Javne radove, ulaganja države u infrastrukturu, povećanje državnih rashoda na javni prijevoz, javnu elektroenergetsku mrežu, komunalne telekomunikacijske sustave i slično, mnogi ekonomisti predlažu kao metodu pokretanja rasta bruto domaćeg dohotka, kao mogući lijek za izlazak iz stagnacije i depresije. Ali, “na nož” ih, osobito u Hrvatskoj, dočekuju “neoliberali” i “libertarijanci” koji, kako je izvrsno primijetio Mark Blyth u svojoj briljantnoj knjizi “Politika rezanja potrošnje” (izvorno: Austerity), mrze državu, shvaćaju da ne mogu bez nje, a ne žele je plaćati.
Već i na samu pomisao da bi povećanje javnih investicija moglo pokrenuti ekonomiju “neoliberali” uzvraćaju “možda u Americi, ali ne i u Hrvatskoj”, ili “da, ali to si mogu priuštiti samo bogati” te “državne investicije istiskuju privatne”. I stručna je literatura podijeljena oko tog pitanja, već ovisno o tome iz koje “škole” ekonomije potječe, da li raspravlja o velikoj ili maloj, otvorenoj ili samodostatnoj, nisko zaduženoj ili prezaduženoj državi.
Stoga vrijedi upozoriti na studiju iz vrhunskog izvora, u izdanju Međunarodnog monetarnog fonda, koja je ovih dana donijela meritorni pravorijek: javne investicije u zemljama u razvoju (među koje spada i Hrvatska) i u kratkom i u duljem roku povećavaju domaći proizvod. I ne samo to.
MMF-ovi analitičari rigoroznom su analizom ustanovili da neočekivane, odnosno nenajavljene javne investicije, koje za ekonomiju predstavljaju šok, u kratkom roku povećavaju zaposlenost, potiču ili uvlače (eng. crowd-in) privatne investicije te, što je najzanimljivije otkriće – smanjuju imovinske razlike među građanima.
Za one koji žele saznati više, recimo da su MMF-ovi istraživači Davide Furceri i Bin Grace Li u studiji “Makroekonomski (i redistribucijski) učinci javnih investicija u gospodarstvima u razvoju” (WP17/217) ustanovili da neočekivano i nenajavljeno 10-postotno povećanje državnih investicija povećava društveni proizvod za 0,1 posto u istoj godini, a pet godina kasnije za oko 0,4 posto. Takav ekonomski šok u vrlo kratkom vremenu povećava zaposlenost za oko 0,15 posto. No, da bi šok bio učinkovit, moraju biti ispunjeni i stanoviti uvjeti.
Većinu njih Hrvatska zadovoljava, dok se u jednome nalazi na rubu. Prema procjeni McKinseyja, svijet od 2016. do 2030., samo da bi podržao očekivane stope rasta, mora u gospodarsku infrastrukturu investirati 3,8 posto BDP-a, što je u prosjeku 3,3 bilijuna dolara na godinu. Dvije trećine tog iznosa trebaju osigurati gospodarstva u razvoju pa je odgovor na pitanje hoće li im se to isplatiti od presudnog značaja. MMF-ovi istraživači izračunali su da hoće.
Ali, više će se isplatiti onim državama kojima su gospodarstva trenutno u zastoju, zatim onima koje prakticiraju devizni režim fiksnog tečaja, koje su zatvorenije, koje već nisu prezadužene i koje javne investicije realiziraju učinkovitije. Stoga je MMF-ova preporuka zemljama u razvoju: s javne potrošnje fokus seliti na javna ulaganja i povećavati im efikasnost.
Nedavno sam proučavo ekonomske uspjehe poslijeratnih Japana i Njemačke, te SIngapura i Južne Koreje. Svi imaju jednu zajedničku stvar: štednju kojom je upravljala država i usmjeravala je u visoko profitne djelatnosti koje zahtjevaju puno kapitala: elektronsku industriju, auto industriju, čeličnu industriju...... Na početku su štitili svoju slabu proizvodnju visokim carinama, dok ne ojača, uspostavili su snažne institucije, antikorupcijske mjere i prvenstveno su se fokusirali na prodaju bogatim zemljama. Kod nas neki još uvijek zazivaju tekstilnu industriju i slično kako bi se natjecali sa Bangladešom, izvoz se uglavnom svodi na bivšu SFRJ....