Andrićev boravak u Beogradu kratko je trajao jer nakon dvogodišnjeg činovničkog rada u Ministarstvu vanjskih poslova opet je ušao u diplomatski bubanj: kraljevim dekretom od 24. listopada 1926. postavljen za je vicekonzula u jugoslavenskom konzulatu u Marseilleu.
Ni o tom gradu nema dobro mišljenje, a loš dojam tek donekle popravlja more. U pismu Tugomiru Alaupoviću piše: „Varoš u kojoj mi je suđeno da živim velika je i zanimljiva ali hladna, račundžijska i prostačka. Ima more a to mnogo znači. Jer more je najveće što čovjek može da vidi i osjeti, ono, kao smrt i zaborav sve liječi i sve dokončava. Ono je jedino u stanju da ispravi krivu Drinu koja se zove naš život.“
Izvještaji francuskog konzula
Za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika Andrić je boravio u Parizu i radio u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva vanjskih poslova. Tamo pronalazi arhivu francuskoga konzulata u Travniku u kojem su osobito dragocjeni svesci s 500 izvještaja Pierrea Davida, travničkoga konzula od 1806. do 1814. U tom materijalu, dragocjenom rudniku podataka i priča, pronaći će građu za svoj roman Travnička hronika (1945). Godinama je skupljao materijal za taj roman i on je tijekom vremena ispunio čitav kovčeg bilježaka i isječaka iz novina. Taj će kovčeg uvijek vući sa sobom po raznim diplomatskim destinacijama.
Početkom siječnja 1927. u Višegradu Andriću umire tetka (i pomajka) Ana koja ga je odgojila. U pismu Tugomiru Alaupoviću iz Marseilllea Andrić će u povodu njezine smrti napisati retke iz kojih struji tuga i bolno dostojanstvo u osjećaju da je ostao posljednji svoga roda: „Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je poslednji član naše porodice. T. j. upravo poslednji sam ja. Više nemam nikog od svojih. Ni kuda ni kome“. Dodaje usput da je u Marseilleu potpuno sam i da, osim službenih veza („koje nisu ni zanimljive ni prijatne“), nema nikakva društva. O obiteljskim smrtima piše i Zdenki Marković: „U tri poslednje godine ja sam, kao što znate izgubio tetka, majku i tetku, t. j. sve što sam imao. Vi ćete razumjeti kad Vam kažem da mi nije lako“.
Kako bi nastavio istraživanje pronađene građe o travničkom konzulatu u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova, Andrić traži premještaj u Kraljevski generalni konzulat u Parizu. Zanimljivo je da o boravku u Parizu nije ostavio nikakvih pismenih tragova osim par osobnih zapisa u bilježnicama. Znamo da je večeri provodio u boemskim kavanama na Montmartreu družeći se uglavnom sa slikarima iz domovine: Aralicom, Hegedušićem, Uzelcem, Čelebonovićem. Stojan Aralica u svojim sjećanjima na Andrića i pariške dane citira piščevu ocjenu stanja u njegovu Ministarstvu: „E, moj Aralica, da dođete u Ministarstvo spoljnih poslova – tamo lampa lampu mrzi“.
U diplomatskom poslu podrazumijevaju se česte promjene statusa i mjesta, što je na svojoj koži iskusio i Ivo Andrić. Nakon Pariza slijedio je poslao u veleposlanstvu Madrid, gdje će ostati više od godinu dana. Taj je grad, za promjenu, na njega ostavio vrlo povoljan dojam. U jednom intervjuu, objavljenom 1934. godine u časopisu „Ideje“, na novinarsko pitanje koji je grad na njega ostavio najsnažniji dojam, odgovorio je bez oklijevanja: „Blagodaran sam slučaju i svojoj službi što su me jednog dana bacili u Madrid.“
Andrić je već nakon nekoliko mjeseci boravka u Madridu u stanju čitati djela španjolskih pisaca na originalu. Često odlazi u muzej Prado, a posjećuje i borbe s bikovima. Putuje po okolici: u dvorac Filipa II. Escorial, u ljetnu rezidenciju španjolskih kraljeva San Sebastian. U travnju je u Pradu organizirana velika izložba u povodu 100. obljetnice Goyine smrti koju Andrić posjećuje više puta. Goya će od tada biti trajni objekt piščeve fascinacije: posvetio mu je dva esejistička teksta, od kojih je Razgovor sa Gojom ključan za razumijevanje Andrićeve poetike. U eseju Goja (1929.) zapisao je svoje dojmove s izložbe u Pradu: „Ali i ono što sada možete da vidite od Gojinih dela u galeriji Prado, dovoljno je da vas ozari jednim sjajem koji nije prostor zemaljski, ali nije zaista ni nebeski. Goja vas ponese, zaprepasti, ustraši i oduševi. I vi odete, prolazite svetom i muzejima, ali Goju nećete moći nikada da zaboravite.“
Nakon Madrida slijedio je premještaj u veleposlanstvo u Bruxellesu (1929), a potom je 1931. postavljen za zamjenika delegata u Stalnoj delegaciji pri Društvu naroda u Ženevi. Dojmove iz Švicarske zabilježio je u nekoliko fragmenata Znakova pored puta. U jednom bilježi da je „Švajcarski predeo tužan i pust kao sterilizovan“, dok o Ženevi piše: „Nad ovom varoši i lastavice kruže bez njihovog obično veselog cvrkuta. Nije valjda i njih Kalvin ućutkao“. Odlukom od 12. ožujka premješten je iz Ženeve u Ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu gdje radi u III. političkom odjelu za manjine, a potom i kao voditelj odjela. Ostat će u Beogradu sve do 1939., kada, kao vrhunac diplomatske karijere, dobiva mjesto izvanrednog i opunomoćenog poslanika Kraljevskog poslanstvu u Berlinu.
U Ministarstvu vanjskih poslova Andrić strelovito napreduje u karijeri: od savjetnika (1934), preko načelnika političkog odjela (1935), do pomoćnika ministra vanjskih poslova u vladi radikala Milana Stojadinovića (1937). Iduće godine se i upisao u Jugoslavensku republikansku zajednicu. Prima niz odlikovanja i priznanja: u Poljskoj Orden velikog komandira obnovljene Poljske, u Italiji Veliki križ kraljevskog ordena talijanske krune (Grand Croce) i Križ velikog oficira kraljevskog ordena talijanske krune (Grande Ufficiale), u Francuskoj Orden velikog oficira Legije časti, u Bugarskoj Odličje velikog oficira Sv. Aleksandra. Kao načelnika Političkog odjela Ministarstva vanjskih poslova, a nakon posjeta njemačkog ministra Konstantina von Neuratha, Hitler ga je odlikovao Velikim križem Ordena njemačkog orla. Andrić je kasnije uklonio tragove toga priznanja.
Za Andrićevo djelovanje u vladi kontroverznog, profašistički orijentiranog Stojadinovića vezano je više dvojbenih i politički sumnjivih radnji.
Prvi slučaj nije ni do danas posve razjašnjen. Naime, u časopisu „XX vek“ - čiji je formalni vlasnik bio Milan Jovanović Stoimirović, a stvarni financijer Milan Stojadinović – objavljena je 1938. godine serija od dvanaest vanjsko-političkih komentara potpisanih pseudonimom Patrius. Neki su istraživači Andrićeva djela (Kalezić, Popović) zastupali tezu da se iza serije tih članaka krije kao autor upravo Ivo Andrić, a pseudonim Patrius pripisuju Andriću i pouzdani proučavatelji književnih pseudonima (Davor Kapetanić i Miroslav Vaupotić). U člancima u „XX veku“ pozdravlja se Anschluss, veliča njemačka ekspanzionistička politika u Europi, opravdava vanjska politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegov skori posjet Njemačkoj. Neki istraživači, poput Ive Tartalje, pokušali su stilističkom analizom osporili su tezu o Andrićevu autorstvu članaka. Ipak, zanimljivo je da inače osjetljivi Andrić za života nije opovrgnuo brojne tekstove i podatke u leksikonskim natuknicama (između ostalih i u Jugoslovenskom književnom leksikonu, Novi Sad, 1971.) u kojima se kao autor članaka potpisanih pseudonimom Patrius spominje upravo on.
Drugi događaj, međutim, nije nimalo sporan. Po nalogu Milana Stojadinovića, a u povodu posjeta grofa Ciana, talijanskog ministra vanjskih poslova, Andrić 30. siječnja 1939. piše kontroverzni Referat o albanskom pitanju. Prvi put ga je objavio i komentirao Bogdan Krizman u „Časopisu za suvremenu povijest“ tek 1977. godine. Na objavu referata oštro je reagirao komunistički moćnik Rodoljub Čolaković, tada i predsjednik Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića, a tekst referata izazvao je bijes među albanskim intelektualcima na Kosovu.
Kako bi se izbjegao sukob s Italijom, ali i opasnost da Italija okupira čitav teritorij Albanije, Andrić u elaboratu predlaže podjelu zemlje po kojoj bi Jugoslaviji pripao sjeverni dio Albanije sa Skadrom kao središtem: “Uzimanje Skadra moglo bi u tom slučaju biti od velike moralne i ekonomske važnosti. To bi nam omogućilo izvođenje velikih hidrotehničkih radova i dobivanje plodnog zemljišta za ishranu Crne Gore. Severna Arbanija u okviru Jugoslavije dopustila bi stvaranje novih saobraćajnih veza Severne i Južne Srbije sa Jadranom.“ Ako bi Italija učinila prvi vojni korak, onda je nužno i neizbježno da Jugoslavija zaštititi svoje interese u Albaniji. Nakon okupacije i komadanja Albanije, Jugoslavija bi dobila još između 200. i 300.000 albanskih državljana, ali to bi bili – piše Andrić - većinom katolici „čiji odnos sa Arbanasima i muslimanima nikada nije bio dobar“.
Nema sumnje da Referat o albanskom pitanju treba vrednovati u kontekstu tadašnje Mussolinijeve fašističke politike, ali i zaštite srpskih nacionalističkih ciljeva i srpskih ekspanzionističkih aspiracija prema Albaniji. Iako je posrijedi službeni, naručeni tekst – uz to i nepotpisan - on se često interpretirao i kao krunski dokaz Andrićeva animoziteta prema nacionalnim manjinama u Kraljevini Jugoslaviji, osobito prema Albancima.
Tajne diplomatskog umijeća
Radeći godinama u diplomaciji, službujući po europskim gradovima i prijestolnicama, Andrić je mogao dobro upoznati sve tajne i skrivene finese diplomatskog umijeća. Zažalio je što se ikada uspeo na tu osvijetljenu pozornicu. Takav posao iziskivao je stalni oprez, mimikriju, prijetvornost, suzdržanost, brzu adaptaciju na političke promjene. U knjizi Znakovi pored puta skicirao je u nekoliko efektnih poteza portret čovjeka koji se odlučio za takav posao. Nije isključeno da je možda posrijedi i autoportret: „To je bio ćutljiv i uzdržljiv čovek. A kad je govorio, bilo je očigledno da pazi o čemu će govoriti i šta će kazati. Isto tako kad bi se, posle dužeg oklevanja, rešio da nešto uradi, činio je to sa mnogo opreznosti i ni u jednom poslu nije išao do kraja, izbegavajući gde god se može sudare i sukobe, tako da je svaki njegov posao ima nepravilan i krivudav izgled“.
Nakon duboke političke krize u Jugoslaviji knez Pavle smijenio je Milana Stojadinovića 5. veljače 1939., a na čelo vlade dolazi Dragiša Cvetković. Aleksandar Cincar-Marković, od 1935. jugoslavenski veleposlanik u Berlinu, imenovan je u novoj vladi za ministra vanjskih poslova. Budući da je veleposlaničko mjesto u Berlinu ostalo upražnjeno, odmah je započela procedura izbora odgovarajuće zamjene. Izbor je pao na Ivu Andrića, iskusnoga i provjerena diplomata, kojega je njemačka strana bez rezerve prihvatila. Slijedila je zadnja, najuzbudljivija Andrićeva diplomatska epizoda – veleposlaničko mjesto u Berlinu, u središtu Hitlerova Trećeg Reicha.
Sutra: U srcu Hitlerova Reicha
Od kada hrvat govori spoljnih, ah da od kada je prodao nacionalnost za Nobelovu nagradu i pozicije .