Deset udaraca remenom po stražnjici nasred ulice. Zamahivao je otac, a
udarce primao njegov 13-godišnji sin. Okrutna scena, čiji je
epilog bila prijava i kazna od tisuću kuna. Dogodila se lani, no i
danas, na početku kampanje Vijeća Europe protiv tjelesnog kažnjavanja
djece, koji podržava i Hrvatska, isti otac ne žali što je
istukao dijete.
Šokantno? Možda i nije prema posljednjem Unicefovu
istraživanju čak polovina roditelja u Hrvatskoj smatra da je opravdano
ponekad udariti dijete.
- Ne podržavam batine, no nisam imao drugo
rješenje govori 42-godišnji otac troje
djece (podaci poznati redakciji, detalje ne objavljujemo zbog
zaštite maloljetnika). Ne djeluje agresivno, ako to
išta znači, a takav glas ga ne prati ni u susjedstvu u
mjestu na sjeveru zemlje.
Kulminacija problema
Batine su bile kulminacija dvomjesečnih problema sa sinom. Do tada je
"imao sve što je želio", bio "dobar kod kuće i u
školi". Nikada nije dobio batine.
Nestajao je novac iz kuće. Odjednom, sin ima novi mobitel. Izvali
bljezgariju da ga je dobio od prijatelja, potom prizna da je uzimao
novac. Obećao je da više neće govori otac. Uskoro
je imao još jedan mobitel, pa još jedan, pa
još jedan, a zatim i videoigrice...
To je krivo govorili bi mu. Neću
više odgovarao bi im pognute glave. I tako
mjesecima, svaki dan, roditelji su molili, pokušavali
"podmititi", nudili kompromis. Ništa. Krao je i u
školi, a ocjene su se svele na jedinice. Stalno je lagao
kako ih je ispravio. Roditelji traže razgovor s pedagogom. Njegov
savjet bio je da "mora pisati zadaće".
Počeli smo ga kažnjavati, uzeli smo mu televizor pa računalo.
Ništa. Socijalna radnica kazala nam je da ga damo u dom "da
se malo trgne". Kako u dom, lomili smo se. Što će tamo biti
s njim? Bili smo pred zidom, bespomoćni. Sve institucije gdje smo
molili za pomoć okrenule su nam leđa, ponašale su se kao
maćeha, njima je cilj oduzeti dijete. A mi smo gubili sina, meni je sin
propadao. Uhvatio nas je strah. Sav taj novac... Da se ne
drogira? kaže otac. Nekoliko dana poslije supruga je
otišla u školu. Doznala je da sin nije bio na
nastavi pet dana.
U glavi mi je tutnjalo dok sam obilazio grad s prijateljima i tražio
ga. Umirao sam od straha. Već sam ga vidio kako leži negdje s iglom u
ruci kaže otac. A onda ga je ugledao živog i
zdravog u salonu videoigrica.
Daj pet...
Znaš da moraš biti kažnjen. 20 udaraca
kazao mu je. Znam. Daj pet, pregovarao je sin.
Dogovorili smo se za deset. Pazio sam da ne udaram jako.
Zašto na ulici? To je dodatna kazna, neka ga bude
sram kaže otac. Dalje se sve odigravalo munjevitom brzinom.
Stigla je policija, dječak je odveden k liječniku. Nije bio ozlijeđen.
Stigla je i socijalna radnica.
Ona je odvodila njega, a mene policija. Tad se slomio. Briznuo je u
plač, molio da ga ne odvode, da mene puste. Nije popustio zbog batina,
no one su do toga dovele kaže otac. Tata je prošao
s prekršajnom prijavom i kaznom od 1000 kuna. Nije
dobro tući djecu, mene nikada nisu tukli. Ali sam sretan što
sam udario sina. Znam da će me svi osuđivati. Ali vratio se u
školu, prestao krasti, smirio se. Spasili smo ga
kaže otac.
Kazne: I do 10.000 kuna te 40 do 60 dana zatvora
Hrvatska ima vrlo dobru zakonsku osnovu koja brani tjelesno kažnjavanje - svaki oblik tjelesnog kažnjavanja zabranjen je Obiteljskim zakonom, a kažnjiv po Kaznenom zakonu i Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Kazne su od sedam tisuća do 10.000 kuna, te od 40 do 60 dana zatvora. No, unatoč zakonskom okviru vrlo je malo prijava te, shodno tomu, i presuda. Kao i kod obiteljskog nasilja između partnera, tjelesno kažnjavanje djeteta vrlo se često smatra obiteljskom stvari u koju se bolje ne miješati. Pri predstavljanju kampanje “Podignite ruku protiv tjelesnog kažnjavanja djece” sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Živković-Zigante objasnila je kako je sudska praksa neujednačena, a presude i odbacivanja slučaja ovise o sucu pojedincu i njegovoj ili njezinoj senzibiliziranosti. Vrlo rijetko se dosuđuju kazne veće od minimalnih, dodala je i naglasila kako je sucima potrebna edukacija.
Privlačenje pozornosti
Promjena u ponašanju djeteta ne događa se preko noći. Traje to kroz duže razdoblje, no roditelji vrlo često primijete kada je problem eskalirao i tada očekuju brzo rješavanje problema, a to ne ide samo tako, objašnjava psihijatar Domagoj Šimac iz zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece, ograđujući se od komentara konkretnog slučaja. Problematičnim ponašanjem, pogotovo ako ono nastupi naglo, djeca često pokušavaju privući pažnju roditelja, kao da poručuju “Tu sam, vidi me”, a “uspjeh” batina - odnosno “dovođenje u red”, može se u nekim slučajevima jednostavno objasniti time da je dijete sretno što je napokon dobilo pozornost roditelja. – Batine ne discipliniraju - one su izraz ljutnje i bijesa roditelja – kaže Štimac. Ako je problem eskalirao, treba potražiti stručnu pomoć i uključiti se u tretman koji zna potrajati, dodaje. Nažalost, u konkretnom slučaju, otac kaže da su mu svi okrenuli leđa.
