Međunarodni dan zaštite životinja proglašen je 1931. godine, a 4. listopada odabran jer se istog dana slavi Franjo Asiški, svetac zaštitnik životinja.
Zamišljen je kao proslava života, priznanje i zahvala za sve što životinje donose u čovjekov život, sve ono čime ga obogaćuju. Glavna ideja ovog Dana je isticanje važnosti životinja, a one su sve češće žrtve čovjekove sebičnosti, sadizma i nasilja. Pokušava ih se zaštiti i zakonima, učinila je to i Hrvatska, barem na papiru. I dok na njemu svašta piše, na Dan životinja čuju se uvijek velika obećanja zaduženih za provedbu Zakona. Zaklinju se u bolju budućnost i bolju brigu za životinje, jer one ovise o čovjeku. A upravo čovjek nanosi im najveće boli.
Tome mogu posvjedočiti brojni volonteri koji se s tom boli susreću svakog dana. I koji kažu – nikad nije bilo gore. Zaustavio je zakon ubijanje u skloništima, ali nije zaustavio ljudsku bešćutnost. Zbog nje zakon nije pomogao Bonu, psu koji je uginuo od gladi. Netko bez empatije osudio ga je na patnju i bol uskrativši mu ono najosnovnije za preživljavanje, uskratio mu je hranu. Bono nije bio čipiran, a morao je biti. Propust je to svih koji trebaju slovo na papiru provesti u djelo. Za Bona je sada kasno, nema se koga kazniti zbog tog propusta i kad bi se htjelo. Pronađe li se ipak njegov mučitelj, hoće li smrt psa koji je mučen, a to je kazneno djelo, biti dovoljan razlog za najveću moguću kaznu, onu zatvorsku? Zbog bešćutnosti zakon nije pomogao ni maci koja je danima ležala ozlijeđena na ulicama Splita. Prolazili su pored nje ljudi koji se samo tako zovu, ljudi koji su bez grižnje savjesti odlazili kući, sjedili ispred televizora, pili kavu. Nije ih bilo briga za patnja male mace kojoj volonteri nisu mogli pomoći, stigla je prekasno kod veterinara. Zakon nije zaštitio ni štence izbačene u Splitu i Zagrebu, ostavili su ih u kutijama. Nije ih zaštitio jer nikad se ne zna tko je životinje ostavio, nitko ništa nije vidio. Nitko nije vidio i ne zna tko je ubio pse u mjestu Čret, nitko ne zna tko je bacio štene zavezano u vreći u Dravu u Osijeku. A sve su te životinje negdje živjele dok nisu ostavljene i izbačene.
Pohvalit će se vjerojatno zagrebački gradonačelnik ovih dana grobljem za kućne ljubimce, ali neće spomenuti mace koje bolesne i ozlijeđene teturaju zagrebačkim ulicama. Da nema volontera, tko bi im pomogao? Jer Zagreb nema sklonište za mačke. A nema ni komunalne redare koji provode kontrolu čipiranja. Pohvalit će se i osječki gradonačelnik da je njegov grad prijatelj životinja. Ali uličnim mačkama gradske službe neće pomoći. Da nema volontera, tko bi im pomogao? Pohvalit će se i dubrovački gradonačelnik da će Dubrovnik imati ekskluzivni azil. Prije više od godinu dana, uz stisak ruke, rekao je da će azil biti gotov za godinu dana. A još ga nisu ni počeli graditi. Zaboravio je na sva obećanja volonterima koji su na Žarkovici prije nekoliko dana proživjeli još jednu burnu noć. Letjele su kućice, krovovi s kontejnera, padale su stijene. Nitko iz Grada nije ih ni pitao kako su, a samo zbog volontera na gradskim ulicama nema napuštenih i bolesnih pasa i mačaka.
Neke priče o tome što se događa iza zatvorenih vrata nikad neće biti ispričane. Nikad nitko neće saznati kako žive i što sve proživljavaju dok ne skončaju život. Ne traže životinje puno, traže samo svijet koji bi i prema njima bio pravedniji. Jer ovaj svijet ne pripada samo čovjeku.
Zašto onda država ne poduzme nešto i sufinancira kastraciju pasa i mačaka, jer to je bezobrazno skupo.