Zajednička knjiga banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice i njemačkog novinara Winfrieda Gbureka "Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski", koja izlazi u nakladi Večernjeg lista, otkriva golemu istinu tragedije katolika i Hrvata i njihova stradanja u Bosni i Hercegovini. Razgovor o toj bolnoj temi, o kojoj biskup Komarica neprestano govori godinama, započeli smo o posjetu pape Franje Sarajevu, koji će biti ove subote, upitavši biskupa Komaricu koja je poruka papina pohoda.
Sadržaj svakog papina govora redovito ostaje nepoznat za javnost, a to znači i za nas biskupe, sve do trenutka kada papa izgovara svoj govor. Ali, kao i neki drugi u našoj zemlji, koji su imali prigodu s papom razgovarati o našoj aktualnoj situaciji, tako i ja barem donekle mogu naslutiti koje bi teme mogle biti u sadržaju njegovih pet – šest javnih obraćanja u Sarajevu – kaže biskup Komarica.
Koje su to teme?
Moglo bi to biti i pitanje našeg katoličkog identiteta i vjerodostojnosti: tj. kakva nam je vjera, kakva je naša kršćanska nada i kako prakticiramo kršćansku ljubav jedni prema drugima kao i prema svim drugim našim sugrađanima, pripadnicima drugih vjerskih zajednica i drugih i drukčijih svjetonazora. U tu problematiku nužno je uključeno pitanje: kako i koliko ispunjavamo svoju obvezu ustrajno se i odlučno zauzimati za obranu i promoviranje istine i pravde te za promicanje i prakticiranje praštanja i pomirenja, još uvijek prisutnih bremenitih posljedica rata i poraća. Također treba očekivati i papin poticaj na međuvjerski dijalog i učinkovitu izgradnju pravednog mira.
A sudbina katolika u BiH?
Znam da papa zna kako smo mi katolici u BiH – kao ni u jednoj europskoj zemlji – na udaru planiranog, dobro pripremljenog i sustavno provođenog, odnosno podržavanog fizičkog istrebljivanja te da našu dramatičnu situaciju Sveta Stolica javno uspoređuje s aktualnom situacijom kršćana u Siriji, Iraku, Izraelu i Nigeriji. Također znam da i papa Franjo, slično kao i sveti papa Ivan Pavao II, ne želi dopustiti da „pred nosom Rima" fizički nestanu katolici iz čak tri nadbiskupije u Bosni i Hercegovini, a što se već dva i pol desetljeća sustavno provodi u djelo. Vjerujem da će i ta – izuzetno dramatična – problematika naći odgovarajuće mjesto i naglasak u njegovim porukama kao i riječi ohrabrenja svim domaćim katolicima kako nismo napušteni od Krista, tj. od vidljive glave njegove Crkve.
Održivi povratak
Što osobno očekujete, kao banjolučki biskup?
Njegov dolazak k nama i njegove poruke članovima moje biskupije, onima koji su još uvijek u svojim župama, kao i onima – daleko brojnijima – koji su se do sada uspjeli othrvati prisilnom i definitivnom iseljavanju i još uvijek se žele vratiti u svoj rodni kraj na svoju očevinu, sigurno će biti usmjerene na konačno ponovno zadobivanje i ostvarivanje svih ugroženih i oduzetih njihovih ljudskih prava, pojedinačnih i kolektivnih, te omogućavanje održivog povratka i života dostojnog čovjeka svim katolicima moje biskupije. Znamo da papa nema niti treba imati fizičku silu u rukama te da može prisiliti političare – međunarodne i domaće – da se oni odlučnije zauzmu za obespravljene katolike moje biskupije i drugih biskupija.
Povratak prognanih?
Neće, a niti može prisiljavati ni naše prognane i izbjegle katolike da se vrate na svoje očevinu i u svoje rodne župe. Ali će sigurno odlučno dići svoj glas – kao i bezbroj puta do sada u drugim, sličnim situacijama – u obranu svih obespravljenih tijekom rata i poraća i u obranu dostojanstva svake ljudske osobe, pa tako i svakog obespravljenog katolika na području moje biskupije.
Bez koliko je ljudi ostala vaša biskupija u dva prošla desetljeća?
Teritorij moje biskupije tijekom ratnih događanja je ogromnom većinom bio okupiran od srpske vojske koja je imala zadaću porušiti sve naše crkvene objekte i protjerati sve katolike. Naše mirotvorstvo je drastično kažnjeno, a tu kaznu je još i potvrdila „visoka" međunarodna politika. Od 48 mojih župa čak je 41 župa doživjela tu strašnu tragediju. Daytonskim sporazumom je i moja biskupija apsurdno podijeljena, tako da 32 župe pripadaju teritoriju entiteta RS, a 18 teritoriju FBiH. U župama na području entiteta RS je od blizu 80.000 katolika prije rata na kraju prošle, 2014. godine bilo tek oko 4500!!! Treba reći da je kraj rata 1995 g. na tom istom području dočekalo oko 7.500 katolika! Upada u oči da je dio katoličke populacije tijekom 20 poratnih godina izumro, nešto se dodatno iselilo, poglavito stari roditelji svojoj prognanoj i izbjegloj djeci, a prognanicima je ciljano i ustrajno onemogućavano da se vrate, iako je to Daytonskim sporazumom zagarantirano! A u župama na području entiteta FBiH je od više od 40.000 predratnih katolika na kraju prošle godine bilo manje od 30.000. Drugim riječima, na području RS danas fizički nedostaje više od 94% posto katolika, a na području FBIH oko 25% od predratnog broja. Kao ni u jednoj drugoj europskoj biskupiji! Znate li vi to?!
Pomoć iz Hrvatske
U knjizi otvoreno govorite da taj egzodus nije nimalo slučajan?
Nažalost, tako je. Osobno sam "krunski" svjedok dobro pripremljene i temeljito i bezočno provedene nakane fizičkog iskorjenjivanja naših katolika i to od utjecajnih međunarodnih krugova. Spomenut ću samo jedan primjer: poslijeratni šef OSCE-ova ureda u Banjoj Luci, isluženi engleski admiral, tijekom sedam godina svoga djelovanja mnogo je toga poduzeo da se ne ostvari željeni povratak prognanih katolika moje biskupije u širu banjolučku regiju. Čak je otvoreno prigovarao mojim suradnicima zašto mi od naših entitetskih vlasti u RS potražujemo neke župne kuće i samostane koji su nisu srušeni i spaljeni, „kad dobro znademo da mi katolici nemamo više što tražiti u ovom kraju". A meni je osobno došao reći da mi „zabranjuje graditi župnu crkvu u Drvaru," jer „tamo katolika nikad nije bilo, pa ni crkve". Kad sam mu predočio spomen knjigu o 100. obljetnici te župe i fotografije župne crkve, župne kuće, ubijenog župnika i župljana, nije se uopće ispričao, nego je ostao pri svome!! Slično je istog dana sa mnom postupio i prvi zamjenik američkog veleposlanstva u Sarajevu!!
I neki su vam hrvatski političari govorili da ćete nestati?
I to je, nažalost, gorka istina. Još i prije izbijanja rata došao mi je jedan ministar Hrvat i plačući priopćio kako je „bio na sjednici gdje je odlučeno da Banjolučka biskupija nestane"! Na svoje sam uši, zajedno s nadbiskupom Puljićem i blagopokojnim biskupom Žanićem morao slušati kako nam je najodgovornija osoba u hrvatskoj politici dala do znanja da će se 400.000 do 500.000 bosanskih Hrvata morati iseliti iz svojih domova, a to znači i kao katolici iz svojih ovdašnjih župa! I mnogo toga sličnog sam morao primiti na znanje. Čak mi je i jedan crkveni prelat u Zagrebu tijekom rata – ne bez cinizma – rekao kako i „budala zna da ništa nema više od Banjolučke biskupije"!!? Dodatno me žalosti činjenica da su i nerijetko moji utjecajni sunarodnjaci, pa čak i oni koji su pripadnici iste Katoličke crkve, aktivno sudjelovali u dosadašnjem fatalnom procesu fizičkog iskorjenjivanja katolika iz ovdašnje njihove mnogostoljetne domovine.
Kome je u interesu da nestane Hrvata iz toga dijela BiH?
Rečeno mi je u više navrata da smo mi na udaru poglavito kao katolici, kao „papisti". A papa da je glavni krivac što su pobjednici u Prvom svjetskom ratu raspadom Jugoslavije bili prisiljeni potpisati svoj poraz. Osim toga, da je utjecaj Katoličke crkve u hrvatskom narodu BiH tako jak, da ga se ne može razvodniti kako kane učiniti u Irskoj, Poljskoj i Hrvatskoj, nego se treba iz Bosne i Hercegovine iščupati fizička nazočnost katolika i uništiti cjelokupnu ovdašnju crkvenu strukturu. Za mene je to monstruozno djelo, što sam u mnogo slučajeva javno izjavio. Osim toga, dano mi je također do znanja kako službeni predstavnici dvije vrlo utjecajne europske sile (je li još koje, ne znam sigurno) u BiH vide samo dva konstitutivna naroda – Srbe i Bošnjake, a da su Hrvati u BiH za njih nacionalna manjina. Više mi je sugovornika, iz raznih europskih država izrazilo čuđenje kad su od mene saznali da mnogo desetaka tisuća Hrvata ima svoje višestoljetne korijene na području Sjeverozapadne Bosne i Bosanske Posavine tj. na području entiteta RS. Čudili su se da im o tome „nikada nitko od hrvatskih političara nije govorio"?!
Je li pomoć iz Hrvatske dostatna?
Ne znam točno na što mislite. Ako mislite na pomoć Hrvatske oko učinkovitog nestajanja domicilnih bosanskih Hrvata iz njihovih rodnih mjesta, onda nažalost, mogu potvrdno odgovoriti.
Na primjer?
Iz bezbroj konkretnih primjera znam da su – uz naše ovdašnje Srbe i druge, kao i uz utjecajne predstavnike međunarodne zajednice u BiH – povratak i održivi ostanak prognanih naših Hrvata, koji su se nakon rata željeli vratiti u svoj rodni kraj sudbonosno opstruirali brojni utjecajni politički dužnosnici na svim razinama vlasti u Hrvatskoj. Na naše brojne i mnogostruke uporne molbe da se dodijeli materijalna i osobito politička pa i pravna pomoć za održivi ostanak naših prognanika, koji su se željeli vratiti u svoj rodni kraj, kao i onima koji su izdržali cijeli rat, ali su ostali bez osnovnih materijalnih sredstava za nužnu obnovu i normalizaciju svoga života, pomoć od hrvatske Vlade je k nama stizala tek „na kapaljku".
Zašto?
Uglavnom je to godinama išlo na drugu stranu! To vrlo dobro znaju svi oni u strukturama vlasti u Hrvatskoj koji su odlučivali kome će i kolika pomoć biti dodijeljena. Osobno sam zahvalan onim pojedincima iz državne, županijske ili gradske vlasti iz Hrvatske koji su nam dodijelili i onoliko pomoći koliko su dodijelili. Bez nje bi nam bilo u mnogo pogleda još gore nego što je sada.
'Dižem svoj glas'
A pomoć iz Katoličke crkve iz Hrvatske? Je li dovoljan jedan simbolički tjedan zajedništva s katolicima iz BiH?
Rekli su mi neki pojedinci, koji slove kao „dobri poznavatelji stvari" da su se (valjda samo neki!?) službeni predstavnici Katoličke crkve uglavnom držali službenog stava hrvatskog državnog vrha tj. podređenih organa civilne vlasti. Prošlo je bilo više dragocjenih poratnih godina dok se nije odlučilo za organiziranje godišnjeg „Tjedna zajedništva s katolicima (i drugim ljudima) u BiH". I ta, do sada dobivena materijalna pomoć svakako je dragocjena, jer dolazi kao melem barem na jednu od brojnih pa i smrtonosnih rana na tijelu iste Katoličke crkve u istom hrvatskom narodu, kojega je Božja Providnost htjela imati s desne strane rijeka Une i Save tj. u susjednoj zemlji BiH.
Obnove crkava?
Treba svakako reći da su se gotovo sve nadbiskupije iz Hrvatske financijski bile uključile u obnavljanje pojedinih porušenih crkava i crkvenih objekata u Bosni i Hercegovini. Našoj je javnosti zacijelo poznato kako su i papa Benedikt XVI 2012., a onda i sadašnji papa Franjo 2014. – preko svojih državnih tajnika kardinala Bertonea i kardinala Parolina – izričito poticali biskupe Hrvatske biskupske konferencije da zajedno s biskupima BK BiH, dođu do korisnih inicijativa koje bi pomogle „da hrvatski narod mogne nastaviti vršiti svoje crkveno poslanje u Bosni i Hercegovini i nuditi svoj dragocjeni doprinos za društveni život Zemlje".
Osjećate li nakon svih ovih godina borbe i osobnog zalaganja gorčinu i tugu?
Ne bih rekao gorčinu, ali tugu da. I razočaranost pa i zbunjenost. Tuga me hvata što i nemali broj članova iste Crkve iz istog naroda kojem i ja pripadam – zajedno s nepoznavateljima i prezirateljima Krista i njegova evanđelja indirektno, ali i izravno osporavaju Kristu „stanarsko pravo" na području ove zemlje, gdje su tijekom mnogih dramatičnih stoljeća naše narodne i crkvene povijesti brojni katolici i njihovi duhovni vođe svojom krvlju svjedočili svoju vjernost Kristu i njegovu Namjesniku na zemlji.
Tko vas je razočarao?
Razočaran sam dosadašnjim ponašanjem intelektualaca – uključujući i medijske djelatnike, osobito iz hrvatskog naroda – s obzirom na njihovu s pravom očekivanu obvezu promoviranja humanosti i zauzimanja za temeljna ljudska prava svih ljudi pa tako i njihovih sunarodnjaka ovdašnjih Hrvata. Zbunjen sam što sam „prisiljen" – još odavno – biti mnogima „kost u grlu", iako to nikako ne želim.
Što vam je činiti?
Želim, što je moguće dosljednije, izvršavati onu obvezu koju mi nalaže evanđelje, a izrijekom ju nam je naglasio veliki i sveti papa Ivan Pavao II. prigodom svog apostolskog pohoda Sarajevu 1997. tj. da „dižem svoj glas, upozoravajući na nasilja, raskrinkavajući nepravde, nazivajući zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima braneći povjerenu mi zajednicu Kristovih vjernika, ne dopuštajući da me zaustavi ni jedna ovozemaljska vlast".
Imate li nade da će se situacija popraviti?
Što se tiče moje vjere u mogućnost kvalitetnog iskoraka i omogućavanja i ovdašnjim katolicima u BiH bolje budućnosti, ona je neupitna. Na temelju dosadašnjeg dugogodišnjeg iskustva poznato mi je da pravedni mir i mirna, sigurna i sretna budućnost za sve ovdašnje stanovnike (ali i drugdje) nisu niti mogu biti plodovi korijena i stabala političke lukavštine, ciničnog forsiranja sebičnih interesa ili ravnoteže straha. Za postizanje dugoročnog mira i izgradnju sretne budućnosti za sve mora se svojski potruditi oko pronalaženja zajedničkog oblika mišljenja i čovjekoljublja; mora se dati i osigurati pravo i pravda za sve jednako i u svakom slučaju učiti i dobro izučiti teško ali uzvišeno umijeće opraštanja.
Odakle crpite taj optimizam i vjeru?
Kao kršćanin vjerujem u uskrslog Krista koji je bio potpuno satrven i likvidiran. Bez Kristova uskrsnuća – i svega onoga što je iza toga uslijedilo u Crkvi i po Crkvi u svijetu – bila bi i za nas, u ovakvoj situaciji sigurna samo rezignacija i očaj. A ovako sam svakodnevni svjedok njegova veličanstvenog djelovanja u srcima i životima ovdašnjeg „malog stada" njegovih učenika, koji, surađujući s Kristom, omogućuju da klice pomirenja i Božjeg mira u njihovim srcima izrastaju u prepoznatljiva stabla s dobrim plodovima, koji su itekako potrebni tolikim našim sugrađanima. Krist po nama želi i njima svima dati do znanja da ih voli i želi spasiti!
To u BiH je samo mali eksperiment... Ista sudbina ceka i Hrvate u samoj Hrvatskoj. Englezi su vodili rat na Falklandima, 10-ak tisuca kilometara daleko, zbog sacice svojih sunarodnjaka. Hrvati su spremni suradjivati sa vlastitim neprijateljima u iskorijenjivanju dijela vlastitog naroda s teritorija na kojem je zivio stoljecima! Da li ce itko, ikada imati respekta za takav narod? Da li takav narod ima buducnost? Nazalost, odgovor je negativan na oba pitanja. Cini mi se da nije nimalo slucajno sto biskup Komarica mnogo cesce upotrebljava rijec "katolik" nego rijec "Hrvat". Dovoljno je samo pogledati neke od komentara, i treba se distancirati...