja svih hrvatskih vlasti.
Dojmljiva je kirurški precizna dijagnoza stanja iz koje se kasnije izvode zaključci te preporuke, a ona jednostavno tvrdi: Hrvatska je bila jedno od najmanje uspješnih tranzicijskih gospodarstava 2000.-2008. godine: “Doprinos rastu u Hrvatskoj najviše je dolazio od kapitala, nešto od rada, dok je doprinos tehnološkog napretka bio među najnižim u regiji. To je odražavalo znatni udio državnih investicija te investicija javnih poduzeća u zgrade i infrastrukturu, kao i ‘bum’ ulaganja u nekretnine, dok je udio investicija privatnog sektora u opremu bio nizak. Posebno je slaba bila povezanost investicija i porasta izvoza.” Ako je do krize Hrvatska bila među najmanje uspješnima, onda je, zaključuje se u dijagnostičkom dijelu, sigurno da je nakon početka krize očito kako je Hrvatska imala najviši pad BDP-a. Imali smo ne samo najveći pad BDP-a među tranzicijskim zemljama nego i jedan od najviših u eurozoni. “Tržišno-socijalni put” precizno je definirao uzroke takvog stanja te je jednostavno poručio: “Ova strategija vidi pet glavnih ekonomskih i razvojnih problema Hrvatske 2013. godine: 1. neefikasna i skupa država; 2. visoka nezaposlenost; 3.korupcija, netransparentnost poslovanja i pravna nesigurnost; 4. nelikvidnost i 5. nedovoljno razvijena tržišta.” Ključni su problemi, ponovimo: “prevelika država, visoka javna potrošnja, visok javni dug i loše upravljanje javnim i općim dobrima...”
Tužna slika
“Velika potrošnja države, mnogobrojni neefikasni projekti (subvencije, primjerice HŽ-u i brodogradilištima), kao i neodrživi te u skoroj budućnosti teško isplativi investicijski projekti doveli su do toga da se javna potrošnja popela s oko 80 milijardi kuna (2003./2004.) na 120 milijardi kuna zadnjih nekoliko godina. Istodobno, kapacitet prihoda države je rastao do 115 milijardi uoči krize, ali je zbog propadanja firmi, ukidanja radnih mjesta i povećanja broja nezaposlenih pao prema 100 milijardi kuna. Znači da je inherentni deficit između 15 i 20 milijardi kuna. Taj deficit i brzi rast ukupnog javnog duga doveo je do toga da su snažno porasle kamate, ne samo za državu nego i za hrvatska poduzeća i domaćinstva. Istovremeno rastuće porezno opterećenje smanjuje konkurentnost te time povećava nezaposlenost”, piše u analizi koja ističe i prevelik udio vertikalnih subvencija, kao i problematiku restrukturiranja mirovinskog kao i zdravstvenog sustava. Nije moguće na javne programe izdvajati udjele poput skandinavskih zemalja na razini hrvatskog dohotka, jedna je od ključnih poruka analize.
“Kad bismo proveli sve potrebne reforme, mogli bismo smanjiti javnu potrošnju i omogućiti smanjivanje poreznih stopa i stopa doprinosa, čime bismo privatnom sektoru omogućili dodatni impuls za povećanje konkurentnosti, poslovanja i zapošljavanje. Dakle, da bismo ponovno obnovili gospodarski rast, potrebno je malo smanjiti jedna te zamrznuti druga socijalna prava na neko vrijeme. Morali bismo napraviti konsenzus da razinu socijalnih prava svedemo na financijski održiv ‘realni okvir’ koji je potreban za povećano zapošljavanje i rast. Pri tome novi sustav socijalne skrbi mora prepoznati i osiguravši transfere dohotka, zaštititi one obitelji i pojedince koji su uistinu siromašni. Njima i svima drugima šaljući poruku i potičući ih da prihvaćajući posao kroz rad postignu više dohotke i bolji položaj u društvu”, poručuje novi Put koji u nastavku dalje razmatra očitu previsoku razinu javne potrošnje te postavlja pitanje zašto smo još 2007. mogli sa 111 milijardi kuna, a 2003. sa 80 milijardi, dok nam je sada potrebno 120 milijardi kuna. Odgovor je, među ostalim, u tome što su se “naknade zaposlenima u 10 godina povećale za 12 milijardi kuna, sa 19,5 milijarde (2002.) na 31,5 milijardu (2012.), što je posljedica kako gomilanja brojnih agencija tako i povećanja broja ljudi zaposlenih u administraciji. Korištenje robe i usluga u proteklih se deset godina, kao posljedica povećanog broja ljudi u administraciji, gotovo udvostručilo sa 4,5 milijardi (2002.) na gotovo 8 milijardi (2012.).” Pri tome se u novom Putu s gorčinom i ironijom te punim pravom primjećuje da u promatranom razdoblju ne možemo govoriti o 50-postotnom povećanju kvalitete i opsega državnih usluga. Ako tome pridodamo dramatični rast kamata sa 3,3 na 8 milijardi kuna u deset godina te rast socijalnih naknada sa 22 na 56 milijardi kuna, onda nam je jasno gdje smo i što trebamo činiti.
“Usprkos uvriježenim stajalištima raznih analitičara, ništa na rashodnoj strani nije ‘zamrznuto’ i svaki se ugovor (pa i kolektivni) može mijenjati ili napraviti konsenzus za razvoj kao što su ga Irci napravili krajem 1980-ih, pri čemu su prvo smanjili kategorije javne potrošnje i zatim ih zamrznuli na nekoliko godina (5 godina) kako bi postigli veći rast iz kojeg su onda mogli ponovno povećavati potrošnju na određene kategorije korisnika”, ključna je poruka novog Puta.
Radikalna porezna reforma
Posebni izazov za novi Put je sređivanje javnog sektora, posebno javnih i privatnih poduzeća. Da bi se javni sektor učinilo učinkovitijim te tako rasteretilo privatni, novi Put planira angažman vrhunskih turnaround stručnjaka. Dojmljiva je i odlučnost za reformu postojećeg sustava poreza i doprinosa: “U osnovi, porezna reforma treba biti usmjerena na smanjenje poreza i doprinosa na plaće. Kada se zbroje svi porezi, uključujući i razne doprinose plaćene iz i na plaće, Hrvatska je u odnosu na druge posttranzicijske zemlje zemlja s vrlo visokim poreznim stopama. To je naslijeđe iz socijalističke ere...” Hrvatska ima najvišu poreznu stopu poreza na dohodak, višu od većine zemalja u svijetu, sustav oporezivanja je presložen, pogoduje korupciji... Stoga se preporučuje pojednostavniti porez na dohodak uvodeći stopu od 15 posto na srednje i 25 posto na više dohotke te očuvati osobni odbitak na 48.000 kuna. Ukinuli bi se svi odbici u porezu na dohodak uz izuzeće onih za uzdržavane članove. Obrtnici, mali poljoprivrednici i iznajmljivači oporezivali bi se 10-postotnim porezom na ukupne prihode, dok bi se ukupni doprinosi smanjili (s tim da bi se povećali za 2. stup te bi se podigla najviša razina osnovice na ostale doprinose na 600.000 kuna). Ukinuo bi se porez na isplatu dobiti i dividendu te bi se možda povećao porez na dobit na 22 posto. Ukinuli bi se svi posebni poticaji iz Zakona o poticanju investicija kao i oni za područja od posebne državne skrbi (pomagali bi se kroz projekte). Ukinula bi se oslobođenja u poreznim zonama, podigao prag za PDV na 250.000 kuna te povećale trošarine na naftne derivate i duhanske proizvode. U svom drugom dijelu novi Put dao je i detaljne smjernice ekonomskog razvoja. Do u detalje je opisano što bi se moglo napraviti u realnom sektoru. Primjerice, po uzoru na Njemačku i Italiju dana je vizija čak 15 preporučljivih klastera. Nadalje, dane su ocjene podsektora, kao i preporuke za pojedine podsektore i industrije. Napisano je što se očekuje od investicija i malih i srednjih poduzeća te su detaljno u raspravi regionalnog razvoja opisani potencijali pojedinih djelatnosti po županijama. Ukratko, novi Njavrin Put kompleksni je prijedlog koji, prvo, treba dobiti podršku većeg dijela ključnih stranačkih “kapitalaca”, drugo, mora steći povjerenje potencijalnih političkih partnera, akademske i poslovne zajednice, baš kao i radništva. S obzirom na to da je pisan poprilično realno, čini se da ima šanse znatno promijeniti cjelokupnu političku platformu HDZ-a, a u drugom koraku i cijelo društvo. Napad na preveliku i neučinkovitu državu bit će mu ključni neprijatelj jer većina ljudi ovisi o toj državi i novcu poreznih obveznika. Je li potpuno logičan napad na iracionalnosti države u Hrvatskoj ipak donkihotovska borba s vjetrenjačama? Sve je moguće, pa i još sumornija budućnost od tmurne današnjice.
