Dvadeset je minuta do deset sati. Papin zrakoplov još je daleko od Zagreba, ali vjernici se polako, jedan po jedan, skupljaju uz cestu prema zagrebačkom aerodromu. Na starom mjestu, odmah uz veliko raskrižje, ponovo je svoj stolac rasklopila i 92-godišnja Velikogoričanka Marija Haraminčić. Najstarija je među tri tisuće ondje okupljenih vjernika i četvrti joj je to put kako Svetog Oca dočekuje na istom mjestu - u prvome redu. Svijetle, suzne oči, naziru joj se iza okvira naočala, u ruci joj štap. – Papa mi znači puno – kaže. – Rijetko kad izlazim iz kuće, ali danas sam sve ostavila. Slaba sam na noge, bolesna, ali ovo nisam smjela propustiti. Došla sam puna srca – govori baka Marija i pita: – Vjeruješ li u Boga?
– Vjerujem – odgovaram.
E, onda će nam, veli, otvoriti svoju dušu. – Još pamtim prve propovijedi koje sam slušala kada mi je bilo 14 godina – kaže. Sjeti se i supruga kojega je pokopala prije 45 godina.
– To ti je čitav nečiji život – nastavi. Priča, a oči joj bježe na cestu. Pazi da ne bi propustila papin prolazak. U mladosti se, veli, namučila dok nešto nije stekla.
– Kad mi je suprug umro, ostala sam sama s kćeri. Imale smo državnu kravu, uzeli su nam je, a penzija mi je bila tri dinara. Nisam mogla školovati kćer jer sam bila kućanica – sjeća se. Tada se, veli, molila Bogu.
– Molila sam ga da nas ne ostavi. I nije. Moja je kći tada na Veliku Gospu dobila posao. Znam da me Bog baš nikad nije ostavio, nije možda ispunio svaku moju molitvu, ali nije mi ni okrenuo leđa – uvjerena je.
– Kad oko sebe vidim bogataše, znam da su u srcu siromasi – zaključi.
Bog joj dao zdravlja!