Prvi put u četiri godine u HDZ-u više ne vlada jednoumlje. Pobuna je krenula. Možda još uvijek teška riječ, no činjenica jest da se u vrhu stranke stvorio otpor prema soliranju šefa stranke Tomislava Karamarka. Taj pokret, pobunu ili, kako bi to kazali oprezniji stranački veterani, unošenje zrnca razuma, kao što se i najavljivalo i očekivalo, vodi – Milijan Brkić, zamjenik predsjednika stranke.
Kako bilo, monolit oko Karamarka jest puknuo, pukotina je krenula i više neće stati. Za HDZ, u kojemu se i nakašljavanje na sjednici Predsjedništva tretiralo kao pokušaj puča, to jest velika novost. Kao što je velika novost što se Brkić “usudio” proturječiti Karamarku. Na Brkića se uvijek gledalo kao na “momka” “alkara” Karamarka. I istina, svi su vidjeli da je Brkić godinama bio slijepo odan Karamarku, kao što su vidjeli i da mu Karamarko ne uzvraća istom mjerom. Emancipacija Brkića počela je kada je osjetio i posumnjao da Karamarko ili ne dijeli više iste ideale ili je sebe stavio iznad tih ideala. A Brkićevi su ideali jednostavni – hrvatski nacionalni i interes i interes stranke.
Samo je ta sumnja da je Karamarko krenuo drugim putem mogla pokrenuti otpor kod Brkića. Ako se i pokaže da u ovom trenutku Brkić za svoje ideje, a osnovna je da bi Karamarko trebao napustiti pozicije u Vladi i biti zamijenjen nekim drugim iz HDZ-a, nema još većinu u vrhu (a tvrdilo se da ima nadzor nad Predsjedništvom) i nije sada presudno. HDZ-ovcima je u tradiciji da se sporo pokreću. Ovaj tremor unutar HDZ-a znači da je dio vrha i članstva shvatio da, koji god korak u idućim danima stranka poduzme, nije svejedno hoće li u tome stranku voditi Karamarko i njegova poljuljana osobnost ili će biti pametnije da stranka delegira nekog neoštećenog. Karamarko i njegovi pouzdanici tradicionalno ne vjeruju anketama, pa ne prihvaćaju da se trend preokrenuo i da rejting HDZ-u ubrzano tone.
Dio HDZ-ovaca, pak, smatra da šef stranke živi u paralelnom svijetu te da više nije sposoban korektno analizirati trendove, kao ni svoj položaj u javnosti, pa i u stranci. Stoga će on, sigurno, pokrenuti žestoku akciju kontra “pobunjenika” i probat će ih sasjeći. No, u HDZ-u se već dogodio “klik”, i to samim time što je Karamarko prisiljen odsad dijeliti svoje ideje i strategije sa stranačkim vrhom. To dosad nije trebao i uvijek je izbjegavao zatvarajući se s nekoliko svojih pouzdanika, daleko od očiju stranačkog vrha. O svojim novim akcijama Karamarko će biti prisiljen konzultirati se s ostalima jer će mu se u suprotnom brzo stvarati novi Brkići. To što Brkić nije iz prve uspio sa svojim zahtjevom javno iznesenim pred svima, da Karamarko da ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade RH, ne znači, naravno, da se taj zahtjev ne može i ponoviti. Otpor prema planiranom Karamarkovu Blitzkriegu, gdje je on uvjeren da će maknuti i Oreškovića i Petrova te presložiti Sabornicu tako da on postane premijer – upravo počiva na trijeznom zaključku i uvjerenju kako Karamarko ne može dobiti 76 ruku za to. Ali bi toliko ruku možda mogao dobiti HDZ kada bi odustao od nepopularne ideje da Karamarko može biti premijer. Ideja razumnog preslaganja počiva, dakle, na potrebi micanja Karamarka u stranu.
Taj dio HDZ-a, koji se sada pobunio protiv faraonizacije Karamarka, želi spriječiti potonuće Vlade i zna da ovakav HDZ ne smije inicirati prijevremene izbore jer će proći kao Titanic. Pouzdanici oko Karamarka, i on sam, i dalje, poput onog orkestra, sviraju na palubi misleći da je potonuće Titanica neponovljivo.
