Mengalaba!, dovikujuju nam seljaci pikirajući mladice riže. Ususret nam
dolaze volovske zaprege do vrha natovarene trupcima tikovine i Toyotini
kombiji iz kojih ljudi gotovo da ispadaju. Vozimo se već 2000
kilometara po burmanskim selima u toyoti iz ‘79. To je jedini način da
se razgleda neotkriveni dio jugoistočne Azije jer noćni su vlakovi
ukinuti zbog gerilskih napada, a oni dnevni gmižu i po trideset sati,
dok su nesreće lokalnih aviokompanija česte.
Nesretna zemlja koja se boji balkanizacije
Dozvolu za ulazak u zemlju jedva smo uspjeli dobiti lažno se
predstavivši kao učitelji. Naime, mijanmarske vlasti novinarima ne
dopuštaju ulazak u zemlju ne bi li spriječile otkrivanje stvarne sliku
o narodu koji u 21. stoljeću živi pod diktaturom vojne hunte. Lažno se
predstavljamo i našem vozaču, jer dozna li vlada da taksisti voze
novinare, prijeti im zatvorska kazna.
– Vlada je za nedavne elementarne katastrofe, ciklona Nargis, potpuno
iscrpila narod usporavajući humanitarnu pomoć. Na kraju ju je počela
prodavati po trgovinama i zaradu uzimati za sebe – priča nam taksist
Awgyi žvačući i pljuckajući betel (lišće duhana, limete i tobasca).
Zaustavlja se ne bi li kupio grančice mohura koje će pričvrstiti na
haubu za sreću i sigurnost na putu. Cvjetovi jasmina slatkasto mirišu
njišući se o retrovizoru, nasuprot trulom smradu volovske balege na
putu.
Svakih šezdesetak kilometara stajemo na improviziranim benzinskim
postajama. Vlada je ograničila kupnju benzina na 60 litara dnevno, a za
svako prekoračenje služe usputne benzinske crpke u kojima se gorivo
ilegalno toči iz boca jack danielsa. Imati taksi u Burmi znak je
prestiža jer neispravne i rabljene toyote koštaju nevjerojatnih 15
tisuća dolara. I mi se osjećamo kao bogataši dok pred sobom imamo bunt
od 10 tisuća kyata (100 dolara) koji traje i traje. Stopa inflacije je
35 posto. Situacija se znatno pogoršala nakon ustanka 1988. u kojem je
pobijeno više od tisuću civila.
– Vlada je uvela represivne mjere i dodatne poreze kojima iscrpljuje
stanovništvo, svakom uzima 50 posto od zarade. Ovo je zemlja bez
budućnosti! Do –a-ye! Do – a- ye! (Zemlja je naša!), nekada su klicali,
sada svi šute, boje se – kaže Awgyi iza zatvorenog prozorskog stakla,
kako bi bio siguran da ga nitko neće čuti.
Zabranjeni grad
On svoju zaradu dijeli na tri dijela – polovicu daje državi, drugu
polovicu dijeli sa šefom te sa svojih preostalih 25 dolara hrani
bolesnu majku i brata. Vozimo se selom punim kućica na stupovima,
prekrivenih slamom, lijenih krmača koje se izležavaju pred kućnim
pragovima, prljave djece, mršavih pasa i žena koje nam domahuju nudeći
lubenice. Lokalni restorančići s modernim nazivima poput Manchester
Uniteda, u kojima okupljeni ljudi, s televizora koji rade uz pomoć
generatora, gledaju strane sapunice ili prijenose nogometnih utakmica.
Čak znaju za našu reprezentaciju! Slika je to ruralne Burme u kojoj
šezdeset godina vlada diktatura.
Na sjeveru pokrajine Mandalay pjeskoviti makadam dobiva grubi asfaltni
premaz. Žene na najjačem suncu ručno asfaltiraju autocestu prema novom
glavnom gradu, Naypyidawu, zaštićene samo tankim krugovima thanake na
obrazima, prirodnim make upom.
– Žene su prisiljene raditi za vladu na uljepšavanju gradova. Nekad su
gradile pruge, danas grade autocestu do prijestolnice vojne hunte –
objašnjava nam Awgyi. Doznajemo da će vlada u novi glavni grad uložiti
5 milijardi dolara! Istodobno, u državi od 50 milijuna stanovnika
sedamdesetak posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, a 40
posto prisiljeno je živjeti s 10 dolara godišnje! Osamnaest svjetskih
diplomacija odbilo je seliti se u novu prijestolnicu, želeći ostati u
Yangonu, što dovoljno govori o vladinoj popularnosti. U starom je gradu
još uvijek u kućnom pritvoru Aung San Suu Kyi, dobitnica Nobelove
nagrade za mir i zagovornica Nacionalnog saveza za demokraciju.
Htjeli smo posjetiti novi glavni grad, uvjeriti se u bogatstvo novih
rezidencijalnih vila i uložene milijune, ali nam je pristup bio
zabranjen.
Vlada ne dopušta ni stanovnicima Mijanmara ulazak u novu prijestolnicu.
Vlast kao da podiže svoju utvrdu, svjesna da bi se narod opet mogao
pobuniti zbog represije. Raskošne rezidencijalne vile današnjih babua
(vladara) zamijenit će dosadašnje kolonijalne u kojima će uživati samo
vojska.
Dok sunce tuče na prednje vjetrobransko staklo, Awgyi mi kao zaštitu
daje dnevne novine New Light of Myanmar da ih polijepim po staklu. –
Ionako ih u Burmi više nitko ne čita, novine su ovdje zaštita od sunca,
prepisane vijesti stranih agencija i hvalospjevi vladinoj politici –
kaže.
Provjere na cesti
Na checkpointima (za naplatu cestarine) na kojima nas zaustavljaju
stroge su kontrole, pa se ne usuđujemo fotografirati. Naš vozač
podmićuje dječake – vojnike. Objašnjava nam da nas provjeravaju jer
turisti u Burmi posjećuju samo zone poput Bagana – doline sa 2248
hramova. Sela, u kojima živi većina stanovništva, nisu posjećena.
Taksisti ne smiju voziti turiste izvan granica glavnog grada Yangona
ako ne posjećuju turističke zone! – Stanovništvo u Baganu moralo se čak
iseliti iz svojih domova 1990. kako bi turisti imali ‘više prostora za
razgledavanje’ – prisjeća se Awgyi koji je zbog takvih mjera napustio
rodni grad. Nastavljamo prema sjeveru do jezera Inle. Vozimo uz rijeku
Ayeyarwady, dugu dvije tisuće kilometara. Njome splavari prevoze bambus
za izradu kućica na stupovima. Nekoliko sati poslije penjemo se po
strmim zavojima do sjevera. Pažnju nam odvlače seoska djeca uz cestu
koja preko megafona traže donacije za gradnju novih hramova. Na granici
siromaštva, Burmanci će za hramove dati posljednji novčić, vjerujući da
će im u sljedećem životu sve biti nadoknađeno pokažu li se velikodušni
prema Budi.
Žene ručno polažu asfalt prema novom glavnom gradu
U theravada budizam vjeruje 89 posto stanovništva. Gdje god se
okrenemo, iz pjeskovitih potleušnica pod tikovim stablima vidimo
monumentalne spomenike novih hramova, koji se zlate prkoseći
siromaštvu. Mnoge obitelji šalju svoju djecu u redovnike jer je to
jedini način da ih prehrane. Tako je bilo i s Awgyijem. Dječaci
(redovnici) ujutro stoje uz rub ceste s keramičkim posudama u koje im
mještani ubacuju kuhanu rižu. Svoj jedini obrok blagovat će do podneva
na podu drvenih redovničkih samostana. Ti nas prizori uredno prate dok
se vozimo burmanskim selima ili zastajemo kako bismo ih promatrali.
Izbjeglice na jezeru Inle
Ploveći jezerom Inle u sampanima (čamčićima) susrećemo ljude u
sojenicama od trstike okružene šašem i malim vodenim vrtovima. U
muljevitoj vodi ispiru rublje, kupaju se, love ribu veslajući jednom
nogom. U jednoj od potleušnica susrećemo žene okovanih vratova iz
plemena Karen koje su pred etničkim čišćenjem zauvijek napustile svoje
domove, a sada žive od poziranja turistima. Etničke manjine
desetljećima su trpjele maltretiranje režima, a većina je stanovništva
pod oružanim napadima bježala da spasi živote.
Aung Myo Win, vlasnik restorana na vodi Golden Kite, kaže da se na
vladin režim stanovništvo već naviklo. – Živimo ignorirajući represiju
koja nam se nameće – kaže. Od turistice Talijanke naučio je pripremati
talijanske specijalitete, pa u svom jelovniku nudi pizze, njoke i
špagete bolonjez, podilazeći tako bogatim i izbirljivim turistima.
U Mijanmaru ljudi imaju uzrečicu: “Vojnici nikada ne umiru, oni
nastavljaju živjeti.” Ugušivši ustanak 1989., vojna hunta mijenja ime
države iz Burma u Mijanmar, ne bi li tako izbrisala događaj u kojem je
ubijeno tisuću prosvjednika, većinom studenata i nenaoružanih civila. –
Svi se još sjećamo kada je vojska bajunetama napala goloruk narod.
Ubijali su sve, redovnike, studente, žene, djecu... sve koji su se 8.
kolovoza pojavili pred zlatnim stupom u Yangonu – prisjeća se Ma Chaw,
umirovljeni profesor povijesti. U predvorju hrama na jezeru Inle
pokazuje nam ptice koje se prodaju u krletki. Kupite li pticu, možete
je pustiti da slobodno poleti. Ovaj običaj nije neobičan za zemlju
pritisnutu diktaturom, bez slobode javnog mišljenja. Stanovnici pod
represijom vojske i države osjećaju da stalnim porezima državi plaćaju
svoju slobodu. Zatvoreni u krletke poput ptica, plaćaju da bi slobodno
poletjeli.
