Je li sve to bio jedan veliki blef, možda najveći blef u povijesti europske demokracije? Europski birači bili su uvjeravani u predizbornoj kampanji da ovoga puta ne biraju samo svoje zastupnike u EP-u, nego posredno i novog predsjednika Europske komisije. Političke grupacije istaknule su po jednog paneuropskog kandidata i dogovorile se da će novim šefom Komisije postati onaj čija je grupacija dobila najviše zastupnika u EP-u. Birači su tako prvi put mogli birati “premijera” EU na isti način na koji biraju i svoje nacionalne premijere.
No dramatični događaji koji sustižu jedan drugog od prve poslijeizborne noći pokazuju da su političke grupacije u EP-u nametanjem tog novog načina izbora šefa Komisije možda jednostavno blefirale i europske birače i Europsko vijeće, instituciju EU koja je dosad potpuno samostalno birala predsjednika Komisije. Blefirale ovdje nije slučajna riječ: iako Lisabonski ugovor kaže da Vijeće “uzima u obzir” rezultat izbora za EP prilikom predlaganja kandidata, temeljni ugovor EU nigdje ne kaže tako izričito da kandidat kojeg su unaprijed istaknule političke grupacije automatski postaje i kandidat Vijeća. Ta nedorečenost nešto je što su sami lideri političkih grupacija vidjeli kao priliku, zgrabili je, propagirali svoje tumačenje i sada ne uzmiču ni milimetar. U kampanji, kad su kandidati ponavljali da bi bilo kakav drugi izbor izvan njihova kruga bio prijevara birača, dodatno je sužen manevarski prostor za mogućnost da Europsko vijeće kao kandidata za šefa Komisije predloži nekog sasvim desetog. Sužen je manevarski prostor, ali svejedno se takva mogućnost pojavila i postala glasna zahvaljujući lobiranju Velike Britanije, Švedske i Mađarske. Njihov pokušaj blokade “pobjedničkog” kandidata pučana Jean-Claudea Junckera, koliko god se netko s tim pokušajem slagao ili ne, ne treba olako ignorirati.
Jer posljedice ove konfrontacije mogle bi biti dalekosežne, s koje god strane gledali na problem. Jedni u svemu ovome vide opasnost da u budućnosti nitko od europskih birača neće imati volju glasovati na izborima EP jer će imati osjećaj da su jednom bili grubo prevareni. Bili su uvjereni da oni biraju predsjednika Komisije i logično je da bi bili razočarani kad bi se pokazalo da se političkim manevrom nakon izbora to uvjerenje može ignorirati. Drugi u svemu ovome vide lažno obećanje jer većina birača nije glasala ni za pučanina Junckera ni za socijalista Martina Schulza, nego za svoje nacionalne političare. Građani Hrvatske rekli su što misle o Toninu Piculi ili Ruži Tomašić, a ne o Schulzu ili Junckeru.
U prilog tome govore i ankete koje pokazuju da vrlo mali broj birača po raznim europskim zemljama uopće zna tko su Juncker ili Schulz. Teško je braniti tvrdnju da je birač dao glas političaru za kojeg nikad nije ni čuo. Kroz ovaj primjer zapravo se prelamaju dva suštinska pogleda na to kako bi trebala izgledati paneuropska demokracija. Jedan pogled, zastupljen u Njemačkoj, vidi jačanje ovlasti Europskog parlamenta kao proces koji će učiniti Europsku uniju demokratičnijom. Ako predsjednika Komisije biraju milijuni birača kroz EP, umjesto 28 premijera i predsjednika kroz Europsko vijeće, onda će čuveni demokratski deficit EU biti manji. Drugi pogled vidi jačanje ovlasti EP-a kao upravo suprotan proces prema smanjenju demokratskog legitimiteta. Jer zagovornici tog drugog pogleda smatraju da pravi demokratski legitimitet u EU ne leži u Europskom parlamentu, već na nacionalnim državama, u nacionalnim parlamentima i vladama. A one su zastupljene kroz Europsko vijeće i stoga bi kroz tu instituciju EU trebale, smatraju zagovornici ovog pogleda, birati šefa Komisije. Oba su pogleda legitimna i naoružana dobrim argumentima. Ono što EU kao zajednica mora sada učiniti jest nešto što je zapravo njezin dominantan posao – pronaći kompromis. On treba zadovoljiti i pojačana demokratska očekivanja europskih birača, bez obzira na to jesu li ta očekivanja pojačana “blefom” političkih grupacija u EP-u ili stvarnim pravom koje proizlazi iz Lisabonskog ugovora. I treba zadovoljiti opravdan strah službenog Londona da bi poraz njihova pogleda na demokraciju u EU i izbor eurofederalista Junckera zaista ne samo učinio neminovnim, nego snažno ubrzao raspisivanje referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU. Taj mogući izlazak bio bi loš za Britance, ali potencijalno fatalan i za čitavu ideju europskih integracija.
Balkan ili Europa: Europa!