Ma kakav Zijah Sokolović, Josip Pejaković, Enis Bešlagić, Branko Đurić... Najbolji glumac kojeg je iznjedrila Bosna i Hercegovina zove se Nazif Mujić, živi u Svatovcu nedaleko od Poljica u općini Lukavac, desetak kilometara od Tuzle.
Tako barem piše na panou obješenom o prvo drvo, na mjestu na kojem se s asfalta skreće na blatnjavi put što vodi do sela za koje je do prije desetak dana znalo samo onih dvjestotinjak romskih duša što se tu nastanilo u nekih tridesetak kuća. Ali, otkako se njihov Nazif s filmskog festivala u Berlinu vratio kući noseći u rukama Srebrnog medvjeda koji je dobio za najbolju mušku ulogu, za Svatovac i glumca iz filma oskarovca Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza” znaju svi. A 43-godišnji Nazif, kako i dolikuje pravoj zvijezdi, spremno dočekuje brojne novinarske ekipe koje su pronašle put do ove zabiti, odgovara na sva pitanja, strpljivo pozira, iako je već pomalo umoran od svega.
Gluma poslije filma
Ovo što je uslijedilo nakon filma njemu je, zapravo, gluma, život na koji nije navikao. U Tanovićevu filmu nije igrao neki izmišljeni lik već je, objašnjava, pred kamerom ponovio sve ono što se njemu i njegovoj deset godina mlađoj supruzi Senadi Alimanović uistinu dogodilo.
Priča počinje u kolovozu 2011. godine kada je Senada bila trudna s njihovim trećim djetetom. Liječnica u Lukavcu ultrazvukom je otkrila da nosi mrtvi plod pa ih je uputila u tuzlansku bolnicu. Ali, ni Nazif ni Senada nemaju zdravstveno osiguranje pa su umjesto nužne liječničke pomoći dobili uplatnicu na 980 konvertibilnih maraka (3920 kuna) i naputak da se u bolnicu mogu vratiti s potvrdom o uplati. O tom je novcu glava četveročlane obitelji Mujić, skupljač željeza Nazif, mogao samo sanjati. Desetak dana trajala je njihova agonija, pokušali su doći do novca, vraćali se natrag u bolnicu. Nije vrijedilo. A onda su iz federalnog dijela BiH otišli u Republiku Srpsku, Senadinu rodnu Modriču gdje je ona uzela zdravstvenu iskaznicu snahe Munevere Mujić i banula na vrata tamošnjeg Doma zdravlja. Iako je doktor Goran Mlinarević bio svjestan da mu u ordinaciju nije došla Munevera, odlučio je “zažmiriti” pa joj je dao uputnicu za dobojsku bolnicu u kojoj joj je dr. Aleksandar Panić odstranio odumrli plod. Senadina i Nazifova priča uskoro je dospjela u medije pa je tako za nju doznao i Danis Tanović:
– Nisam ti ja znala k’o je on sve dok mi jedan dan nije doš’o na prag. Sve sam mu ispričala kako je bilo, k’o i tebi sad. On je otiš’o pa se vratio. Bome, nisam mu vjerovala, al’ mi je rek’o da ne se ne bojim. I tako, riječ za riječ i dogovorili se oko filma. Kad je sniman film, u kojem smo bili i ja i djeca, bila sam trudna. Prije pet i pol mjeseci rodila sam sina. Zove se Danis. E, jes Tanoviću bilo drago što smo malog nazvali po njemu – kazala je Senada Alimanović dok čekamo da se Nazif vrati iz Lukavca:
– Idemo za Sarajevo, a ja osim ovi’ klompi nemam šta za obut’ pa mi je oš’o kupit’ čizmice – objašnjava.
I dok priča kako joj je u Berlinu bilo lijepo dok je šetala crvenim tepihom, u trošnu kuću u kojoj u prizemlju žive Senada, Nazif, maleni Danis i njegove sestre Sandra i Šemsa, a na katu je obitelj Mujićeva brata, iz nabave stiže i Nazif. Djevojčice odmah zaskaču oca i pitaju što im je donio:
– Ma bježi, bolan, nema para – odgovara najbolji glumac Berlinskog festivala pa iz vrećice vadi čizmice za svoju Senadu da ne mora u Sarajevo bosa:
– Ništa ti ja od tog filma nisam dobio, ni marke. Samo Srebrnog medvjeda – kaže i rukom pokazuje prema rasklimanoj vitrini u kojoj je kipić dobio središnje mjesto:
– Senada je izgubila bebu, a u Berlinu smo dobili drugu. Zovemo je Medo – objašnjava.
– A gdje je rođen Danis? – pitam.
– U Tuzli – odgovaraju Senada i Nazif uglas.
To im je, objašnjavaju, najbliža bolnica pa je Senada opet završila kod tamošnjih liječnika. Opet bez zdravstvenog osiguranja:
– Šalju oni neke račune, al’ ja to u vatru bacim. Nema od toga ništa. Odakle mi pare? – rekla je Senada.
Pa kad mu već film zasad nije donio ništa osim slave, nada se Nazif da bi mogao dobiti neki posao:
– Radio bih bilo što, samo da prehranim djecu. K’o me pita imaju li oni što jesti. Kad bi im’o pos’o, dobili bismo i djeca i Senada i ja i zdravstveno preko mene. Bez njega sam ost’o jer se nisam javio u biro pa su me skinuli. Ne dobijem li posla, morat ću uzet’ kolica pa na put, brat’ željezo – kaže.
Nije naplatio ratni put
Željezo koje proda jedini je izvor prihoda njegovoj obitelji. Dnevno, kaže, uspije zaraditi petnaestak maraka (60 kuna). Bio je, priča, vojnik u Armiji BiH dulje od četiri godine, u ratu je izgubio brata, dobio dijabetes, ima povišenu masnoću u krvi... Ali svoj ratni put nije uspio unovčiti, baš kao što kod njega, izgleda, ni gluma i novac ne idu zajedno. Ipak, nada se da suradnja s Tanovićem nije gotova i da će biti još uloga. Kad se slegne medijska prašina, namjeravaju Nazif i Senada put Modriče potražiti doktora Gorana Mlinarevića, ginekologa i ravnatelja Doma zdravlja:
– Želim mu zahvali’t jer me spasio – kaže Senada.
A dr. Mlinarević, kojem smo prenijeli njezinu poruku, samo odmahuje rukom:
– Radio sam svoj posao. Ne smatram to podvigom, to je nešto najnormalnije. To je naša i moralna i zakonska obveza. Kad su u pitanju hitna medicinska stanja, na nama je da zbrinemo i one pacijente koji nemaju nikakve dokumente – priča dr. Mlinarević. Kad mu je Senada došla u ordinaciju sa zdravstvenom iskaznicom na Munevrino ime, posumnjao je u njezin identitet, ali joj je dao uputnicu za dobojsku bolnicu:
– Radilo se o hitnom slučaju, a zahvat se nije mogao obaviti kod nas u Domu zdravlja – rekao je dr. Mlinarević.
U bolnici u Doboju Senadi Alimanović pobačaj mrtvog ploda obavio je dr. Aleksandar Panić. Taj liječnik kaže da je zahvat obavljen rutinski jer je to dio svakodnevice u životu svakog ginekologa:
– K nama dolaze žene s urednom trudnoćom, no, nažalost, ima i slučajeva poput njezinog – kaže dr. Panić.
Da nije bilo Tanovićeva filma, Senade Alimanović možda se više nikad ne bi ni sjetili ni doktor Goran Mlinarević ni njegov kolega Aleksandar Panić. Ali zato će obojicu i Senada i njezin Nazif Mujić pamtiti cijeli život.
– Ti su ljudi spasili moju Senadu – kaže Nazif.
Da je nešto pošlo po zlu, ne zna kako bi proveo život bez nje. Ali, kao i svaka filmska priča, i ova je njihova sretno završila. Nakon dvije kćeri Senada je rodila sina, Nazif je, eto, postao najbolji glumac, a blatnjavi put za Svatovac, u kojem se po ružičastim fasadama kuća još uvijek penje pokoji Djed Mraz, sada svi znaju pronaći. Svatovčani su sretni što je to tako pa kažu da je njima Nazif sada kao nekad Tito. A svakog došljaka u selo dočekuju i ispraćaju riječima:
“Daj mi dve-tri marke, vidiš da nemam ništa”.
>>Nazif će nakon Srebrnog medvjeda i dalje skupljati staro željezo
