Nekad je bio najveća glumačka zvijezda u domovini, a danas glumi s najvećim režiserima i najpoznatijim glumcima u svijetu. No Rade Šerbedžija vraća se i pjevanju, a njegov novi album 'Vrijeme je, draga, vrijeme je' pun je zanimljivih poruka.
Otpjevali ste na novom albumu jednu od najljepših pjesama Johnnyja Štulića 'Meni se dušo od tebe ne rastaje'. Jeste li se s njim vidjeli ili čuli zbog toga?
Nisam ga zvao, jer da sam ga pitao da mi dozvoli da snimam tu pjesmu, ne bi mi dozvolio. Ali, ta pjesma potječe iz naše veze, našeg prijateljstva, iz tog vremena kad smo se družili. On je bio mladi pjevač, ja malo stariji glumac, i on je meni tu pjesmu napisao za predstavu koju sam režirao u Gavelli 1989. godine, Hrvatski slavuj. Tekst je napisao Borislav Vujčić, ja sam režirao i igrao sam Krležu u toj drami. Štulić mi je napisao pjesmu za tu dramu. On je svirao i pjevao na videu i ovo je vraćanje njemu te neke energije. I želja da se čuje njegova sjajna poezija.
Nagađalo se kasnije da je tom pjesmom Štulić slutio raspad Jugoslavije.
Ne mislim tako... To je jedna emotivna, ljubavna pjesma. Riječ je o mladom paru, jednom mladom hrvatskom književniku i njegovoj djevojci i pjesma je tome odgovarala. Sad mu vraćam tu njegovu pjesmu, jednu od najljepših njegovih pjesama.
Je li vam se nakon toga javio?
Ne, čuli smo se zadnji put prije osam-devet godina.
Frljić je hrabar čovjek. On ima pravo na svoju umjetničku istinu
A vaša nova pjesma 'Vrijeme je, draga, vrijeme je', ima li ona političku poruku?
Ima političku poruku. To je moja pjesma inspirirana protestima ljudi u Sarajevu, kad sam vidio te ljude koji su izašli na cestu, koji su protestirali. Pjesma ima poruku o cijelom tom užasu u kojem živimo. Pa ljudi tamo žive od 400-500 kuna, kako je njima?
U medijima se tvrdilo da protesti nisu socijalni, nego da su dirigirani, bošnjački.
To ne stoji, to su ljudi izvanstranački, ljudi koji su na rubu egzistencije, ljudi različitih nacionalnosti. Naravno da će svaka vlast to reći da se obrani. Bila je to prava revolucija. Revolucija o kojoj ja razmišljam da će doći jednoga dana. Ali koja neće imati nikakve predznake ljevičarske.
Nego?
Jednostavno, revolucija ljudi koji više ne mogu živjeti ovaj život, koji će početi rušiti neke zgrade, neke institucije, neke simbole, počet će razarati i nitko ih neće moći zaustaviti. Kad milijuni gladnih, obespravljenih ljudi nasrnu, nikakva vojska ni policija neće ih moći zaustaviti. Govorim o svijetu, o kapitalizmu, izrabljivanju naroda, imperijalizmu koji je porobio narode. Taj narod to više neće moći izdržati.
Je li grčka Syriza i Alexis Tsipras na tom tragu?
Da, to je to.
Ali svi kažu, oni su se zadužili, uzeli su novac, kupili automobile, mobitele...
Ma to su priče za malu djecu. Kupio sam romobil, a ti si mi ukrao cijelu ulicu i pola Grčke. To je ta priča. Treba biti revizija, nećemo to, ne priznajemo da je netko to uime nas prodao. Tražimo natrag sve što nam pripada.
Dakle, u toj pjesmi je vrijeme za revoluciju?
Da... Ali dok ne počne revolucija, vrijeme je za našu ljubav... Da je tamna vremena ne unište... Vrijeme je užasa, ali je i vrijeme da se ne damo užasnim vremenima... Vrijeme je, draga, ti i ja da se skupimo. Kao bube u kori neuništivog stabla... Ali... U tom našem mraku pronaći ćemo trenutak da se dodirnemo za ruku, da se ljubimo, da preživimo na taj način, uz našu ljubav. Zajedno smo jači... Treba i u teškim vremenima pronaći u sebi optimizam...
Sad pjevate i svoje pjesme, a nekad ste govorili Arsenovu 'Ne daj se, Ines', koju pamte naraštaji.
Bilo je to 1973. Arsen je štampao svoju knjigu pjesama i kad je imao svoje koncerte, zvao me i ja sam recitirao 'Ne daj se, Ines'. I odjedanput je ta Ines dobila tu neku zanimljivost, ljudi su je zavoljeli, pa smo je snimili.
Zašto su je zavoljeli, što mislite?
Zbog izuzetne poezije Arsena Dedića, a i zbog nekog mog imidža tada, tih godina. Kad sam igrao neke uloge na filmu, mladi ljudi su to prepoznali, tada sam po anketama lista 'Studio', početkom 70-ih, bio najpopularniji u Jugoslaviji hahaha..., i to sedam godina zaredom... Bio sam i treći po popularnosti u anketama Glasa Koncila. Iza pape i Majke Tereze.
Moja djeca iz prvog braka povezana su s djecom iz drugog. Svi smo jedna familija
Je li ta pjesma na neki način feministička, upućena ženama koje okolina tjera u kalupe, da budu jake i ostanu svoje?
Ne, to je nježna pjesma, to je pjesma jednoj nježnoj djevojci, da se ne da užasnim vremenima. Ne bih rekao da je feministička, iako, ja sam na strani feminizma, član sam svih feminističkih udruga. Poznam žene i mislim da imaju puno razloga tražiti prava koja im pripadaju, jer su savršenije od nas.
Na ispraćaju Kemala Montena od suza niste uspjeli govoriti o njemu. Što vam je to prijateljstvo značilo?
Kemal je bio veliki pjevač, veliki pjesnik, kantautor. Napravio je možda najviše hitova u Jugoslaviji. Mene s njim veže prijateljstvo od najranije mladosti, kad je on počinjao, kad sam ja počinjao, družili smo se, voljeli smo jedan drugoga, on moje filmove, ja njegove pjesme.
Koja vam je njegova pjesma najdraža? Ovih dana se puno vrtjela 'Sarajevo, ljubavi moja'?
Meni je najdraža 'Jedne noći u decembru'. A kad je došlo vrijeme rata u toj našoj državi, to nas je posebno povezalo, ja dolazim k njemu u Sarajevo, držali smo koncerte, pisali pjesme, družili se. A i kasnije, cijelo vrijeme smo se družili sve do kraja. Bilo je to divno prijateljstvo.
Jeste li preboljeli smrt Jugoslavije?
Ja o tome više ne razmišljam. Politički, ona je mrtva... Ali ona živi u mome sjećanju kao zemlja nekog mogućeg socijalizma u kojoj su ljudi bili zaštićeni i zaposleni, prilično sretni u svojim životima...
Sad imate i iskustvo života u Americi, kazali ste da djeca tamo nemaju slobodu kretanja, svuda ih voze roditelji.
Ma da, tamo je kaos, apsolutno užas. I zapravo posvuda u svijetu vlada užas. Malo je mjesta gdje se čovjek može slobodno i bezbrižno kretati i dostojanstveno živjeti.
Zapanjujuće je koliko toga sad radite. Pjevate, glumite u filmovima, vodite glumačku školu, režirate svoj prvi film. Čini se kao da sad imate sve više za reći?
Ne zapravo, ja nemam ništa za reći. Jedino što radim, radim svoj posao, glumim još u nekim američkim filmovima. Sad sam završio ulogu u 'Downtown Abbeyu', te epizode serije uskoro će doći u Hrvatsku. Super mi je tako, što se bavim svojim poslom intenzivno, pišem pjesme, imam koncerte, snimio sam film.
To je Oslobođenje Skoplja, je li film gotov?
Film sam režirao zajedno sa svojim sinom Danilom. Sada ga počinjemo montirati. Montažer će biti Nikolas Gaster, jedan od najboljih u Europi ("Before the Rain") Dakle, s te je strane super. Sve drugo je život. Šetam korzom u Rijeci svaku noć. Svaku večer izlazim negdje oko 11 sati i tako šetam, uglavnom sam. U to vrijeme nema mnogo ljudi, nađem neki kafić, popijem svoje vino, pa opet šetam i idem kući spavati.
Imate petero djece, kći Lucija glumi, sin Danilo režira, sad i mlađe kćeri idu tim putem. Osniva li se to dinastija Šerbedžija?
Mi smo svi jako povezani. I Danilo i Lucija, moja djeca iz prvog braka, povezani su s djecom iz drugog braka, mi smo jedna familija i to je fantastično.
Zašto vas nema na hrvatskom filmu? Zovu vas slavni američki autori, kao što je Stanley Kubrick, ali vas u hrvatskom filmu nema. Jesu li vas zvali?
Teško je meni igrati u hrvatskom filmu, ipak sam ja star čovjek. Jedino da neku ulogu za mene posebno naprave, hahaha...
Pa dobro, za velike se zvijezde pišu uloge.
Ima divnih režisera u Hrvatskoj, ali oni imaju svoje glavne junake, što je sasvim prirodno i logično. Ja sam bio junak Pavlovićevih, Galićevih i Tadićevih filmova. Hoću raditi s Frljićem. On me zvao, sad pregovaramo o tome.
Što ćete raditi?
Nešto klasično.
O Jugoslaviji ne razmišljam, ona je politički mrtva. Ali ona živi u mome sjećanju kao zemlja mogućeg socijalizma u kojoj su ljudi bili zaštićeni i zaposleni
Što mislite, kakva je Frljićeva uloga danas? Svuda se oko njega diže velika buka, sad u Hrvatskoj, a i u Beogradu se digla velika buka zbog njegove predstave o Zoranu Đinđiću.
Dizala se velika buka i oko predstava Ljubiše Ristića, kad smo mi radili KPGT, predstave 'Misa u a-molu', 'Karamazovi'... Bili smo oštri... Prvi put se progovorilo u hrvatskom teatru o Golom otoku i o Staljinovim čistkama. Bila je to provokacija. To je ono što kazalište treba biti. I Frljić je takav, njega to zanima, on provocira, postavlja pitanja. Važno je da je u tomu svemu što on radi velika teatarska estetika. To je doista umjetnost. Gledao sam njegove predstave, i 'Aleksandru Zec' i 'Hrvatsko glumište' i 'Mrzim istinu' i 'Hamleta' i 'Turbofolk'. Interesantno je da je i režirajući u Beogradu predstavu o Zoranu Đinđiću bio burno napadan od dijela tamošnje javnosti i srpskih nacionalista. Frljić je hrabar čovjek. On ima pravo na svoju umjetničku istinu i svoj teatar. Milijuni ljudi u svijetu su protestirali i nosili bedževe "Je suis Charlie" braneći slobodu izražavanja i satiru. I ne mislim da je Frljićev teatar jedini ispravan put u kazališnoj umjetnosti. U pravom demokratskom društvu ima mjesta za različite estetike. I sve te različite estetike imaju pravo da budu viđene.
Vidjela sam da ste slušali Slavoja Žižeka na njegovu Filozofskom teatru u Zagrebu. Ima li nešto što je rekao sad što vas se dojmilo?
Pratim Žižeka već godinama, čitam njegove tekstove, njegove knjige. On je apsolutno fascinantan.
Jeste li u Hrvatskoj ili u susjednim zemljama zapazili neke mlade glumce?
Ima mnogo dobrih mladih glumaca, i u Zagrebu i u Beogradu i u Sarajevu. U Ljubljani nisam bio. U Skoplju sam sad radio film s fantastičnim mladim glumcima. Tako ima nekih posebnih, interesantnih ljudi. Veliki sam fan Kazališta mladih u Zagrebu. Volim te predstave, a naročito glumce u njima. Ksenija, Nina, Jadranka... i svi ostali. A u Krešu Mikića sam potpuno zaljubljen. Gledao sam ga u dvije predstave i u filmu. Sjajan je. Najbolji Trepljov kojega sam ikada vidio. Naravno, tu je i naš genijalni Ozren Grabarić...
Koja vas je uloga odredila? Je li to Matan? Ima komentara da imate neke sličnosti s tim likom.
Matan je divna uloga. Raosovi 'Prosjaci i sinovi' su vrhunska literatura, takva lepeza karaktera da ne znam gdje je takvo što zabilježeno. Savršenstvo. Raos je bio neviđen talent i to je osnovna snaga te serije. Na tu snagu je došao Tonči Vrdoljak, koji je iz tog kraja, poznavao je te ljude, on je napravio briljantan posao. A i mi glumci smo bili dobri. Šovo, Lepeta, Špiro, Uglješa, Ilija, Vlasta, Iva Marjanović i svi drugi glumci divni.
Je li vam žao što vas stariji pamte kao Matana, a mlađi prepoznaju kao ruskog zlikovca iz američkih filmova?
Ja se nadam da me moja generacija pamti i po Hamletu i Melkioru i Horvatu i Leoneu i Peeru Güntu... Ali iznenadili biste se koliko me mladih ljudi voli kao Matana. Cijela Hercegovina nosi Matanove slike i izreke po svojim mobitelima. A što se igranja ruskih zlikovaca tiče, krenulo je od novinara. Dakako, meni nesklonih. Ne vidim ništa loše što sam igrao tih nekoliko Rusa u američkim blockbusterima. Ali igrao sam i druge karaktere u velikim svjetskim filmovima, 'Prije kiše', 'Fugitive Pieces', 'Eyes Wide Shut', 'South Pacific', 'Io sono Lee', 'The Truce' Francesca Rossija. Neki od tih filmova nisu došli u Hrvatsku. To su moji najjači filmovi. Ali da, moj "Boris the blade" iz filma "Snatch" ili "Zdrpi i zbriši" kako su ga ovdje preveli, jedan je od popularnih filmskih junaka u cijelom svijetu. Postoje klubovi s njegovim imenom, i australski hard rock bend. Uglavnom, u cijelom svijetu ljudi me poznaju najviše po toj ulozi.
U Beogradu su 1992. pucali na vas, u Zagrebu nisu htjeli s vama razgovarati i sad kažete da ste sretni što ste se uopće mogli vratiti kući. Ali mi se nekako čini da se niste vratili, ostali ste u Rijeci, na Brijunima. Kad ćete se vratiti u Zagreb? Tako da i oni koji imaju samo za tramvajsku kartu dođu na predstave?
U Zagrebu smo igrali mnoge naše predstave. I to uglavnom u HNK. I žao mi je da nismo u mogućnosti igrati za onu publiku koja ima samo za tramvajsku kartu jer to bi bila naša najželjenija publika. Kad ću se vratiti u Zagreb? Pa, ja iz Zagreba nikada nisam ni otišao. Još uvijek dolazim u svoje omiljene restorane i prolazim svojim ulicama. I srećem neke svoje stare prijatelje. I sve je isto k'o i prije... I ništa više nije isto... Život se mijenja... I bili bismo jako sebični kada to ne bismo razumjeli...
Da, ali mislim na to da Teatar Ulysses stalno djeluje u Zagrebu.
Ne može, jer mi smo kazalište na otvorenom, to je ambijentalno kazalište i vrlo je teško naći prostor u Zagrebu da bismo to tu igrali, zato i ne možemo igrati Kralja Leara u Zagrebu. Ja se i ne bavim drugim kazalištem, već samo tamo igram.
Angelini Jolie ste rekli da niste gledali njezine filmove, ne gledate čak ni svoje filmove. Gledate li televiziju?
Gledam televiziju cijelu noć, gledam sport, različite sportove.
Što mislite o političkoj situaciji u Hrvatskoj, o vladi Zorana Milanovića?
Mislim da ne postoji nijedna magična vlada koja može u tri godine izvući ovu zemlju iz onoga gdje je ona bila kada je Milanović formirao vladu. U katastrofalnoj privatizaciji i korupciji, uglavnom je sve rasprodano u Hrvatskoj... I kako da se ostvaruje društveni i ekonomski profit kada su sredstva za proizvodnju uglavnom u rukama stranog kapitala.
I što je onda put? Revolucija? Sviđa li vam se Ivan Sinčić?
Ne poznajem čovjeka. On je svakako interesantan civilni pokušaj pokretanja akcija za oslobođeno društvo. Iako nisam siguran da je pravi čovjek za takvu vrstu revolucije... Ali je veliki fenomen, koliko ga je ljudi podržalo i prepoznalo njegove rečenice koje su izravno govorile o željama i potrebama hrvatskog stanovništva. To znači da je sazrelo vrijeme za jednu ozbiljnu socijalnu revoluciju.
Ali, ljudi su ga uzeli za ozbiljno.
Pa naravno, jer ljudi žele čuti riječi nade i spasa.
Je li to Radnička fronta Mate Kapovića, jeste li čuli za njih?
Ne znam, nisam čuo za njih.
Jeste li gledali danas Novaka Đokovića?
Jesam, mi smo prijatelji i uvijek umirem za svaki njegov meč. Njegov je tenis genijalan, savršen.
Razmišljate li o bogu? Što mislite, ima li ga?
Ja ne znam ništa o bogu. Ja bih htio da on postoji, ne mogu reći da ne postoji. Htio bih da postoji i osjećam se napuštenim što ga tako dugo nema.
>>Rade Šerbedžija od suza nije mogao izreći ni riječi o Kemalovoj smrti
>>Rade Šerbedžija pohvalio se 'selfijem s najdražom Anđom'
Rade nije glumac samo po zanimanju, on je to po svemu! U svakom režimu se dobro snalazio a "užas" koji proživljava bi mnogi objeručke prihvatili!