Posljednja dva desetljeća često smo uspoređivali Irsku i Hrvatsku. Obje se nalaze na rubovima stare Europe, imaju sličan broj stanovnika, bile su pod političkom dominacijom susjeda, dugo su se borile za neovisnost, katoličke su nacije i izrazito iseljeničke zemlje, a poznate su i po svojoj gostoljubivosti i smislu za uživanje u životu.
Međutim, posljednjih godina sve je više razlika među tim dvjema zemljama. Irski BDP per capita iznosi više od 60 tisuća dolara te je jedan od najviših u Europi, dok je onaj hrvatski na samom začelju Europe te iznosi pet puta manje. Irska od 2000. bilježi najveći rast populacije godišnje, dok se Hrvatska nalazi u grupi zemalja koje imaju najbrži pad stanovništva. Hrvatska ubrzano stari, što zbog niske stope nataliteta, što zbog iseljavanja mladih, a Irska je jedna od rijetkih članica EU koja se može pohvaliti pomlađivanjem stanovništva.
Zanimljivo je kako su Hrvatska i Irska sredinom devedesetih imale gotovo istu stopu mortaliteta i nataliteta, a 2004. su godine imale i jednak broj stanovnika. Od tada do danas Hrvatska demografski tone, a Irska jača. Još osamdesetih Irska je bila među gospodarski najnerazvijenijim i najsiromašnijim zemljama Europe te se borila s izrazito visokim stopama nezaposlenosti. Međutim, od početka devedesetih Irski BDP u konstantnom je porastu i danas je gotovo šest puta veći nego 1990. U samo dvadeset godina dosegli su razinu susjedne Britanije, u čijoj su sjeni živjeli stoljećima. Irska danas ima najveću razinu stranih ulaganja po stanovniku u Europi. Među najvećim je izvoznicima softvera i farmaceutskih proizvoda na svijetu te ima najveći broj zaposlenih u high tech sektoru u Europi.
Ne prepoznajemo dijasporu
S obzirom na to da su mediji prepuni Irske kao novog utočišta iseljenih Hrvata (čak se pojavio i novi turistički slogan za Irsku kao parafraza onog našega „Ireland – full of Croatian life“), možda bismo mogli ponešto naučiti od Irske te istražiti kako su od iseljeničke postali useljenička.
Dvije činjenice Irskoj idu u prilog – daleko prije Hrvatske izborila se za neovisnost i daleko prije Hrvatske postala je članica EU. Međutim, sve ostalo može nam biti primjer i inspiracija, odnosno za ostalo nemamo alibija za neuspjeh. Budući da je o irskim reformama, politikama privlačenja investicija, učinkovitom obrazovanju, poreznim olakšicama i useljavanju napisano jako puno, skrenuo bih pozornost na četiri dodatna čimbenika irskog uspjeha – promjenu društvene klime, prevladavanje društvenih podjela, iskorištavanje uloge povratnika iz iseljeništva te mudro međunarodno pozicioniranje.
Naime, David McWilliams, autor popularne knjige Papina djeca – nova irska elita 2009. iznosi podatak da se u desetak godina u Irsku vratilo oko 200 tisuća irskih iseljenika te da su utjecali na veliku promjenu društvene klime u zemlji, budući da su donijeli kozmopolitska shvaćanja, globalna poslovna iskustva ali i jačanje irskog identiteta i domoljublja. Tada čak 20 posto irske radne snage u dobi između tridesete i pedesete čine Irci koji su živjeli u inozemstvu te su sa sobom donijeli znanja, iskustva i kontakte. Oni su bili istinski pokretači promjena u gospodarstvu, dovlačenju velikih globalnih korporacija (u kojima su radili dok su živjeli u inozemstvu), ali i promjeni ulagačke klime.
Dakle, Irska je najprije privukla svoje iseljenike i njihove potomke, koji su vidjeli kako funkcionira globalni biznis i kojima je bilo stalo da pokrenu Irsku. A onda su zajedno privukli i svijet. To se pak pokazalo dobitnom kombinacijom za razvoj. Dapače, irski povratnici i useljenici pridonijeli su i promjeni društvene klime. Poznato je kako iseljenici razvijaju snažno domoljublje prema svojoj domovini. Međutim, to domoljublje ne isključuje druge, ne zatvara se u okvire, već je svjesno globalnog okruženja te benefita umrežavanja i multikulturalnosti. Tako McWilliams nalazi uzročno-posljedičnu vezu između irske otvorenosti i jačanja nacionalnog identiteta: „Što naša zemlja postaje multikulturalnija, što više stranih jezika Irci čuju na ulici i što nam više stranih kultura cvjeta pred nosom, postavljamo si više pitanja o sebi samima…“
Dakle, otvaranjem drugima Irci su počeli redefinirati svoj nacionalni identitet i više cijeniti svoje, ali isto tako pozitivnom energijom i domoljubljem utječu na druge da se dobro osjećaju u Irskoj i da što prije prihvate njezine vrijednosti. Hrvatska, osim na načelnoj razini, još uopće nije prepoznala snagu svoje dijaspore, posebice druge i treće generacije koju interesno sve više zanima Hrvatska, a čini se da ne vodi puno računa ni o onima koji su se iselili proteklih godina, kako bi ih nakon što se materijalno osiguraju i poslovno umreže jednog dana vratili. O politici useljavanja zasad je suvišno i govoriti…
Drugo irsko iskustvo govori nam o mudrom međunarodnom pozicioniranju suvremene Irske, što nije nevažno za privlačenje useljenika, ali i ulaganja. I pazite sad! McWilliams otvoreno kaže da suvremena Irska želi biti nekadašnji Dubrovnik. „Mi smo se ugledali na dubrovački pristup. Trgujemo koliko možemo, otvaramo se investicijama i pokušavamo gdje je god moguće proizvesti robu visoke kvalitete koja je više produkt inspiracije nego rada i znoja. (…) Upravo Irska nalikuje na drevni Dubrovnik zbog našeg poprilično elegantnog umijeća diplomatskog balansiranja. Naš odnos prema Europi je poput odnosa Dubrovnika prema Turcima. Uvukli smo se u krevet Europske unije i politički se vezali uz orbitu Bruxellesa, a pritom smo se ne samo zadržali, nego i poticali pomalo promiskuitetan odnos sa SAD-om.“
Dakle, Irci uče na primjeru Dubrovnika i prodaju nam dubrovačka iskustva, a mi nismo u stanju ništa naučiti iz svoje bogate prošlosti i primijeniti u sadašnjosti, nego uglavnom plešemo kako drugi žele ili se nekritički svrstavamo i bijemo tuđe bitke. Treći važan poučak McWilliamsove knjige odnosi se na prevladavanje društvenih podjela i stvaranje potpuno nove gospodarske i političke elite. Ni Irci nisu bili pošteđeni velikih društvenih podjela. Doduše, oni se nisu dijelili u odnosu na 1941. i 1945., već su imali golema razmimoilaženja između tzv. patriota i kozmopolita.
S jedne strane bili su tzv. „Hibernijci“ kojima su na prvom mjestu pripadnost irskom narodu, katolička vjera, irska kultura i jezik. S druge strane su oni koji sebe nazivaju kozmopolitima, koji su rođeni u Irskoj, ali sebe smatraju najprije građanima svijeta, a tek onda Ircima. Oni uvijek traže odgovore izvana, zgražaju se nad irskom uskogrudnošću, smatraju se liberalnima i otvorenima… Ovi one smatraju mrziteljima svega irskoga, a oni ove „zaostalom, sumnjivom, uskogrudnom silom koju treba zbaciti“. Jedna strana drugu je doživljavala kočnicom i godinama su bili zakopani u svojim rovovima. Sve do kraja šezdesetih dominirali su oni konzervativniji, početkom sedamdesetih dobili su na prevazi liberalniji. Onda je došlo do oštrog sukoba i zategnutih odnosa koji su desetljećima opterećivali naciju.
Sigurno vas to podsjeća i na hrvatska iskustva!? Tek krajem devedesetih dogodilo se rješenje – „pojavila se nova klasa Iraca koji nisu bili ni Hibernijci, ni kozmopoliti, nego su preuzeli ono najbolje i od jednih i od drugih i to stopili u jedinstven identitet“. Oni posljednjih 20 godina vode Irsku, neopterećeni prošlošću, starim podjelama i kompleksima, i to je očito tajna irskog čuda. Oni poštuju irsku tradiciju, ali nisu njezini zarobljenici. Njima više nije cool sve što je uvezeno, oni cijene autohtono, ali kvalitetno. Više nisu fascinirani globalnim komercijalnim proizvodima, već od svojih mitova, identiteta i simbola stvaraju izvozne proizvode. Kupuju sve svjetske brendove, ali ipak najviše poštuju svoje. Oni su doma i u New Yorku i u malom irskom selu. Oni se ne smiju onima koji iskreno vjeruju i ne smatraju ih zaostalima.
A oni koji su tradicionalni katolici ne nameću svoje vrijednosti drugima. Dapače, kod njih je itekako “in” biti moderan u očima drugih i istodobno biti kršćanin. Oni spajaju nespojivo i iz svega izvlače korist za svoju zemlju. Kako piše McWilliams, „stara konzervativna Irska postala je magnet za new age putnike, a liberalna Irska vrvi kršćanima“. Međutim, kako se ne bi stekao krivi dojam da Irska odbacuje svoju vjersku tradiciju, autor dodaje: „Unatoč tome što se govori o postkatoličkoj Irskoj, hodočašća u Lough Derg (popularno irsko svetište svetog Patrika, zaštitnika Irske, op. a.) su se povećala…“
Tektonski pomak
Oni su shvatili da ideološki rovovi, pa i jasno definirani stilovi života ne vode ničemu. Oni su odbacili stereotipe i unijeli totalnu promjenu u irsko društvo. Pored njih, oni koji inzistiraju na starim podjelama zvuče uistinu smiješno. I tako su se, kako kaže autor Papine djece, „riješili kompleksa manje vrijednosti koji ih je tako dugo gušio, a koji uvijek prati loše ekonomske prilike“. McWilliams zaključuje: “Došlo je do bitnog pomaka u našoj kulturi koji se nije mogao pripisati novcu, useljavanju ili politici. Bio je to pravi tektonski pomak”. Dakle, stvari dolaze iznutra, potaknute impulsom koji je dala dijaspora.
Pritom, kao što vidimo, ekonomija nije bila pokretač. Gospodarski rezultati došli su kao posljedica promjene društvene klime. Zahvaljujući svim tim promjenama, u Irskoj je danas više srednje klase i više obrazovanih ljudi te u njoj vlada zadovoljstvo veće nego ikad prije. Zato predstavlja toliki magnet i našim mladim ljudima. Iseljavanja ne možemo zaustaviti silom. To nije mogla ni Irska stoljećima. Ali barem ponešto možemo naučiti od te prijateljske nam i bliske države, kako nam Irska ne bi stvarno postala nova Hrvatska i kako bismo bili ne samo atraktivna turistička, nego i useljenička zemlja.
Ovo je 10 najskupljih gradova na svijetu - čak 4 iz jedne države:
Jugoslaveni moraju izumrijet pa onda nove generacije "neće biti opterećene starim podjelama"...