S multipleks kinima, uza sva druga čudesa, i do nas je došao američki štos poznat kao “skrivena premijera”. Odeš u kino, platiš kartu, sjedneš i ne znaš koji će ti film pustiti. Priča mi je u startu bila bezvezna i nisam nikada došao u iskušenje okušati gledateljsku sreću. Pogotovo nakon kalvarije koju je prošao bivši susjed, koji je s pomodnom djevojkom otišao na skrivenu premijeru pa mu je uletjela “Prevoditeljica” s Nicole Kidman, njemu krajnje nezanimljiv film o nekakvoj nižoj službenici u UN-u koja se upleće u velike dramatične političke igre.
Kaže da se tako nije napatio od dubrovačkog ratišta ‘91. Skrivena premijera se u biti obraća publici za koju unaprijed pretpostavlja da nije posebno zahtjevna, jer sama pristaje na to da će progutati sve što joj se servira. Jer kakav je kriterij gledatelja koji ode u kino, a nema pojma što će gledati? Ima tu i nešto od ruskog ruleta, jer kažu da se gledatelji skrivenih premijera ne dižu i ne napuštaju kino ni onda kad im je film užasno loš, već fatalistički trpe do kraja prema onoj – tražili ste, gledajte, ili još boljoj: sam pao, sam se ubio.
Na taj fenomen “skrivene premijere” podsjeća me situacija oko imena ministara u novoj vladi. “Predstava” je u petak kada se izglasava Vlada, a javnost do pred sam kraj ne zna koga će gledati u njoj. Mediji danima pumpaju napetost oko identiteta novih ministara, ispaljuju se stalno nova imena, lista u jednim novinama je potpuno drukčija od one u drugima, od danas do sutra neki već sigurni ministri otpadaju, javljaju se nova neočekivana imena, svatko ima neke svoje izvore informacija o novim ministrima za koje tvrdi da su najpouzdaniji…
Takvom stanju kumovala je specifična situacija oko formiranja Vlade, u kojoj sada imamo tri strane, HDZ-ovu koaliciju i Most, koji su se nekako uspjeli nagoditi oko mandatara Oreškovića, a onda i njega kao treću instancu. Svi imaju pravo veta, pa do samog kraja traju složeni procesi pregovaranja, a na kraju će se u petak, dok čitate ovaj tekst, Oreškovićev konačni prijedlog sastava nove vlade naći u Saboru.
Stanje je takvo da ni najpouzdaniji izvor, dok se još pregovaralo, ne zna pouzdano nijedan ministarski ishod, jer Petrov ne zna koje karte drži Karamarko, a on pak ne zna na što će uložiti veto Petrov. Obojica nisu sigurni koji su prijedlozi potpuno po volji Oreškoviću. Neki pijuni će se u takvoj igri možda svjesno odmah izbočiti, znajući da će biti odbijeni, kako bi se na kraju ustoličili pravi ljubimci. Kako je tu i Oreškovićevo pravo izbora, u nekim resorima se može dogoditi rasplet po modelu španjolskog nogometnog prvenstva: očekuje se ishod između Reala i Barcelone, a na kraju, nakon što se favoriti međusobno iscrpe, prvenstvo osvoji marljivi i uporni Atletico.
Bilo bi puno ozbiljnije da se proces ubrzao i da smo znali prijedlog sastava nove vlade barem tjedan dana prije glasovanja u Saboru, što bi omogućilo zastupnicima da se informiraju o novim ministrima, tako da mogu suvislije diskutirati i donijeti ozbiljniju odluku o podršci ili odbijanju Vlade.
Ovako će saborska rasprava biti ili improvizacija, commedia dell’arte, ili teatarska izvedba unaprijed pripremljenih rola. Može se pretpostaviti da će oporbeni zastupnici bez kriterija kritizirati sve, i da bi isto učinili da su im ponudili bilo koga drugoga, a da će oni iz vladajuće većine hvaliti ministre više nego rođene majke, iako će i za većinu njih oni biti “skrivena premijera”.
Nadajmo se da će nas oporba poštedjeti gnjavaže s fintom otezanja do ponoći kada, po njihovim riječima, istječe rok za izglasavanje Vlade, jer od toga očito nema ništa pa je bolje da se dodatno ne blamiraju.
Inače i među zastupnicima vrije, a prebacivanja na stranu vlasti su već počela. O tome svjedoči mučna epizoda sa zastupnicom Rusak, koja je prvo s trojkom napustila Most pa je nastao blok HRID-a, a onda je napustila HRID i otišla u klub s HSLS-om, dakle praktično postala dio vladajuće koalicije. Poštenije bi bilo da je ušla direktno u HDZ. HSU tvrdi da je s njezina službenog maila dobio nemoralnu ponudu. U tom slučaju ne zna se što je gore, takva politička trgovina ili plitki način na koji se ona radi. Ako se pokaže da je zastupnica pokušala politički trgovati sa službenog maila, teško se odlučiti je li više zabrinjava to što u takvom postupku ne vidi ništa loše, tj. da nije svjesna protuzakonitosti takvog djelovanja, ili, ako je svjesna, da je toliko naivna da “griješi” sa službenog maila.
Ako se tvrdnje HSU-a pokažu točnima, bit će to sramota za nju, za HRID u kojem je bila do jučer, ali i za Most preko kojeg je ušla u Sabor i čiji je dio bila do “prekjučer”. Jesu li to nova lica i novi standardi u politici?
Dok je trajala psihoza oko imena novih ministara, u javnost je kao na traci jedan dan izlazila jedna lista imena, pa sutra opet neka druga. Teško je bilo u općoj pomutnji razlučiti gdje doista ima vatre – jesu li neki “ministri” sami puštali svoja imena da bi dobili na težini, jesu li neka imena puštena kao blef da bi drugi, pravi prijedlozi, javnosti bili prihvatljiviji kao manje zlo, u smislu: bolje ovaj nego onaj…
U takvim prilikama se vidi koliko je centar Zagreba malen. Dovoljna je bila šetnja gradom dva popodneva zaredom da, unatoč hladnom vremenu, vidite nekoliko potencijalnih ministara i s njima popričate, osjetite atmosferu iščekivanja “skrivene premijere”, vidite kako se neki dojučerašnji pajdaši međusobno čudno gledaju. Na špici je vladala neka čudna atmosfera, svatko misli – da nije on… Kad se u utorak pročulo da će ministar kulture biti četrdesetogodišnjak i veliko iznenađenje, u šali na piću kažem prijatelju filmologu Bruni Kragiću – ja mislim da si ti, a on replicira – ja sam uvjeren da si ti! A onda zajednički optužimo prisutnog komparatista Tomislava Brleka, čije bi ministarsko imenovanje od desne vlasti doista bilo iznenađenje…
U kuloarima su se, za resore koji se tiču moje “firme”, a to su znanost, obrazovanje i kultura, spominjala imena s potpuno disparatnim politikama. Kolege s Filozofskog s kojima sam razgovarao, bez obzira na političku orijentaciju, na tu temu listom su navijali da bude netko “naš”, gdje “naš” znači s našeg fakulteta, svejedno je li konzervativni katolik ili liberalka, samo da nije “njihov”, a to je netko s tehničkih fakulteta. Što se tiče Ministarstva kulture, lijevi drugovi su se nadali nekoj bezličnoj figuri, prešutno priželjkujući situaciju iz Sanaderovih vremena – vlast formalno desna, kulturna hegemonija lijeva. Desni su špekulirali oko toga tko bi od onih kojima se nadaju da će se ukazati na “skrivenoj premijeri” efikasnije skinuo Frlju sa sise mrske mu države, te pomeo virtualnu scenu tzv. nezavisnih državnih medija i službeno proglasio kraj (post)jugoslavenske kulturne matrice.
Bio je ovo politički zanimljiv tjedan iščekivanja, nagađanja, predviđanja i klađenja. Od danas smo već puno pametniji. Drug Lenjin je govorio kako je bit svake politike kadrovska politika. Kadrovska križaljka ove vlade nastala je kao složeni sustav kompromisa. Moglo je ispasti stotinu kombinacija, na koncu je ispala jedna, ova koju imamo. Tjedni pred nama donijet će analize novih ministara i zakulisnih igara koje su dovele do toga da su na koncu ispali baš oni. Neka im je sa srećom. Pod nogama im je krhko tlo labilne koalicije, nad glavom uglavnom neskloni mediji i destruktivna oporba, a pred njima hrpa problema.•
>> Mandatar Tihomir Orešković objavio listu ministara: 'Ovo je Tim's team'
Ohrabruje puno novih lica s respektabilnim životopisima.