Maja Fabečić na vlastitoj je koži iskusila kako je to kada se san o boljem životu u Njemačkoj pretvori u noćnu moru. No njena je priča ujedno i dokaz kako i u najgorim situacijama jedna dobra ideja može promijeniti baš sve.
Njenu priču prenosi Cityportal, a sve je započelo još i Majinom djetinjstvu kada je s bakom posjećivala gospođu koja je šivala. Tada se nije usudila ni pomisliti kako bi mogla imati svoj šivaći studio no oduvijek je znala kako je šivanje ono čime se želi baviti. Malo po malo hobi je postao strast koja ju je odvela na Tekstilno-tehnološki fakultet.
Međutim, posao u struci, kao ni mnogi njeni vršnjaci, nije mogla naći, a u vremenu je radila svašta, od izrade skulptura od balona do dijeljenja letaka. U istom tom razdoblju njen dečko Josip svakodnevno je radio za minimalac.
U jednom trenu smo shvatili da ovdje ništa nećemo moći napraviti, a nismo mogli ni dići kredit. Tako smo preko poznanstva otišli u Njemačku. Šefovi su nam bili Hrvati. No, raniji dogovori tu se uopće nisu ispoštovali. Nakon tjedan dana vidjeli smo kako stvari stoje, no znali smo da je svaki početak težak i nadali se da će se sve posložiti - pojasnila je Maja i dodala:
- Nisu nas prijavili, nismo imali mirovinsko i zdravstveno, iako smo rekli da nam je to najvažnije. Da nam se bilo što dogodilo, cijelu plaću bi dali na liječenje. Bilo je tamo zabijanja noževa u leđa, smještanja, podmetanja, tračanja i tako dalje. Gotovo ilegalno si tamo, kao izbjeglica, a ruke su ti vezane ako nisi prijavljen.
Maja i Josip nerijetko su radili i više od 12 sati, a ponekad i 16 sati na dan. Plaća je stizala u zaljepljenoj kuverti, a često bi nedostajalo po sto eura. Prekovremeni rad nije im bio plaćen.
Nakon ljetne sezone, gazda ih više nije trebao pa ih je jednostavno prebacio kod drugoga gdje je bilo još gore, a prijava je ponovno izostala. Nakon razgovora sa šefovima, Maja i njen dečko izbačeni su na ulicu.
- Pitali smo se što dalje. Užasno je bilo, slomila sam se i nisam vidjela izlaz. Što sad? Vratiti se u Hrvatsku, a od tamo smo otišli? Bilo nam je super u Njemačkoj kada smo imali slobodnog vremena i osjećala sam da bih tamo mogla živjeti - kaže Maja i objašnjava kako posao nije bilo lako naći jer Hrvati iskorištavaju njemačke zakone kako bi izrabljivali radnike, a Nijemci zapošljavaju po preporuci.
Nakon povratka slijedila je velika depresija i ponovno traženja posla... Molbe na koje nitko nije odgovarao.
Sve se promijenilo tijekom obiteljskog ručka gdje joj je Josipov tata preporučio da otvori svoj salon.
- Upalio se kliker - rekla je Maja i od početka godine do kraja ljeta radila u kafiću kako bi otvorila svoj Šivaći studio.
“Kad sam to odlučila bila sam jako uzbuđena i sad, nakon dugo vremena, imam cilj. Ta ideja o pokretanju svog posla je nešto što me diglo opet na noge i tu sam vidjela rješenje za sebe, a pogotovo ako želim ostati u struci”, oduševljeno priča Maja.
“Ljudi često kad dođu u Šivaći studio očekuju da će zateći neku staru šnajdericu i onda me pitaju da li ja uopće znam šivati. Često ostanu u čudu kad vide da sam mlađa osoba”, kroz smijeh priča Maja Fabečić i kaže kako je unatoč svim preprekama vođenja posla presretna zbog toga što je pokrenula svoj studio.
“Biti poduzetnik nije ništa tako specijalno zato što je to tako teško. U nekim momentima to je borba s vjetrenjačama, pogotovo kad se radi o papirologiji. Borba traje i dalje, posla ima i više od očekivanog.
Meni je još teško jer sve radim sama. Puno je situacija koje ne možeš predvidjeti i rješavam ih kad se pojave, ali nije mi žao. Užasno mi je teško i naporno jer radim cijele dane i vikende, ali mislim da će se s vremenom sve posložiti”, iskrena je Maja, koja se nada kako će uskoro moći nekoga zaposliti kako bi se mogla posvetiti proizvodnji dječje i kućanske konfekcije te modnih dodataka.
Staro je pravilo da se nikad u Njemačkoj ne zapošljavaš kod Hrvata koji jedva čekaju naivce iz Hrvatske da ga iskoriste, mizerno plate, a zadnji dio plaće nikad ne isplate. Konkretno mislim na Stuttgart gdje neznam ni jednog koji me nije iskoristio ili probao iskoristit. A sve neki loši đaci koji nisu niti probali studirat, loši i lijeni radnici, nekorektni ljudi koji nisu mogli napravit karijeru u RH pa su morali u gastarbajtere, a sad tamo pokušavaju s nekim firmama. Ne govorim o ljudima koji rade npr u Mercedesu i imaju neku svoju poziciju