Unatoč svim prosvjedima i negodovanju službenog Madrida, Katalonija će 1. listopada održati referendum o neovisnosti. Poručila je to prije nekoliko dana vlada ove španjolske pokrajine na sjeveroistoku zemlje u kojoj, prema nekim procjenama, više od 57 posto stanovnika vidi svoju budućnost u neovisnoj državi.
– Referendumsko pitanje bit će jednostavno: Želite li da Katalonija bude neovisna država u obliku republike? – kazao je predsjednik katalonske vlade Carles Puigdemont predstavljajući referendum koji je odmah naišao na veliko protivljenje središnjih španjolskih vlasti .
Paralizirana pokrajina
Kulminacija je to pokreta koji već godinama buja u ovom najbogatijem dijelu Španjolske sa središtem u Barceloni koja već dugo pokušava političkim putem ishoditi odobrenje Madrida za izjašnjavanje o odcjepljenju. Bezuspješno, jer Madrid ovu ideju uopće ne želi uzimati u obzir. Katalonci su već 2014. organizirali simbolično glasanje o neovisnosti koje nije imalo nikakvu pravnu težinu, no koje je vrlo jasno pokazalo stav Katalonaca. Oko dva milijuna ljudi (80,8 posto) glasalo je za odcjepljenje iako je sam odaziv na ovo glasanje bio jako nizak (samo 37 posto).
Prema članku 155. španjolskog Ustava, središnja vlada ima ovlasti izravnog uplitanja u rad regionalnih vlada, što znači da bi, teoretski, mogla zabraniti referendum i raspustiti regionalnu vladu. U svakom slučaju, očekuje se da će napetosti između Barcelone i Madrida eskalirati sljedećih mjeseci, a posljednja i krajnja mjera mogla bi biti i uporaba sile, odnosno izvođenje policije na ulice i sprečavanje glasanja. No to je malo vjerojatno, izglednije je da će sukob separatista i unionista eskalirati na skorim katalonskim regionalnim izborima.
Nekoliko je razloga zbog kojih Katalonci tako žarko žele izaći iz Španjolske. Prije svega, oni se uopće ne osjećaju etničkim Španjolcima, već Kataloncima. Oni ne plešu flamenko i poodavno su zabranili borbe s bikovima kao barbarski običaj. Smatraju se posebnom nacijom s vlastitim jezikom, poviješću, zastavom i vlastitim kulturnim nasljeđem.
Ovaj zasebni identitet u odnosu na Španjolsku preživio je i Francovo vrijeme i prilično okrutne poteze kojima se, u desetljećima nakon Španjolskog građanskog rata, pokušavalo uništiti i zabraniti katalonski jezik. Upravo je jezik jedan od argumenata kojim separatisti privlače svoje sljedbenike.
Tvrdi se, naime, da Madrid ne poštuje njihov jezik i kulturu, kako ih središnja vlast želi uvući u španjolski identitet i potpuno asimilirati. Tu je i pitanje gospodarstva. Katalonija je najbogatija španjolska regija koja godišnje izdvaja između 17 i 20 milijardi eura u središnji proračun.
Odbijanje Madrida da Kataloniji omogući fiskalnu autonomiju, što ima čak i pokrajina Baskija, jedan je od vodećih argumenata separatista. – Cijela je pokrajina paralizirana unatoč svom našem bogatstvu jer sve odlazi u Madrid. Središnja birokracija je ogromna, za osnutak tvrtke potrebni su mjeseci.
Pravosudni sustav je zatrpan i spor. Katalonski zdravstveni sustav najbolji je u Španjolskoj, ali njegov je trošak užasno velik jer ga koriste ljudi iz ostalih dijelova zemlje. Nema sumnje da bi nam bilo puno bolje kao neovisnoj državi – kaže katalonska novinarka Michelle Przemyk.
U cijeloj ovoj priči postoji još jedan element koji nipošto ne treba smetnuti s uma. To je veliki animozitet koji postoji između Barcelone i Madrida. Kada dođete u Kataloniju, bilo u Barcelonu ili neko manje mjesto, nema sumnje da ćete u razgovoru s lokalnim stanovnicima čuti priče kako su ostali dijelovi Španjolske “divlji”, “neotesani” ili “barbarski”. Slično je i u Madridu i ostalim španjolskim gradovima čiji stanovnici Katalonce nerijetko opisuju kao “umišljene skorojeviće i snobove”. Animozitet između Katalonaca i ostalih stanovnika Španjolske može se usporediti s animozitetom između Flamanaca i Valonaca u Belgiji.
Ipak, nisu Katalonci toliko različiti od ostalih Španjolaca. Oni neosporno imaju svoju vlastitu kulturu i jezik, no puno toga dijele i s ostalim stanovnicima Iberijskog poluotoka. I Katalonci su poznati po svojoj strasti prema nogometu, po siestama, po provodima do dugo u noć i time se ne izdvajaju pretjerano od stanovnika Madrida ili Malage.
– Većinu svog života proveo sam između Barcelone i Madrida i nerijetko ulazim u verbalni sukob s Kataloncima koji nikada nisu ni bili u glavnom gradu Španjolske, a ipak tvrde da ih Madrid mrzi. Ujedno, u Madridu će vam često reći kako im se ne sviđa sjeveroistočna pokrajina, ali bez nekog jasnog i čvrstog razloga. Problem između ovih dviju skupina leži u nekom plemenskom osjećaju, nema tu konkretnih razloga za mržnju. Ali kad sagledam objektivno, nema sumnje da bi Kataloniji bilo puno bolje kao samostalnoj državi. Nisam zagovornik neovisnosti, ali to je jedini put ako želimo zaliječiti stare rane – ustvrdio je prije nekog vremena katalonski analitičar Rodrigo Nunez.
Naravno, i zagovornici ostanka Katalonije u Španjolskoj imaju svoje argumente. Prije svega, proces odvajanja Katalonije iz Španjolske izbacio bi automatizmom ovu novostvorenu zemlju iz Europske unije čime bi gospodarstvo doživjelo težak udarac, a nezaposlenost bi počela rasti, dok bi se životni standard dodatno strmoglavio.
– Tek kada bi krenuli ekonomski problemi, tada bi pobornici neovisnosti shvatili da Katalonci nisu ništa drugačiji od svojih susjeda. Samo tada ne bi imali “vječitog krivca za sve” u obliku Madrida ili središnje vlasti, tek tada bi shvatili da su sami uzrokovali pad – kaže Nunez.
Baskijci čekaju ishod
Tu je i problem koji premašuje okvire Španjolske. Naime, prilično je izgledno da bi izdvajanje Katalonije iz Španjolske pokrenulo proces raspada središnje države jer bi sasvim sigurno i Baskijci uskoro zaželjeli samostalnost. A nakon njih i cijeli niz pokrajina diljem zemalja Europske unije koje već godinama zagovaraju neovisnost, no svi čekaju da netko drugi načini prvi korak. Ipak, Katalonci će očito održati referendum i iskazati svoje mišljenje. A koliko će stvarnih učinaka ovo glasanje na kraju imati, tek ostaje vidjeti, no put do samostalnosti neće biti lak.
Cijeli je niz pokrajina diljem Europske unije koje žele neovisnost od svojih matičnih država u kojima se sada nalaze. Možda su najbliži realizaciji ove ideje Škoti koji su 2014. već održali referendum o napuštanju Velike Britanije.
Referendum nije uspio, no u međuvremenu su se okolnosti promijenile jer je Velika Britanija izglasala izlazak iz EU, čemu se Škoti žestoko protive. Škotska premijerka Nicola Sturgeon najavila je novi referendum, koji bi ovoga puta mogao imati potpuno drugačiji ishod i dovesti do formiranja Škotske kao neovisne države, no središnja vlada u Londonu toga je svjesna i referendum neće tako lako dopustiti.
Tu je i Sjeverna Irska, u kojoj se do prije nekoliko desetljeća vodio doslovno rat između unionista i republikanaca. U ovoj pokrajini eventualni odlazak Škotske pokrenuo bi političku borbu za izdvajanje iz Velike Britanije i eventualno priključenje Republici Irskoj.
U Belgiji su pak Flandrijci prilično voljni prikloniti se ideji o samostalnoj državi, no za tako nešto još uvijek su mali izgledi.
Puno veće šanse za proglašenje neovisnosti o matičnoj državi nemaju ni stanovnici Korzike, otoka u Sredozemlju koji je dio Francuske. Korzikanci se drže neovisnom etničkom skupinom o Francuzima i zagovornici samostalnosti relativno su glasni, no sam otok nema dovoljnu gospodarsku snagu da bi opstao kao neovisna država.
Najugroženija bi realizacijom planova o samostalnosti pokrajina bila Italija. Cijeli sjeverni dio ove zemlje dom je prilično snažnog pokreta za neovisnost kojim bi se formirale dvije države, Južni Tirol i Pandanija, a riječ je o najbogatijim dijelovima zemlje.
Ajmo Katalonci kako mi tako i vi.Pisu da vi imate razloga.