Nakon što se saznalo da je Tihomir Orešković kandidat za mandatara Vlade RH, odmah su se uzbunili ovdašnji ideološki osinjaci. Kada je postao mandatarskim kandidatom počeli su se umnažati i ideološki prigovori. Posljednji je bio predsjednik IDS-a Boris Miletić, koji je sastavljačima Vlade poručio da IDS ne kani podržati formiranje Oreškovićeve vlade, jer da su ideološke i svjetonazorske razlike između njih prevelike! Predsjednik IDS-a se apriorno vrijednosno s budućim mandatarom ne slaže, premda Orešković i nije javno priopćio koja su to njegova temeljna svjetonazorska i politička uvjerenja! Jedino je rekao da je domoljub i fiskalni konzervativac.
Bivši je premijer pak razloge za svoju mrzovolju spram budućega premijera pokušao naći u nijekanju njegova političkog legitimiteta. Na tragu svoje zločestoće o “slučajnoj državi”, Zoran Milanović je i Tihomira Oreškovića nazvao “slučajnim premijerom”. Tako se Orešković u vrlo kratko vrijeme mogao osobno osvjedočiti kolika je ideološka nesnošljivost u hrvatskoj politici i uvjeriti koliko je u njoj netolerancije. Kad je Vlado Gotovac, govoreći o našoj političkoj kulturi i općekulturnom “stanju fakata”, spominjao “zapušteni narod” mnogi su negodovali, tvrdeći da nas Gotovac zapravo vrijeđa. Međutim, danas smo svjedoci da je Gotovac imao pravo. Kada ministar unutarnjih poslova glede prišluškivanja čelnika Mosta javno kaže da Božu Petrova poziva da se s njime suoči “ako ima muda”, onda Ranko Ostojić samo na prostački način potvrđuje nekadašnju Gotovčevu tvrdnju. Ipak, prvenstvo u uvođenju uličarskog jezika u politiku ima Ostojićev stranački šef Zoran Milanović. Toliko prostota, nesnošljivosti i isključivosti još nije viđeno u četvrt stoljeća naše politike. Ta je isključivost vrhunac dosegla njegovim stavom: “mi ili oni!”. On koalicijskim “ustašoidima” stoga odbija predati vlast i kao da se sprema formirati “pokret otpora”. Kao da se sprema u šumu u partizane poput svoga idola Tita! Milanović je zapravo i Voltairea okrenuo naglavačke. Prosvjetitelj je u svojoj maksimi o toleranciji rekao: “Ne slažem se s onim što govorite, ali ću uvijek braniti vaše pravo da govorite”. Milanović bi taj postulat preokrenuo da glasi: “Gadi mi se to što govorite i nikada neću dopustiti da bilo što govorite!”.
Milanović je čak i podvalu, odnosno prijevaru pokušao legitimirati kao dopušteni politički čin. Tako je za vrijeme pregovora s Mostom, usprkos dogovoru s Karamarkom o prekidu pregovora o tripartitnoj vladi, dopustio Karamarku da prvi kaže da ih prekida, da bi ih potom on sam odmah nastavio!
Milanović ni to ne smatra nemoralnim.
Tihomiru Oreškoviću, pristiglom iz neke druge kulture, neće sigurno biti lako s balkanskim makijavelizmom, ni s ideološkim puritanizmom.
>> Bi li Reiner bio iskren da je na skijanje krenuo sa sarmom
>> Kani li se apsurd u Hrvatskoj trajno nastaniti?
Ma da, ali to je tek mala slicica iz dugo-dugo-dugometraznog filma prostota, nepodopstina, nekulture, balkanizma (tesko mi je sve nabrojiti) u reziji Zokija Milanovica.