Prema stabilnosti političkih aktera, strukturi preferencija birača i pitanjima oko kojih se birači dijele, hrvatska politička scena jedna je od najstabilnijih među postsocijalističkim demokracijama. Međutim, u posljednjih desetak godina na svakim se izborima događaju iznenađenja koja daju naznaku da bi moglo doći do "destabilizacije", odnosno pojave novih političkih aktera koji nastupaju s ponešto drukčijim porukama od ostalih takmaca te na drugim osnovama nastoje mobilizirati svoje birače. Dio hrvatskog biračkog tijela već gotovo dvadeset godina neumorno traži alternativu etabliranim političkim strankama, onima koji su ključni akteri političkih procesa još od prvih višestranačkih izbora održanih 1990. godine. Potraga za drugim političkim akterima i drukčijom politikom počela je prije 2005. godine, s obzirom na to da je na predsjedničkim izborima održanima početkom te godine prvi put došlo do koncentracije "protestnih glasova" oko jednog kandidata – nezavisnog Borisa Mikšića. On je tada osvojio gotovo 400.000 glasova te je zamalo iz drugog kruga izbacio kandidatkinju HDZ-a Jadranku Kosor. Doista je izgledao kao nešto posve novo u hrvatskoj politici, polazeći od činjenice da je u hrvatsku političku zbilju "sletio padobranom" iz Amerike u kojoj je živio i radio, preko činjenice da je njegova biografija posve različita od biografija dotadašnjih uobičajenih aktera hrvatske politike, do činjenice da je bio među prvim poduzetnicima koji je ušao u visoku politiku te upravo na tome gradio svoju glavnu političku poruku. Kako je Mikšić sam nedavno rekao u životnom intervjuu u Večernjem listu, otvorio je vrata novim igračima i prvi put pokazao da na hrvatskom političkom tržištu ima puno prostora za njih.
Od tada se na svakim nacionalnim izborima javljaju novi politički akteri koji pokušavaju ponuditi promjenu načina na koji se artikulira i vodi nacionalna politika u Hrvatskoj. Oni se ugrubo mogu podijeliti na one koji se pokušavaju predstaviti izvan uobičajenih ideoloških kategorija i one koji ne bježe od toga da se smjeste u etablirane ideološke kategorije, kako u terminima lijevo i desno tako i u terminima klasičnih ideologija. Najbolji primjer prvih predstavljaju Ivan Sinčić, koji je ostvario solidan rezultat na izborima za predsjednika Republike 2015., i njegova stranka Živi zid, koja je postala parlamentarna stranka na izborima za Sabor 2015. godine. One koji se nisu libili smjestiti u klasične političke kategorije predstavljaju Hrvatski laburisti Dragutina Lesara (lijeva radnička stranka), OraH Mirele Holy (lijevo-ekološka stranka), Domovinski pokret Miroslava Škore (nacionalistička desna stranka), Možemo (zeleno-lijeva stranka) te Centar i Fokus (liberalne stranke). Jedini novi akter koji nije lako smjestiti u ovu dihotomiju jest Most nezavisnih lista. Naime, Most je na izborima 2015. krenuo kao nadideološka koalicija lokalnih političkih aktera za dubinske političke promjene, da bi se do izbora 2020. profilirao u konzervativnu stranku. Većina tih novih aktera više je nalikovala na komete nego na nove zvijezde na političkom nebu. Kao kometi iznenada su ulazili u orbitu, nakratko bi osvijetlili nebo novom nadom, ali brzo bi iščeznuli iz vidnog polja (i gasnuli negdje izvan horizonta).
Od svih novih stranaka i lidera koji su u proteklih 17 godina, od Borisa Mikšića do danas, pokušali hrvatskim biračima pružiti novu nadu i vjeru u politiku, u ovom se trenutku relevantnim čine samo Most i Možemo, koji će zasigurno igrati važnu ulogu i na sljedećim izborima za Sabor. Tu je formalno i Domovinski pokret kao nominalno nova politička stranka, no u sadržajnom smislu on nije donio ništa posebno novo i svježe hrvatskoj političkoj sceni te predstavlja samo novo ime za klasičnu krajnje desnu nacionalističku stranku kakve kontinuirano egzistiraju u hrvatskom političkom životu od 1990. Dakle, Domovinski pokret je samo novo ime za Hrvatsku stranku prava, a u sadržajnom i kadrovskom smislu ta je stranka samo lošije izdanje svoje prethodnice (slagali se ili ne slagali s njima, HSP je doista imao vrlo kvalitetan kadrovski potencijal). Centar i Fokus za sada nisu uspjeli privući znatniji dio birača na nacionalnoj razini pa ih u ovoj analizi nećemo detaljnije promatrati, iako Centar nakon uvjerljive pobjede u Splitu daje naznake da još ima potencijala za njegov uzlet.
S obzirom na to da Most djeluje na nacionalnoj političkoj sceni sedam godina, a da Možemo na razini Grada Zagreba, koji ima sličnu važnost kao i nacionalna razina politike, djeluje od lokalnih izbora 2017. (tada pod imenom Zagreb je naš), čini se da su te dvije opcije doista zvijezde, a ne prolazni kometi na političkom nebu. Istraživanja javnog mnijenja kontinuirano pokazuju da se te dvije opcije bore za treću poziciju na nacionalnoj razini te da imaju stabilnu podršku između osam i deset posto birača, što im garantira važnu ulogu i u sljedećem mandatu te im daje priliku i za ulazak u izvršnu vlast. Budući da te stranke više nisu nepoznanice, imamo dovoljno materijala da pokušamo ocijeniti što su novoga na političkoj sceni donijele te dvije opcije te mogu li doista opravdati status alternative etabliranim strankama, prije svega HDZ-u i SDP-u.
Međutim prije nego što se da takva ocjena, potrebno je postaviti jasan referentni okvir očekivanja od novih političkih opcija. Odnosno, potrebno je identificirati koji su ključni nedostaci etabliranih političkih stranaka i politike koju one vode, zbog čega je potrebno provjetravanje političke scene i zbog čega nemali broj birača traga za novom opcijom. Pri tome želimo formulirati samo one kriterije koji ne ovise o specifičnim svjetonazorskim pozicijama, nego one oko kojih se može složiti većina birača. Prije svega, nemali broj građana ima osjećaj da etablirane stranke stavljaju osobne i partikularne interese ispred općih interesa društva u cjelini. Pod ovu dimenziju može se lako podvući sve ono što većina građana zamjera političkoj eliti i što u najvećoj mjeri nagriza povjerenje u institucije i politički poredak u cjelini, a to su korupcija, nepotizam, klijentelizam i stranačko zarobljavanje institucija. Sve su to modaliteti korištenja političkih pozicija za ostvarivanje partikularnih interesa pojedinaca, manjih grupa, ali i većih društvenih skupina, često nauštrb općeg interesa, kako god da ih definiramo. Da su to stvarni problemi hrvatske političke elite, doista nije potrebno posebno argumentirati svakome tko iole prati zbivanja, a posebno stranice crne kronike. Drugi je grijeh etabliranih stranaka u tome što se nepotrebno naglašavaju marginalna identitetska i vrijednosna pitanja umjesto ozbiljnih razvojnih i egzistencijalnih problema. Razlog za takvo ponašanje leži u činjenici da je lakše mobilizirati birače koristeći dobro utabane staze nego ulaziti u rizike otvaranja novih tema s neizvjesnim ishodom. Da bi se mobiliziralo birače novim porukama, potrebno im je ponuditi nešto uvjerljivo, a da to doista adresira ključne društvene probleme. U Hrvatskoj je to pitanje nove razvojne vizije. Hrvatska već dugo ne uspijeva artikulirati jasan model svog budućeg razvoja te preživljava na ostacima modela koji je uspostavljen još u socijalizmu, s tek nešto malo novih iskoraka, što je treći velikih neuspjeh etabliranih političkih elita. Četvrti grijeh postojećeg političkog establišmenta jest nedostatak operativne sposobnosti za provedbu reformi, a kamoli za predvođenje velikih razvojnih iskoraka. Na to se nadovezuje peti grijeh, koji čine neuspjesi vodećih stranaka u reformama državne uprave kojima bi se sustav i propisi učinili jednostavnijim, logičnijim i prohodnijim. Ovaj problem posebno je došao na vidjelo kad je riječ o postupku obnove nakon potresa u Zagrebu i Banovini, jer prvi put nije problem u novcu, nego u proceduralnim i birokratskim preprekama. Šesti grijeh HDZ-a i SDP-a, ali i niza manjih stranaka, leži u pristupu donošenju javnih politika, koje se često donose bez adekvatne analize i otvorene procedure konzultacija sa zainteresiranom javnošću, a na temelju nečijih osobnih uvjerenja da je neko rješenje bolje od onog drugog. Javne politike moraju se donositi tako da budu racionalne, a to znači jasno postavljanje ciljeva i predlaganje realnih sredstava za njihovo postizanje, odnosno sredstava za koje doista postoji velika vjerojatnost da se njima mogu postići postavljeni ciljevi. I na kraju, kao sedmi "smrtni grijeh", izuzme li se tek načelna svjetonazorska identifikacija, etablirane političke stranke ne nude svojim biračima i građanima gotovo nikakvu predvidljivost i konzistentnost politika koje predlažu i koje provode. Već smo mnogo puta viđali nagle zaokrete u političkim smjerovima, bilo samo zbog druge osobe na čelu pojedinog ministarstva bilo zbog promjene koalicijskih partnera, a da nije došlo do promjene stranke i njezinih temeljnih programskih usmjerenja. No u kojoj mjeri novi politički akteri, prema onome što su do sada pokazali, doista nude nadu u iskupljenje od tih sedam grijeha etablirane političke elite?
I Most i Možemo u svojoj retorici imaju dominantnu kritiku HDZ-a, ali dijelom i SDP-a (pogotovo je Most kritizirao SDP prije izbora 2015.) upravo zbog najvećeg "felera" hrvatske političke elite, a to je korištenje države, institucija i dužnosničkih pozicija za zadovoljavanje partikularnih pa i osobnih nauštrb općih interesa. No kritika nije dovoljna. Uostalom i HDZ i SDP međusobno se najoštrije kritiziraju na toj dimenziji. Pitanje je stoje li iza riječi Mosta i Možemo kakva djela tijekom obnašanja vlasti, a koja bi te kritike etabliranih stranaka učinile vjerodostojnima. Most je do sada obnašao vlast samo u manjim gradovima (Metković i sada Sinj) te u dva navrata u kratkim mandatima u Vladi. U tim razdobljima nije bilo znakova da bi Most kao stranka ili njegovi dužnosnici pogodovali pojedincima ili skupinama. Stječe se, štoviše, dojam da su bili spremni na političke rizike kako bi pokušali riješiti probleme koje su nagomilale prethodne vlasti, odnosno da su spremni sukobiti se s moćnim akterima. Upravo je navodno Božo Petrov igrao važnu ulogu u pokretanju niza Vladinih aktivnosti koje su bile usmjerene na detroniziranje Ivice Todorića s čela Agrokora, osobe koja je neupitno u to vrijeme bila jedna od najmoćnijih društvenih aktera. Izlaganje riziku u sukobu s moćnicima radi općeg interesa jest ono što se očekuje od političkih alternativa. Most je slično djelovao i na lokalnoj razini na svojim počecima kada se u Metkoviću hrabro i odlučno suprotstavio nasljeđu i mreži notornog Jamba. Možemo je u Zagrebu dočekalo mnogo sličnog posla s kakvim se, na puno nižoj skali, nosio Most u Metkoviću. No za razliku od Mosta, koji je svoju borbu s Jambovim nasljeđem vodio žestokim javnim istupima, u stranci Možemo dosta su šutljivi što se toga tiče. Osim u privatnim razgovorima, teško se doznaje išta o tome kako je iza kulisa izgledala Bandićeva vladavina, koji su sve i kakvi partikularni interesi imali svoje pipke na gradskim resursima te s koliko se otpora nova gradska vlast susreće u svom radu. Taktika koju je Možemo odabrao s jedne strane zaslužuje respekt, ali s druge strane može se postaviti pitanje političke smislenosti takvog "zakopčanog" pristupa. I za Možemo se može reći da su do sada u Zagrebu pokazali odlučnost da se stvari poprave, da se loša rješenja i rješenja koja idu u smjeru partikularnih interesa zaustave, pa i pod cijenu političke štete. Tako je Tomašević odmah na početku ušao u sukob s Pripuzom, Bandićevim kraljem smeća, koji je odgovarao s više medijskih priopćenja pa čak i glazbenim spotom u kojem izravno napada gradonačelnika. Ušlo se i u sukob s "majkama odgajateljicama", što je otvorilo delikatnu temu, s uvjerenjem da navedena mjera mnogo više gaji klijentelističke odnose nego što ispunjava svrhu društvenog interesa u području demografije. Dakle, i Možemo je pokazao odlučnost i spremnost da se uz političke posljedice i rizike radi za opće dobro. Stoga se za obje glavne opcije za sada može reći da predstavljaju stvarnu alternativu etabliranim političkim akterima, a prije svega HDZ-u, kada je riječ o korištenju vlasti za ostvarivanje ciljeva šireg društvenog karaktera. Naravno, ovdje se valja ograditi te istaknuti da su obje opcije do sada bile prekratko na pozicijama vlasti da bi bilo dovoljno činjeničnih dokaza za donošenje čvrstog zaključka, ali dostupni "znakovi na putu" daju razlog za optimizam.
Most i Možemo kao alternative etabliranim strankama ne bježe od identitetskih i svjetonazorskih pitanja. Obje opcije mogu se prilično lako smjestiti na mjesto u skali uobičajenih hrvatskih identitetskih i vrijednosnih podjela. I to je dobro! Jer alternative koje kriju svoje svjetonazorske pozicije iza populističke retorike posebno su opasne. Istini za volju, Most je tek nakon zadnjih parlamentarnih izbora definirao svoj svjetonazorski profil, ali sada je on prilično jasan, iako je pitanje koliko je stabiliziran. No jesu li te dvije opcije spremne koristiti identitetska i svjetonazorska pitanja kao primarnu osnovu mobilizacije birača poput svojih etabliranih parnjaka ili su spremni riskirati gubitak dijela birača guranjem identitetskih tema u drugi plan u korist temeljnih razvojnih i egzistencijalnih pitanja? Doima se kao da je objema strankama identitetska politika jako važna te da će se teško odmaknuti od inzistiranja na tim pitanjima. To se vidi po tome što se i Most i Možemo angažiraju kada god se pojavi prilika za tematiziranje tih pitanja. Možemovci su u prvim redovima svih okupljanja i prosvjeda koji su povezani s rodnim i reproduktivnim pravima, dok su Mostovci prvi u Twitter objavama. Dobar dio glavnih aktera obiju stranaka svoju su javnu prepoznatljivost i izgradili na identitetskim i svjetonazorskim pitanjima, a ne na rješavanju gorućih razvojnih i egzistencijalnih problema. Marin Miletić, Nino Raspudić i Zvonimir Troskot ne bi uopće bili relevantni i vidljivi da nisu eksploatirali identitetske i svjetonazorske teme. A nije puno drukčije bilo ni sa Sandrom Benčić prije njezina ulaska u Sabor, od kada ipak pokazuje interes za širi spektar tema. Ni namjera nadilaženja klasičnih identitetskih podjela koju pokazuje Marija Selak Raspudić svojim slabo artikuliranim pokušajima njihova redefiniranja nije doživjela neki uspjeh. Stoga se može zaključiti da dvije alternative to baš i nisu kada je u pitanju odmak od jalovih identitetskih podjela u našem društvu. Štoviše, obje se te stranke pri mobilizaciji svojih birača u velikoj mjeri oslanjaju na identitetsku politiku te su po tome slične etabliranim strankama. Ujedno, to ih ne čini klasičnim populističkim strankama.
O Mostovim planovima za budućnost zna se relativno malo, pogotovo kada je riječ o traganju za novim razvojnim modelom. Prošlo je nešto više od dvije godine od parlamentarnih izbora, a čak i uz razumnu količinu utrošenog truda u pregledavanje njihovih mrežnih stranica ne može se pronaći njihov predizborni program iz 2020., kao ni bilo koji drugi strateški programski dokument. Općenito, od svog nastanka Most šalje jednostavnu poruku: svi razvojni problemi Hrvatske proizlaze iz HDZ-a i SDP-a (u novije vrijeme tome je pridodan i Pupovac). Ako se te stranke razvlaste, poručuju Mostovci, razvoj i prosperitet dogodit će se sami po sebi, što je dio klasičnog populističkog obrasca prema kojemu je ključna promjena zapravo promjena vladajuće elite, dok sve ostalo dolazi samo po sebi. Međutim, svakome tko je iole ozbiljniji jasno je da je to daleko od istine te da su prepreke hrvatskom razvoju puno složenije i dublje. No polazeći od gornje premise Most ima osjećaj da ni javnosti ni svojim simpatizerima nije dužan davati jasniju sliku o tome kako vidi izlaz iz dugoročne stagnacije. U stranci Možemo u tome su znatno konkretniji. Osim što se njihov izborni program još uvijek može relativno lako naći na mrežnim stranicama, u njemu se mogu i pronaći relativno jasni odgovori na to kako oni vide novi razvojni model. Koliko je on uvjerljiv i provediv, nije tema ove analize, ali za nju jest važno da stranka prepoznaje potrebu da treba dati odgovor na to pitanje, a taj je odgovor formuliran tako da ostavlja dojam da iza njega postoji određena vizija, makar bila i maglovita. Možemo, stoga, znatno manje odgovara klasičnoj definiciji populističkog aktera jer problem ne vidi samo u konkretnim elitama, nego u dominantnim narativima i idejama koji oblikuju politike. U slučaju Možemo ta se vizija, naravno, temelji na zelenoj ekonomiji i održivom razvoju, digitalnoj transformaciji, ulaganjima u inovacije i usmjeravanju razvoja prema industrijama s višom dodanom vrijednošću, koje će onda omogućiti i veće plaće i viši životni standard. Odmak od ekonomije koja se temelji na (relativno) jeftinoj radnoj snazi i eksploataciji prostora, što je bila implicitna dogma zadnjih 20 godina, izgleda kao korak u dobrom smjeru.
Kakva god bila vizija razvoja i promjena koje novi akteri žele implementirati, ključno je pitanje njihove operativne sposobnosti za vođenje složenih reformskih procesa. Ovdje treba napomenuti da je operativna sposobnost za vođenje reformi bila jedna od ključnih boljki koja je mučila i SDP kada je u dva navrata imao priliku pokušati reformirati nacionalne sustave koje HDZ oblikuje 30 godina gotovo u kontinuitetu. Ta operativna sposobnost sastoji se od dostupnosti dovoljno široke lepeze kadrova, koji moraju s jedne strane imati povjerenje stranačkih vođa, dijeliti osnovne vrijednosti i viziju, određenu razinu ekspertize u predmetnom području te ono najvažnije, određeno iskustvo u vođenju složenih reformskih procesa u kojima je uključen veći broj dionika s različitim interesima i pogledima. Takvih kadrova u Hrvatskoj, čisto matematički gledano, ne može biti puno. Mala nacija ima puno manje prilika u kojima se takvi kadrovi mogu "kaliti" te puno manji bazen iz kojeg se može birati. Dvije nove stranke, stoga, u tom području zasigurno ne mogu stajati jako dobro. Kada je Most u dva navrata sastavljao Vlade s HDZ-om, oba je puta tragao za mogućim kadrovima u širem krugu stručnjaka od kojih mnogi nisu bili posebno bliski stranci niti su bili dio njezine šire društvene i profesionalne mreže. Gotovo da su birani po preporuci iz druge ili treće ruke. Ta otvorenost za nestranačke stručnjake bila je posljedica činjenice da Most i nije imao drugu opciju, jer u svojim redovima ima relativno malo kadrova koji bi mogli zadovoljiti gornje kriterije. Iako kadrovska rješenja koja je Most bio pronašao nisu ostavljala loš dojam, nije bilo dovoljno vremena za pokazivanje njihovih stvarnih sposobnosti. O kadrovskim kapacitetima stranke Možemo u prilici smo suditi samo na primjeru Grada Zagreba, gdje se kadroviranje odvija relativno sporo pa je teško za sada donijeti čvrste zaključke. Ono što na primjeru izbora pročelnika gradskih ureda može zaključiti jest da Možemo u svojoj orbiti ima niz stručnjaka koji odgovaraju gornjem opisu te su spremni ući u karijerni rizik da bi provodili politiku stranke. Primjerice, nedavno je na mjesto "gradskog ministra obrazovanja" imenovan Luka Juroš, koji je na tu funkciju došao sa solidne pozicije u Europskoj komisiji. U njegovu životopisu navodi se niz vrlo relevantnih pozicija i iskustava za obavljanje navedenog posla te vođenje reformskih procesa u sustavu obrazovanja. Slična su imenovanja napravljena i u resoru kulture te gradske socijalne politike. Dakle, Možemo se za sada može oslanjati na određeni krug profesionalaca koji su stjecali iskustva u državnoj upravi, europskim institucijama i nevladinom sektoru. Iako nisu formalno bliski stranci, dio su istih društvenih krugova i mreža te dijele većinu vrijednosti kao i jezgra stranke. No drugo je pitanje koliko je ta orbita široka i ima li u njoj odgovarajućih rješenja za resore koji ne spadaju u krug djelatnosti iz kojeg dolaze i lideri Možemo (obrazovanje, kultura, ljudska prava, socijalna politika i sl.), kao što su razni gospodarski resori.
Sljedeće dvije dimenzije na kojima je potrebno ocijeniti Most i Možemo odnose se na viziju državne uprave i način donošenja javnih politika. Način donošenja javnih politika jedna je od tema na kojoj Možemo ima forte, s obzirom na to da je u dobrom dijelu proizašao iz nevladinog sektora koji je godinama nastojao podići standarde kad je riječ o javnim politikama i procesu njihova donošenja. Veliki dio ljudi iz središnjice stranke barem je u teoriji "doktorirao" najviše standarde procesa donošenja javnih politika. Međutim, kako se do sada moglo vidjeti na primjeru Grada Zagreba, čini se da je teorija jedno, a praksa drugo. Pri donošenju nekoliko važnijih odluka proces nije bio posebno uzoran. Od revizije mjere "roditelj odgajatelj" do ZG vrećica. I u jednom i u drugom slučaju nedostajalo je više sluha za zainteresiranu javnost, nedostajalo je elaboracije jasnog plana i ciljeva tih javnih politika kao i opreza pri odabiru konkretnih rješenja. Po kuloarima kolaju informacije da se sami procesi oblikovanja tih javnih politika odvijaju u vrlo uskim krugovima povjerljivih osoba, a analitičke podloge također su radili insajderi, a ne nezavisni eksperti. U javnoj raspravi o reviziji mjere "roditelj odgajatelj" nedostajalo je sluha za iznesene primjedbe, pa čak i primjedbe koalicijskog partnera, što je na kraju završilo sudskim poništenjem donesenih akata. Most do sada nije pokazao da mu je ovo pitanje posebno važno, a prema profilu samih njegovih lidera stječe se dojam da proces donošenja javnih politika nije neka tema kojom bi se dali zamarati. Ni Most ni Možemo za sada nisu pokazali kapacitet za dubinski redizajn bilo kojeg segmenta javne uprave, što znači da u tom području nisu posebno uvjerljiva alternativa etabliranim strankama i njihovu oklijevanju da učine oštrije zahvate u javnoj upravi.
Na kraju ostaje pitanje konzistentnosti i predvidljivosti politika koje predlažu (i provode) Most i Možemo. Za Most smo već ustvrdili da je mijenjao svoj profil, od čiste protestne stranke koja bježi od ideološke identifikacije do profilirane konzervativne stranke. Dio birača koji je glasao za Most 2015. sasvim sigurno to ne bi učinio 2022., i to baš zbog svjetonazorskog i ideološkog profila. U tom smislu, Most je već razočarao dio svojih nekadašnjih birača. Vjerojatno je u međuvremenu razočarao i dio svojih birača iz 2020., s obzirom na to da je od tada Most skrenuo prema stranci koja podržava vrlo marginalne društvene aktere i njihove poruke, bliske teorijama zavjera i antivakserskom pokretu. Most iz izbora u izbore redefinira sam sebe kao politički proizvod, čemu može zahvaliti dosadašnju uspješnost, ali takva taktika ima ograničen broj pokušaja te se ne može ponavljati do unedogled. Stoga je i za analitičare ali i bolje informirane birače pravo pitanje gdje će Most pronaći političko sidrište. Pogotovo je nejasno gdje je političko sidrište Mosta u socioekonomskim pitanjima, koja bi trebala biti u prvom planu. Neki pojedinci bliski Mostu zasigurno su vrlo skloni neoliberalnim pozicijama u socioekonomskoj sferi, no pitanje je jesu li to čvrsta stranačka uvjerenja ili je i tu moguće očekivanje daljnjih "proklizavanja", pogotovo s obzirom na to da je neoliberalizam kao takav u zenitu na globalnoj razini. O Mostu se jedino zna da je stranka koja je čvrsto protiv HDZ-a. Pa čak i kada je u dva navrata doveo HDZ na vlast, Most je to činio s iskrenim uvjerenjem da je potrebno mijenjati način na koji HDZ vodi politiku. Što se tiče odnosa prema HDZ-u, Most predstavlja jednoznačniju alternativu od Možemo. Možemo po svom ideološkom profilu sasvim sigurno nije stranka koja može biti bliska HDZ-u, ali s druge stranke nije ni stranka koja će žrtvovati neka svoja uvjerenja iz taktičkih razloga samo da bi bila protiv HDZ-a. Tako da nije nezamislivo da HDZ "zavede" Možemo. Možemo se za sada čini konzistentnim političkim akterom koji se doista nastoji držati svojih uvjerenja i političkih obećanja, odnosno kao stranka koja nije spremna trgovati temeljnim vrijednostima i uvjerenjima radi pukog održavanja na vlasti, a što je jedna od najvećih bolesti HDZ-a. Treba se sjetiti da je HDZ svojedobno bio spreman hrvatskim Srbima Ustavom zajamčiti pravo na uspostavu zajednice općina odnosno oblika djelomične samouprave te manjine u Hrvatskoj kao dio koalicijskog dogovora sa SDSS-om, a to je spriječila Vesna Pusić. Možemo bi mogao upasti u drugu krajnost ovog problema, a to je ideološka nefleksibilnost i izostanak osjećaja za nužno taktiziranje i primjerenu razinu kompromisa, što su neizbježni elementi ozbiljne politike orijentirane na ishode.
Zaključno, može se zaključiti da i Most i Možemo još uvijek zaslužuju status alternative etabliranim političkim strankama, koja pruža nadu u mogućnost boljeg vođenja politike u Hrvatskoj, barem kad je riječ o analiziranim dimenzijama. Obje stranke imaju prostora za napredak kako bi dodatno ojačale taj status te kako bi biračima doista ponudile nešto uvjerljivo, novo i bolje. Taj je napredak prije svega potreban u artikulaciji alternativne razvojne vizije, okupljanju kvalitetnih kadrova te izradi planova za logičniju, jednostavniju i bolju javnu upravu. Napredak na ta tri područja Mostu bi trebao donijeti i konačno ideološko-političko profiliranje, a Možemo bi time mogao dobiti na većoj fleksibilnosti.
