Na današnji dan, 20. listopada 1995. godine, Hrvatsku koja je do tada bila pošteđena takvih događaja, potresla je i šokirala vijest o terorističkom napadu koji se dogodio u Rijeci. Tog je crnog petka, usred bijela dana, točno u 11 sati i 22 minute, ispred ulaza u zgradu Policijske uprave, eksplodirao automobil-bomba, u kom je bilo 70 kilograma visoko eksplozivnog TNT-a. Na mjestu je poginuo 35-godišnji Kuvajćanin, John Fawza, koji je bio za upravljačem auta-bombe, dok su njegov suputnik, dvoje prolaznika i 27 osoba u zgradi Policijske uprave, bili ranjeni.
Dan nakon nemilog događaja odgovornost je preuzela egipatska, militantska skupina Al-Gamma’a Al-Islamiyya, a kao razlog za napad naveli su zadržavanje u pritvoru jednog od čelnih ljudi njihove organizacije, Abu Tala’ata al-Qasimija, koji je navodno bio uhićen u Zagrebu. Iako je, prema službenoj verziji, Abu Tala’at al-Qasimi bio prebačen na granični prijelaz Vinjani Donji, nakon čega mu se gubi trag, pojavile su se špekulacije da je Al-Qasimi bio predan američkim obavještajcima i to u Rijeci, zbog čega se taj grad našao na meti. Je li napad u Rijeci jedan i jedini, ili samo jedan u nizu predstojećih terorističkih napada, nitko te 1995. nije mogao znati, a krajem 2000. stigle su nove prijetnje - jedan od najtraženijih terorista na svijetu, Al-Islambouli, poručio je da će Hrvatska gorjeti od auto-bombi te da će biti do koljena u krvi, ako se ne dozna gdje je Al-Qasimi.
Na sreću, Al-Islamboulijeve prijetnje nisu se ostvarile. No, kakva je danas, gotovo tri desetljeća kasnije, sigurnosna situacija u Hrvatskoj? Je li se, u proteklih 29 godina, koliko je prošlo od eksplozije automobil- bombe u Rijeci, na tlu Lijepe naše dogodilo još sličnih, terorističkih napada i jesu li, globalno gledano, teroristički napadi ipak prestali biti način 'komunikacije' ekstremističkih skupina, ili su možda samo promijenili oblik. Na ta i još neka pitanja za Večernji list odgovorio je general-pukovnika u mirovini, Mate Laušić, prvi šef osiguranja prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana.
Teroristički napad u Rijeci, 20. listopada 1995. godine, često se spominje s predznakom “prvi islamistički udar u Europi”, no to ipak nije precizan podatak? Što sve obuhvaća sam pojam 'terorizam' i je li uopće moguće definirati kada se dogodio prvi u nizu terorističkih napad na tlu Europe?
Odgovor na to pitanje gotovo je pa nemoguć. Osobno smatram da uvijek moramo početi od značenja riječi 'teror', kao i nekih opće prihvaćenih definicija terorizma. Sama riječ ima značenje strah, užas, zadavanje i/ili izazivanje straha, užasa, jeze, primjena nasilja do fizičkog uništenja protivnika (lat. teror – ora), a terorizam - vršenje terora, vladanje zastrašivanjem, tiranija, uništenje protivnika najokrutnijim sredstvima (progoni, ugnjetavanja, ubijanja; B. Klaić: veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1974.)
Terorizam i terorističko djelovanje prisutni su, što bi se reklo, „od kada je svijeta i vijeka“, ali su danas postali jedan od najvećih, globalnih, sigurnosnih izazova, kroz sukobe organizacija, grupa ili pojedinaca, s društvenom stvarnošću i prihvaćenim normama funkcioniranja zajednice. U svakom slučaju, radi se o proračunatoj uporabi, ili prijetnji nasiljem, za postizanje ciljeva koji su političke, vjerske, ideološke ili neke druge prirode. Iz raznolikosti ciljeva i pojavnosti proizlaze i teškoće u definiranju pojma terorizma. Budući da odnose ljudske živote i destabiliziraju sustave na različitim razinama (lokalnoj, regionalnoj, globalnoj), sve države bi morale prihvatiti da teroriste ne određuju njihovi ciljevi, nego metode kojima se za njih bore. Terorizam je nešto što je nemoguće tolerirati, pa se samim tim niti sredstva kojima se služe teroristi ne mogu opravdati bilo kojim ciljem, a u borbi protiv istih troše se ogromni resursi pojedinih država i organizacija.
U ovo moderno doba, pojedinačne države, kao ni međunarodna zajednica, nisu uskladile, pa niti na terminološkoj razini, reakciju na prijetnju pojave islamističkih, terorističkih organizacija, zbog njihovih raznih specifičnosti. Rasprava o poimanju terorizma suočena je s dvije mogućnosti - ili se inzistira da je terorizam uvijek moralno pogrešan i nedopustiv, ili prihvaćamo da mogu postojati okolnosti u kojima su vrijednosti na kojima počivaju teroristički akti toliko važne da su opravdani. Samim tim se u raspravama otvara mogućnost da je terorizam opravdan, radi postizanja određenog političkog, ideološkog ili religijskog cilja, govori o pristranosti društvenih aktera u nazivanju određenog čina terorizmom.
POVEZANI ČLANCI:
Neke države u razvoju i pretežno arapske države smatraju kako je neprikladno označavati borca za slobodu kao teroristu, jer bi to tada bilo usko razmatranje terorizma. U povijesti je, u mnogim slučajevima, takvo razmatranje bilo prisutno, pa i danas Oxfordski rječnik engleskog jezika naziva teroristima, ili onima koji su bili teroristi, Francuski pokret otpora tijekom Drugog svjetskog rata, cionistički Irgun u Palestini, Afrički nacionalni kongres (Mandela), Irske nacionaliste, Organizaciju Ciparskih Grka... Takve proturječne i nepotpune interpretacije kompliciraju problem definiranja i razumijevanja svih oblika terorizma. Budući da postoji vrlo malo konsenzusa o tome tko je, ili nije terorist, ili što jest, a što nije čin terorizma, s obzirom na različita gledišta, pojmovi 'terorizam i terorist' su relativizirani.
Je li napad u Rijeci bio svojevrstan početak novog oblika terorizma na europskom tlu, budući da su prijašnji teroristički napadi uglavnom bili pojedinačni atentati?
Nova strategija terorističkih skupina, koja je postala posebno izražena krajem 20. stoljeća i kao takva je prisutna sve do danas, je vršenje napada na nedužne ljude – stav da nema nedužnih, odricanje zahtjeva za moralno opravdanje terorističkog čina, žeđ za pozornošću, emocionalni učinak na populaciju koja nije izravna žrtva, privlačenje pozornosti na skupinu, ili njezine ciljeve, u pojedinim slučajevima demonstracija moći, zahtijevanje i postizanje osvete, a i izazivanje pretjeranih reakcija vlade i njezinih poluga vlasti, što kao posljedicu osjete svi građani, kroz oduzimanje nekih prava i sloboda. Teroristički, samoubilački napad auto-bombom, izvršen u Rijeci 20. listopada 1995., bio je čin osvete egipatske, muslimanske, militantske skupina, Al-Gamma’a Al-Islamiyya, a počinitelj je bio njezin pripadnik John Fawza. Osveta je, prema napisima u nekim stranim medijima, izvršena radi navodnog uhićenja Abu Tala’ata al-Qasimija, jednog od čelnih ljudi ove organizacije, koji je zatim prebačen na granični prijelaz Vinjani Donji, nakon čega mu se gubi svaki trag. Vlada Republike Hrvatske nije nikada službeno potvrdila ove navode. Al-Gamma’a Al-Islamiyya osnovali su Abdullah Sungkar i Abu Bakar Ba'asyir, dvojica indonezijskih ekstremista koji su pobjegli u Maleziju 1985. godine. U egzilu su počeli slati borce da se pridruže redovima međunarodnih muslimanskih dragovoljaca koji su željeli istjerati ruske okupatore iz Afganistana. Kasnije će se povezati s maticom i pridruženim skupinama Al-Qaide. Potaknuta i omogućena od vodstva Al-Qaide izvela je bombaške napade na zapadna, turistička mjesta na otoku Baliju, u listopadu 2002. Želio bih naglasiti da je stav da se radi o jedinstvenoj islamskoj prijetnji usmjerenoj prema Zapadu pogrešan i nepotpun, jer ne uvažava raznolikosti unutar globalnih, muslimanskih zajednica i mnoge, vrlo pozitivne i kvalitetne, odnose koji vladaju između muslimana i nemuslimana u mnogim državama Europe.
Poznato je da je prijetnji upućenoj na hrvatsku adresu bilo dosta, no je li se, nakon napada u Rijeci, u Hrvatskoj doista i dogodio još neki sličan slučaj terorizma?
Nepisano je pravilo da se prijetnje terorističkim aktom javno ne objavljuju, od strane službi sigurnosti država, kako ne bi došlo do uznemirenosti građana ili panike, osim u slučajevima kao što su prijetnje podmetnutom eksplozivnom napravom u nekim objektima ili institucijama, kada dolazi do evakuacije i eksponiranog postupanja policije i drugih državnih tijela. Ne objavljivanje ne podrazumijeva i nepostupanje nadležnih službi prema iskazanoj prijetnji i to kako represivno, tako i različitim, preventivnim mjerama i radnjama, čime se postiže specijalna i generalna prevencija smanjenja broja iskazanih prijetnji. Napad na objekt Vlade RH na Markovom trgu, 12. listopada 2020. i od strane DORH -a okarakteriziran je kao čin terorizma.
Postoji li podatak o točnom broju terorističkih napada koji su se, do danas, dogodili na europskom tlu i koja je godina bila udarna po broju takvih napada?
Ovoga trenutka ne raspolažem tim podatkom, a jedan od razloga je i to što su neki od štetnih događaja, koji su se dogodili u raznim državama Europe te su imali za posljedicu smrtna stradavanja većeg broja osoba i nanošenje znatne materijalne štete, okarakterizirani drugom zakonskom formulacijom, iako su, po načinu izvršenja i nekim drugim karakteristikama, mogli ući u kategoriju terorističkog akta. Ja i danas stojim iza svoje tvrdnje da je i ubojstvo Ive Pukanića bilo teroristički čin. Naime, po svim elementima planiranja, organizacije, sredstva izvršenja, mjesta izvršenja, kolateralnim žrtvama (direktnim i indirektnim), to ubojstvo ima karakteristike terorističkog čina.
Jedan od razloga za ne uvrštavanje tih akcidentnih događaja u čin terorizma od strane nadležnih državnih tijela je da se ne stvori percepcija u javnosti o zemlji koja nije na nekoj visokoj razini sigurnosti, kao turistička destinacija. Naime, opće je poznata činjenica da je sigurnost i turistički proizvod. Danas suvremeni turist, osim smještaja i usluga, kupuje iskustva i doživljaje, od kojih presudnu ulogu ima osjećaj sigurnosti. Dobra turistička reputacija, koja je godinama stvarana, može nestati u trenu, najčešće zbog nekog sigurnosnog incidenta. Uz prirodne ljepote, sadržaj i mogućnost zabave i kulturnu baštinu destinacije, kao glavne motivatore prilikom odabira destinacije turisti, kroz različite oblike anketiranja, redovito navode upravo osobnu sigurnost. Ta percepcija važnosti sigurnosti, kao proizvoda, povećava se sa životnom dobi svakog pojedinca, pa tako odrastanjem i starenjem više percipiramo, doživljavamo i cijenimo sigurnost. Upravo je sigurnost (tjelesna, zdravstvena, radna, obiteljska, imovinska...) na visokom drugom mjestu Maslowljeve hijerarhije potreba, odmah nakon fizioloških potreba čovjeka (disanje, hrana, voda, seks, spavanje...).
Danas živimo u uvjerenju da su teroristički napadi ipak postali rjeđi, da više nisu način 'komunikacije' ekstremističkih skupina i da su postali stvar prošlosti – je li tome doista tako, ili ipak treba uzeti u obzir mogućnost novih napada tog tipa, ili pak možda nekog suvremenog oblika terorizma?
Terorističke su organizacije, u većini slučajeva, decentralizirane, a neke čak i nemaju zapovjednu strukturu. Iako često postoji vođa, koji postavlja opće, političke ciljeve, specifične operacije vode male skupine, koje se nazivaju ćelije, a koje djeluju autonomno, do te mjere da ponekad članovi jedne ćelije ne znaju identitete članova drugih ćelija, radi njihove sigurnosti, ali i osiguranja provedbe, kao i uspjeha njihovih operacija. Znatan broj terorističkih akcija su izveli tzv. 'vukovi samotnjaci'. Osobe s osobnošću 'vuka samotnjaka' mogle bi se okategorizirati kao introverti, te kao osobe koje izbjegavaju društvo i osobne kontakte te su vrlo pogodni za razne oblike radikalizacije, putem društvenih mreža i modernih tehnologija komunikacije.
Koliko je Hrvatska danas sigurna zemlja, kada je riječ o terorističkim napadima, te što bi trebalo učini kako bi se podigla razina sigurnosti?
Ja osobno uvijek znam na ovo pitanje odgovoriti da se od strane nadležnih institucija u Hrvatskoj poduzimaju maksimalne mjere i radnje u cilju podizanja razine sigurnosti, te da je Hrvatska danas relativno sigurna zemlja. No, isto tako dodajem da smo, samom činjenicom da smo članica euroatlantskih organizacija, već odavno meta. Istina, Hrvatska do danas nije bila neposredna meta konkretnog, terorističkog akta, ali na to uvijek moramo biti spremni, kako u mjerama i radnjama odvraćanja (prevencije), tako i u mjerama i radnjama protuakcije.
Na žalost nije sigurana granica se polazi bez problema a hrvatski građani stradavaju zbog toga