“Borac protiv društvenoga zla i troskota gube, polemičan, u trajnome, gotovo agonalnome stanju neprijateljstva prema svijetu”, zapisao je Ive Šimat Banov o kiparu Miri Vuci na početku njegove monografije.
Dodaje, vječni buntovnik, ljeviji od ljevijih. No čak i takvog buntovnika raznježila je nagrada za životno djelo HDLU-a pa je primajući je priznao da ima tremu poput kakvog glumca.
– U mladosti sam bio buntovnik. U starosti se to ne isplati. Čovjek stekne stanovita iskustva, osobito ako je praktički doživljavao određene stvari i na njih imao reakciju, i ta iskustva postaju jedna vrsta drukčije selekcije stvari nego što je to bilo u mladosti – govori 76-godišnjak u svojem ateljeu u centru Zagreba s čijeg ulaznog zvonca još nije izbrisao Jordanovo prezime jer mu je to na neki način zgodno.
Najavio je Vuco primivši nagradu i da ona ne znači kraj. Pa dok naglašava da se ne voli fotografirati, čak ni govoriti, priznaje da već više desetljeća strasno voli slikati pa je uz taj oblik izražavanja i vezan njegov sljedeći projekt - izložba slika. A prva njegova slika nastala je, kaže, otprilike 1957. Naslikao je Vijetnamku. Slika je bila dugo izgubljena pa opet nađena kod njegova starijeg brata na zidu u garaži. I ta slika bit će na izložbi.
Njegovo slikarstvo, pogotovo novije vrijeme, bliže je apstrakciji nego figuraciji. U kiparstvu je pak prošao sve faze. Od figuracije i realizma radi školskog usavršavanja i svladavanja zanata da bi potom u znatiželji kroz kreativne želje da se izrazi išao sve do apstraktnog i napravio niz stvari koje su zapravo granične. Suosnivač je Salona mladih ali i jedan od osnivača i aktivnih dionika likovne grupe Biafra. Kiparski put započeo je suprotno dominirajućim teorijama suvremenog formalizma i vladajućoj estetici. Okrenuo se iskazu art bruta - slobodno oblikovanih likova forsiranog izraza - te se s drugim članovima Biafre sukobio s tadašnjom likovnom situacijom, ali i s erozijom ljudskih vrijednosti, istaknuvši pitanje ljudske sudbine, ne samo imenom grupe, nego i likovnim izrazom, stvarajući umjetnost egzistencijalnog i socijalnog djelovanja. Nadolazeće svjetske tendencije će kvalitetu i značaj tog, naoko radikalnog, usmjerenja ubrzo i potvrditi.
Njegova bogata umjetnička produkcija uključuje i brojne spomenike te javne skulpture. Radi studiozno pa je primjerice radeći spomenik Tinu Ujeviću smješten u Zagrebu, izradio “milijun” skica, kaže, da bi bio suveren u potezima. Još u srednjoj školi divio se Krleži, čitao ga s oduševljenjem i kad ga nije razumio iako su mu se, kaže, prijatelji smijali jer Krleža i Split ne idu nikako zajedno. Njemu je posvetio i dobar dio opusa i izradio ga u brojnim formama. Autor je i široj javnosti poznatih spomenika Anti Starčeviću u Osijeku, ali i onog Franji Tuđmanu na kninskoj tvrđavi zbog čije je izvedbe zaradio i niz kritika, ali i pohvala.
– Svidio se lijepoj gradonačelnici Josipi Rimac i domaćim ljudima! – kaže smijući se Vuco pa nastavlja: – Zašto sam ga napravio takvog? Moj Tuđman ne ljubi zastavu i ne diže ruke. To me nije zanimalo zato što postoje fotografije na kojima on to čini, a koje uvijek možete iznova objaviti u novinama. Čemu se ponavljati. Ja sam napravio Tuđmana uzvišenog i misaonog, sa sličnim potezom ruku koji sam pripisao Starčeviću. Starčević je otac domovine, a i Tuđman je otac domovine, tvorac samostalne Hrvatske. Nakon što je skica prošla na natječaju dobio sam zadatak da ga napravim u kratkom roku od desetak dana. I uspio sam, iako se takav spomenik u bronci radi daleko duže, čak mjesecima. Uglavnom, ako pogledate grčke kipove vidjet ćete da su gotovo svi sa tri strane izvanredno dorađeni, ali četvrta strana žrtva je te tri savršene strane. To se dogodilo i meni. Sa tri strane Tuđman je sjajan, a s četvrte strane, koja je, nažalost, okrenuta prema vama kad ga gledate dok stojite ispred njega, ispao je najlošiji.
U jeku rušenja tisuća spomenika posvećenih borbi protiv fašizma stradao je i njegov kultni rad, spomenik posvećen Stjepanu Filipoviću drčno podignutih ruku pred smrt vješanjem koji je bio postavljen u Opuzenu. O praksi kulturne devastacije kaže:
– Filipovića su objesili fašisti, nedićevci, to jest njegova tjelesna straža. Rušenjem ne kažnjavamo onoga koga spomenik predstavlja, nego kažnjavamo autora. Rušenjem rušimo kulturno dobro, a kulturno dobro spomeničke naravi je dokaz za sljedeće generacije i vremena o nečemu što se tada događalo. Volio sam svog Stjepana Filipovića. Bio je vidljiv s autoceste i vrlo slikovit u tom ambijentu. Ideja je da njegove razlomljene dijelove, koji se još čuvaju, jednom i izložim – kaže umjetnik.
Radio je i kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu te redoviti profesor i mentor na ALU. Odgojio je generacije umjetnika pa iz prve ruke zna odgovor na pitanje je li bilo lakše biti umjetnik nekad ili sad i u koje vrijeme je bilo više umjetničke slobode?
– Razlika između nekad i sad je ogromna. Svatko je svjedok svog vremena. Vremena se kao u nizu na neki način slažu u jedno, ali to jedno je zapravo beskraj. Život jest beskonačan, ali pojedinac ima i svoj početak i svoj kraj. A akademija? Odgovor nije i ne može biti jednostran. Mogućnosti izražavanja i rada zahvaljujući novim sredstvima komunikacije su vrlo šarolike i široke. A svijet (pa i svijest) više nije graničan, komunikacijska razina je višemedijska pa nove generacije, možemo konstatirati, slijepo se dodvoravaju novom globalizmu, što je zapravo, čini mi se, dijelom samo semantičko poigravanje sviješću…, a što je s prirodnim pravom na posebnost!? Talent više nije obvezujući kriterij, pa je u studijsko-praktičnom pristupu mogućnost manipulacije konzumenata vrlo različita. Ali to je i učinkovito u naumu, takozvano inteligentno stvaralaštvo. Za konstatirati je da je daroviti student svjestan svojih obveza u svladavanju zanatskih normi, a netalent zanat smatra suvišnim. Utjecaji su tu, čini mi se, demokratske norme u umjetnosti (o tome bi se dalo na dugo i široko). Što je demokratska norma šira i sloboda je veća, to u tekućoj praksi i životu suvremenih zajednica umjetnost i nije više tako bitna. Prioriteti su životni standard, zarada i potrošnja. Ali mnoge stvari u procesu želja su nerealne. Svi smo nekako privremeni… Sloboda stvaralaštva ovisi o svakom pojedincu i o njegovu poimanju zadovoljstva ili nezadovoljstva. Nekada reagiramo žudnjom, nekada kompromisom. No umjetnost danas je zapravo kritična, ali i meditativna, ponovno je u potrazi za osjetilnim zadovoljstvom – objašnjava i promišlja o sljedećem pitanju – što bi volio biti da počinje ispočetka, na koje, kaže, nije lako odgovoriti.
– U mladim danima u Sinju volio sam igrati nogomet. Bio sam odličan dribler, virtuoz u tehniciranju, a uzori su mi bili Bernard Vukas i Slaven Zambata. Upisom na primijenjenu u Splitu jednom sam bio i na treningu Hajdukovih početnika ptića. Taj trening bio je i posljednji. Školovanje sam nastavio s jasnom željom da postanem novi meštar – zaključuje.
Vucini kipovi su ružni i bizarni. Ne znam tko bi to sebi kupio. Nažalost Vuco je naš prosjek. Gotovo svi noviji spomenici, a osobito predsjedniku Tuđmanu su neuspjesi, čak i karikature. Očito da kada sami nemamo bolje, trebalo bi angažirati strance, koji možda ne bi mogli unijeti u svoj rad emocije, ali bi barem bili solidni znalci svog zanata.