Hrvatska je najmanje utjecajna država Europske unije – pokazalo je nedavno istraživanje europskog portala Politico. Neki su se odmah obrušili na “glasnika” nazivajući ga nekredibilnim, a metodologiju istraživanja subjektivnom. Međutim, to rangiranje ipak govori o tome kako nas drugi doživljavaju i podsjeća nas na ono što godinama osjećamo i vidimo. Ne treba biti politološki obrazovan da bismo shvatili u kojoj mjeri sami odlučujemo o svojoj sudbini pa vanjsku i unutarnju politiku prilagođavamo nacionalnim interesima, a u kojoj mjeri plešemo kako netko drugi svira. Čak i na temelju površne analize medija možemo uočiti koliko su naši lideri “teški” u globalnoj igri moći, odnosno koliko ih se uvažava i pozorno sluša. Uostalom, kad ste posljednji put čuli da je Hrvatska pokrenula neku međunarodnu inicijativu, koju su prihvatile, podržale i oživotvorile druge članice EU? Kad je to Hrvatska uspjela nešto blokirati, zaustaviti ili barem pridobiti utjecajne prijatelje da to odrade umjesto nje? Kad smo imali jasan stav o nekom važnom međunarodnom pitanju, od izraelsko-palestinskog sukoba do izbjegličke krize, a da nismo išli drugdje po vlastito mišljenje? Vjerujemo li stvarno da hrvatski glas za europskim stolom vrijedi koliko i onaj, primjerice, Danske, Nizozemske, Belgije ili malenog Luksemburga, koji je Europi dao čak i prvog čovjeka Europske komisije? Sve nam to govori o (ne)moći hrvatske diplomacije! Pravo je pitanje stoga što je radila naša diplomacija sve ove godine?
Znali igrati i razigravati
Apsurd je to veći što znamo da hrvatska ima sjajnih diplomata i da je znala igrati i razigravati na svjetskoj političkoj pozornici čak i u nepovoljnijim okolnostima.
Nedavno se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović čak obrušila na ministra vanjskih poslova Miru Kovača, s upitom – rade li neki naši diplomati za Hrvatsku ili za zemlje u kojima trenutačno obnašaju dužnosti? Naime, bilo je pomalo otužno gledati posljednjih mjeseci, ali i godina, kako se Hrvatskoj podmeće, kako je se blati i uvlači u jeftine spletke, elegantno zaobilazi i narušava joj se politički rejting, a reakcije onih koji su plaćeni da o tome vode računa ili ne postoje, ili su zakasnjele, ili neprimjerene...
Neki i štete ugledu zemlje
Logično je da šef diplomacije Kovač, bez obzira na vlastite sposobnosti i iskustvo, ne može u nekoliko mjeseci promijeniti i ispraviti ono što se godinama pogrešno radilo. Ali bi posljedice, ako se ubrzo što ozbiljno ne promijeni, mogle biti dugotrajne.
Geopolitička slika svijeta posljednjih se godina potpuno izmijenila, funkcioniranje međunarodnih odnosa već desetljećima ne odvija se u tajnosti, već pred reflektorima i kamerama. Diplomatsko zanimanje postalo je mjerljiva, radna, a ne samo ceremonijalna aktivnost. A velikog dijela hrvatske diplomacije sve to kao da se uopće ne tiče. Neki provode mandat odlazeći samo na primanja i koktele, pišući službene bilješke i organizirajući proslavu Dana državnosti... Neki čak svojim izjavama i ponašanjem štete ugledu zemlje. Doduše, ima i velik broj onih koji svojom predanošću, kreativnošću i odgovornošću uporno promiču hrvatske interese, njezinu kulturu, turizam i gospodarstvo te nas povezuju s ostatkom svijeta, ali su proteklih godina rijetko za to bili nagrađeni ili dodatno motivirani.
Politika u virtualnom svijetu
Radovan Vukadinović, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za međunarodne odnose, još je 1998. pisao da je moderna diplomacija izgubila na svojoj “romantičnosti” te postala “biznis komuniciranja između vlada”, što iziskuje više stručnjaka za pojedina područja, a manje diplomata opće prakse. To je na vrijeme shvatila čak i većina tranzicijskih država, koje su svojim diplomatima počele davati konkretne naputke i mjeriti njihov učinak – od povećanja izvoza na tržištu zemlje primateljice i rješavanja bilateralnih problema, do većeg broja pozitivnih novinskih izvješća o njihovoj domovini. Upravo jačanje gospodarskih odnosa te utjecaj na javno mnijenje u zemlji primateljici nametnuli su se kao primarna zadaća suvremenih diplomata, jer je to preduvjet i uspješnijim političkim odnosima. Prigodom okupljanja svih dvjestotinjak njemačkih šefova diplomatskih misija u Berlinu, u rujnu 2000., državni tajnik Wolfgang Ischinger za Berliner Zeitung je izjavio: “S obzirom na promijenjene izazove, diplomati bi se trebali manje baviti gospodarskom statistikom, a više ofenzivnim odnosima s javnošću. Umjesto uobičajenog prikupljanja informacija, veleposlanstva se moraju više posvetiti sudjelovanju u oblikovanju mišljenja u pojedinim zemljama.(...) Od veleposlanika se više ne traži da bude klasičan tajni diplomat, nego da politički aktivno utječe na oblikovanje javnog mišljenja i odluka svoje zemlje u zemlji u kojoj gostuje. Veleposlanik sutrašnjice mora biti PR agent modernog tipa za Njemačku.”
To što su Nijemci strateški počeli raditi početkom ovog stoljeća, Amerikanci rade još od šezdesetih godina – kreiraju i vode javnu diplomaciju. Među prvima su shvatili da nije dovoljno biti dobar s političarima pojedine zemlje (bez obzira jesu li na vlasti ili u oporbi), već se izboriti za naklonost njezinih građana. Tako se nisu oslanjali samo na službene kanale već su koristili moć medija i počeli izravno utjecati na kreiranje javnog mišljenja u pojedinim državama kroz glazbu, film, književnost, način života, turizam, sveučilišne razmjene i sl. Tako sami odgajaju i stvaraju svoje nove kupce, poklonike, lobiste, prijatelje ili barem smanjuju broj neprijatelja... Ne treba nas onda čuditi, kao što piše poznati britanski teoretičar brendiranja država Simon Anholt, što djeca od Hong Konga do Paragvaja piju Coca-Colu, sanjaju o McDonald’su i žele kaubojski šešir i par pištolja, odnosno Barby lutku. Na raspolaganju su imali i još uvijek imaju cjelokupnu hollywoodsku industriju, ali i medijske servise poput Glasa Amerike. Koliko je SAD-u važna javna diplomacija najbolje svjedoči činjenica kako je na inicijativu predsjednik Billa Clintona 1999. USIA – Američka informativna agencija, koja je upravljala mašinerijom međunarodne komunikacije, izravno pripojena State Departmentu, kako bi još više dobila na važnosti, ali i budžetima. Zanimljivo je kako su za ključne ljude postavljeni – ne isluženi političari – već vodeći stručnjaci za marketing i odnose s javnošću. Amerikanci su svjesni kako se politika danas vodi u virtualnom svijetu, i kako su uz činjenice podjednako važni (ako ne i važniji) dojmovi i slike. Tada je imenovana i prva pomoćnica državne tajnice za javnu diplomaciju Evelyn Lieberman. Ta stručnjakinja za odnose s javnošću i političku komunikaciju u Senatu, nedavno preminula u Washingtonu, tada je izjavila kako se u vrijeme razvoja informacijske tehnologije i satelitske televizije ne može voditi diplomacija iza zatvorenih vrata, već da diplomati moraju znati komunicirati i s javnošću i s masovnim medijima.
Ivo Sanader još kao oporbeni lider i vrstan diplomat gospodarsku promidžbu Hrvatske smatrao je prvorazrednim zadatkom svake diplomatske službe
Ako mislimo da su Njemačka i SAD nedostižni uzori, ugledajmo se, primjerice, u Dansku. Ta se zemlja nakon objavljivanja karikatura proroka Muhameda 2005. našla na crnoj listi čak 11 muslimanskih zemalja. Međutim, vještom diplomacijom, ne samo da su vrlo brzo vratili povjerenje arapskoga svijeta već su im nastavili uspješno prodavati i sjemenski krumpir.
Bio bi grijeh ne spomenuti da je i Hrvatska imala dobrih ideja, želja i namjera u jačanju svoje diplomacije i prilagodbama suvremenim trendovima. Primjerice 2001., nakon dolaska na vlast Račanove i Budišine koalicije, objavljena je strategija razvoja Republike Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću”, a u njoj je posebno mjesto pripalo i reformi hrvatske diplomacije, kao preduvjetu za ostvarenje zacrtanih vanjskopolitičkih ciljeva. Autori su lijepo predvidjeli kako će se međunarodni odnosi sve manje odvijati na sigurnosnom ili čisto političkom planu, a sve više na gospodarskom, kulturnom, sportskom, obrazovanom, informatičkom, okolišnom i migrantskom planu. Iako se tada još idealistički gledalo na “globalnu pobjedu demokratskih načela liberalnog internacionalizma”, strategija jasno kaže kako će biti manje tajnih, a više gospodarskih, kulturnih i drugih vrsta diplomacije, manje “profesionalnih”, više stručnih diplomata, manje “yes mena”, više individualnog kreativizma, prihvaćanja koncepta “long life learninga” i u diplomaciji... Diplomati i kreatori vanjske politike, predložili su tada stručnjaci okupljeni oko Instituta za međunarodne odnose, morali bi često nastupati pred saborskim odborima, posebice onim resornim, gdje bi predstavljali plan svog rada i izvještavali o njegovim učincima. Oni bi trebali imati objektivna i stručna izvješća o međunarodnom položaju Hrvatske, “za razliku od vremena kada se znalo slati i ono što je političko vodstvo željelo čuti“. Ministarstvo vanjskih poslova, prema istom prijedlogu, trebalo je postati mjesto analitičke i logističke potpore. Usto bi trebalo utemeljiti posebno savjetodavno tijelo Ministarstva – Vijeće za međunarodne odnose, koje bi okupljalo stručnjake s ciljem pronalaženja novih i kreativnih prijedloga i rješenja u vanjskoj politici, kadrovskim i drugim poslovima važnim za reformu hrvatske diplomacije. Međutim, gotovo ništa od tih prijedloga nije sustavno zaživjelo. A Hrvatsku su i dalje zastupali u najvećoj mjeri oni koji su se odlikovali odanošću strukturama na vlasti, a ne stručnosti i kreativnosti.
Stručnjaci ili uhljebi
Ivo Sanader još kao oporbeni lider i vrstan diplomat gospodarsku promidžbu Hrvatske smatrao je prvorazrednim zadatkom svake diplomatske službe. Hrvatska se ozbiljnije počela baviti organiziranjem gospodarske diplomacije u ljeto 2003., kada je utemeljena i posebna uprava za to područje te su raspisani natječaji za stručnjake koji bi trebali promovirati hrvatsko gospodarstvo. Međutim, učinci su tog novog pristupa na žalost izostali, iako pojedinim diplomatima treba odati priznanje jer su nas gospodarski zbližili s pojedinim državama. Međutim, to su bili više rezultati njihove upornosti i suradnje s privrednicima nego organizirane državne strategije. U vrijeme vladavine Vesne Pusić na zagrebačkom Zrinjevcu, imali smo čak ustrojenu službu za javnu diplomaciju, a na njezinu čelu i dobrog poznavatelja trendova, međutim, osim novog hrvatskog portala nijedna kreativna ideja (posebice uoči ulaska Hrvatske u EU) nije uspjela proći “stručni“ filtar kabineta Zorana Milanovića. Prema tome, očito smo opet na početku kad je riječ o strategijama i reformama!
Iako na promociji Hrvatske u svijetu i njezinu umrežavanju, osim hrvatske diplomacije, rade i Hrvatska turistička zajednica, Ministarstvo kulture i Hrvatska gospodarska komora, nema međusobne koordinacije i jedinstvene državne strategije upravljanja vlastitim brendom. A kad se u nekom inozemnom mediju dogodi, primjerice, negativan članak usmjeren protiv Hrvatske s potpuno krivim činjenicama, obično se rijetki nađu pozvanima reagirati, pa takvi poslovi ostanu na dobroj volji hrvatske dijaspore i njihovih udruga. Dakle, Hrvatska nema središnje državne institucije, poput razvijenih zapadnih država, koja bi strateški upravljala ugledom i komunikacijom sa svijetom, a vanjska politika posljednja je dva desetljeća prilično lutala, pa i sami diplomati često nisu bili sigurni što im je činiti i kakvu Hrvatsku predstavljati (mimo klasičnih vanjskopolitičkih naputaka koje dobivaju iz centrale). A kako je među njima popriličan broj onih koji nemaju adekvatnih znanja i sposobnosti (neki čak nedovoljno poznaju Hrvatsku, njezine potencijale i prednosti, a neki nemaju pojma o zemlji u koju su poslani) te se oslanjaju uglavnom na politički pedigre, teško je očekivati bolje rezultate. Da se razumijemo, nije grijeh političko imenovanje. Čak i u SAD-u predsjednik Obama je dio veleposlaničkih mjesta razdijelio svojim prijateljima i onima koji su mu najviše pomogli u kampanji. Ali pritom nije ugrozio američki nacionalni interes jer je i među njima birao one koji imaju predispozicije i koji će najbolje zastupati političke i gospodarske ciljeve SAD-a. Dakle, bez obzira na reforme i ustrojstva, stručnjaci su stručnjaci, a uhljebi su uhljebi.
Iako se govori kako diplomati provedu jednu polovicu svog radnog vijeka zabavljajući druge diplomate, a drugu polovicu bivaju zabavljani od njih, u stvarnosti su rijetke države koje još mogu priuštiti takav luksuz. Želite li rezultate u diplomaciji, morate na raspolaganju imati radišne ljude širokog obrazovanja, inteligentne i pronicljive, dobrih komunikacijskih sposobnosti, upućene u relevantna društvena i politička zbivanja, koji dobro poznaju zemlju primateljicu. Moraju poznavati tamošnje javno mnijenje i znati kako će utjecati na njega (zbog toga se američki diplomati pripremaju za nove misije i godinu dana unaprijed, a naši diplomati nerijetko doznaju kamo idu tek mjesec dana prije). Moraju biti vješti pregovarači, plijeniti pozornost i znati zadobiti povjerenje. Dakle, osobnost diplomata igra vrlo značajnu ulogu. Dapače, često je važnija osobnost diplomata i njihove prezentacijske vještine nego stajališta njihove zemlje.
